U zemlji u kojoj je dovoljno tek nekoliko osoba, adresa i minimum znanja o civilnom društvu da nikne organizacija civilnog društva, proći će mnogo vremena prije nego kvalitet rada bude jednak kvantitetu onih koji, bar prividno, rade posao u interesu onih koje, bar nominalno, zastupaju.
Taj evolutivni proces je, u zemljama u razvoju, očekivano, još duži i zahtjevniji, ali, obaveza je civilnog društva da ukazuje na ključne propuste u radu svojih dijelova i da istrajava na izmjenama u stvarnom interesu onih koje zastupaju – građana, a posebno onih kojih nemaju dovoljno jasan, snažan i usmjeren glas. U krajnjem, otvoreni i tinjajući sukobi organizacija koje osnivaju osobe s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju, odnosno s invaliditetom, pa i oni unutar roditeljskih organizacija, nameću obavezu razjašnjenja nekoliko ključnih aspekata njihovog rada i standarda.
Specifičnosti organizacija osoba s invaliditetom
Prije svega, riječ je o specifičnim organizacijama koje zagovaraju isključivo prava osoba s invaliditetom, u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, a kao takve, mogu biti dio širih koalicija ili većih organizacija civilnog društva, kao dio onih subjekata koje inzistiraju na ljudskopravaškoj agendi, odnosno ostvarivanju ljudskih prava svojih članova, u njihovoj ukupnosti.
Svakako, slijedeći Opšti komentar UN Odbora za prava osoba s invaliditetom, riječ je o subjektima koje se razlikuju od ostalih organizacija civilnog društva. U suštini, po definiciji, nisu profitabilne, nisu one koje pružaju usluge, već ih zagovaraju i ključno, vode se osnovnim principom uključivanja svih, kako bi se i glas osoba s invaliditetom jednako čuo.
Druga određujuća specifičnost je što ovo nisu organizacije „za“ osobe s invaliditetom, koje vode ljudi bez invaliditeta, osim u opravdanim izuzecima, već organizacije vođene od strane osoba s invaliditetom, kako bi pravo djelovanja u javnom životu doživjelo svoje puno ostvarenje. Osim toga, organizacije koje zagovaraju za osobe s invaliditetom tekovina su doba prije konvencije i, posljedično, u direktnom sukobu sa krovnim međunarodnim sporazumom u pogledu ljudskih prava osoba s invaliditetom.
Karakteristike organizacija osoba s invaliditetom
Odbor UN u svom komentaru navodi nekoliko važnih karakteristika organizacija osoba s invaliditetom, koje bi trebalo da budu smjernice za stvaranje ključnih elemenata reprezentativnosti ovog dijela civilnog društva. Prije svega, ovakve organizacije moraju biti zajednički glas osoba s invaliditetom, što se u našoj zemlji ne dešava – na sceni je razjedinjavanje organizacija i usitnjavanje pokreta, ako je, kao takav, ikad i dobio glas. Vrlo je simptomatično da u organizacijama koje se vode kao organizacije osoba s invaliditetom, jako malo pripadnika/ca ove populacije bude stvarno zaposleno, odgovorno i delegirano ispred organizacije da zastupa interese populacije. Po ustaljenom shvatanju, češće je to osoba koja takve poslove radi za osobe s invaliditetom, što iznad čitavog koncepta ljudskih prava osoba s invaliditetom stavlja jedan upitnik. Naravno, nije nužnost zastupanje samo jednog oblika invaliditeta, ali jeste nužnost zastupanja stvarnih ili percipiranih osoba s invaliditetom, uključujući i druge karakteristike koje mogu biti osnov diskriminacije – spol, seksualno opredjeljenje, dob i slično.
Iako priznaje djelovanje organizacija na svim razinama – od lokalnih, preko regionalnih do koalicija, Odbor daje na značaju krovnim organizacijama koje definira kao koalicije reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom, ali tako da njihovo postojanje ne ograničava djelovanje pojedinaca i pojedinki s invaliditetom ili drugih organizacija koje nisu dijelom krovnih organizacija. Vrlo je zanimljivo promatrati položaj organizacija u tom smislu u Bosni i Hercegovini: nakon svakog projekta ili svake veće zakonske intervencije nikne neka nova koalicija koja se, u pravilu, sastoji od dugogodišnjih istih lica prethodnih koalicija, baš u trenutnu kada se ni potpis na dokumentu koji gasi prethodnu koaliciju nije osušio.
Sa druge strane, Odbor priznaje i organizacije osnovane od strane srodnika osoba s invaliditetom, kao ključne u promociji i osiguranju interesa osoba s invaliditetom, podržavajuće za samostalnost i aktivno uključivanje osoba s invaliditetom, ali samo ukoliko je stvarna volja osoba s invaliditetom ili djece s invaliditetom da budu na ovaj način podržane. Ovo bi, u praksi, moglo značiti, da je nužno preispitati da li organizacije ovog tipa stvarno zastupaju osobe s invaliditetom, u najboljem interesu osoba s invaliditetom i u skladu sa međunarodno prihvaćenim i promoviranim pravima osoba s invaliditetom, ili tek zadovoljavaju, primjera radi, potrebu zajednice kojoj osoba s invaliditetom pripada, odnosno – da li je osobi s invaliditetom, uključujući i dijete, stvarno omogućeno da izrazi svoju volju u pogledu ovakvog zastupanja.
Naravno, ulogu roditelja ograničavaju do punog osnaživanja osoba s invaliditetom i stvaranja sposobnosti da samostalno, u potpunosti upravljaju svojim životom.
Organizacije su gotovo uvijek politički ovisne
No, ovdje valja podsjetiti na jednu ključnu karakteristiku roditeljskih/srodničkih organizacija – one su gotovo u potpunosti politički ovisne (pa roditelje koji obavljaju pozive u ime organizacije, potpisuju dokumente ili predstavljaju organizaciju na bilo koji drugi način, gotovo redovito vidimo na skupovima politčkih subjekata, imaju funkcije u izbornim kampanjama, na listama su ili se tek neuspješno kriju u zadnjim redovima na fotografijama skupova stranaka čiji su članovi i članice).
Političko opredjeljenje dio je šireg koncepta prava svakog pojedinca, no, ako je stav Odbora za prava osoba s invaliditetom UN da su organizacije osoba s invaliditetom politički neovisne, sasvim je jasno gdje je crvena crta.
Stanje udruživanja u Bosni i Hercegovini
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, treba imati nekoliko važnih stvari na umu. Prije svega, ratno iskustvo je dovelo do stvaranja organizacija koje su jednako uključivale i osobe s invaliditetom i njihove srodnike u zagovaranje onoga što je najčešće bila socijalna potreba porodice, ali ne i nužno pravo osoba s invaliditetom. Kako je već naglašeno, ovo je tekovina doba prije ratificiranja Konvencije, odnosno – prihvatljivo je bilo do 2010. godine, kad je bilo potrebno da sve organizacije svj rad usklade sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.
Takvo uslađivanje se, ipak, do danas u najvećem broju slučajeva – nije desilo.
Ipak, važno je osvrnuti se na usvajanje Zakona o organizacijama i reprezentativnim organizacijama osoba sa invaliditetom i civilnih žrtava rata Federacije Bosne i Hercegovine, nešto ranije ove godine. U osnovi, zakon se bavi uređenjem statustnih pitanja organizacija osoba s invaliditetom civilnih žrtava rata, reprezentativnošću istih, članstvom i djelovanjem ovih organizacija.
Međutim, treba imati na umu da i ovakvo rješenje ima ključne manjkavosti, koje se odnose na pitanje utvrđivanja reprezentativnosti – određenom najvećom brojnošću na određenom nivou vlasti, potom ograničenju članstva samo u jednoj organizaciji za osobe s jednom vrstom invaliditeta, što je upitno sa aspekta poštovanja slobode udruživanja, te konačno – načina odlučivanja o reprezentativnosti, kao poslu koji je povjeren institucijama vlasti, putem komisije čiji sastav nije vidljiv i jasan iz samog zakona.
Značajan pomak je, svakako, odvajanje redovnih članova od pomažućih u organizacijama, koje bi, bar nominalno, moralo pokrenuti pitanje preispitivanja rada organzacija koje osnivaju roditelji osoba s invaliditetom i usklađenosti njihovog rada s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom UN.
Zapravo, i uz sva preispitivanja, ovo je nužno pretvoriti u početak usklađivanja djelovanja organizacija osoba s invaliditetom sa stavovima zauzetim u pogledu članova Konvencije od strane Odbora za prava osoba s invaliditetom, a u konačnici – da bi osobe s invaliditetom imale jednak pristup i puno uključenje u javni i politički život.
