“Učenje na daljinu” iz ugla školskog psihologa

|

Intervju

U školama širom svijeta zbog zaustavljanja širenja koronavirusne bolesti (COVID-19), milioni djece i mladih obavezni su da ostanu kod kuće. Za to vrijeme, roditeljima je korisno da razmotre potrebe djeteta za strukturom, obrazovanjem, vježbanjem, socijalnim kontaktom, odgovarajućim slobodnim vremenom i mirnim, racionalnim objašnjenjima situacije. O tzv. učenju na daljinu na koje je prešao cijeli obrazovni sistem naše države te svim izazovima koje ono nosi, govoriće Maja Zorić, ovaj put kao neko ko radi više od 10 godina na poslovima školskog psihologa.

Kao što se i sami rekli kompletan obrazovni sistem naše države je prešao na online učenje odnosno tzv. učenje na daljinu što predstavlja poseban izazov i za školsko osoblje a tu mislim sve zaposlene u školi, ali i za učenike i njihove roditelje. Moramo priznati da su naše Ministarstvo prosvjete i kulture i RPZ brzo reagovali na situaciju u kojoj se nalazimo i odmah po zatvaranju škola pronašli rješenje i organizovali nastavu na daljinu. Dok osnovci prate nastavu putem javnog servisa i šalju zadaću učeteljima i predmetnim nastavnicima te i sa njima dodatno komuniciraju za dodatna objašnjenja i nejasnoće,  u srednjim školama nastava je organizovana od strane direktora i stručnih saradnika te u skladu sa specifičnostima svake škole  se koriste različite metode i tehnike rada, vrednuju se aktivnosti i zadaci učenika te prati nastava putem različitih platformi. Ono što predstavlja poseban izazov jeste činjenica koliko su učenici i nastavnici informatički pismeni i koliko su se upustili na jačanje ovih kompetencija.

Koji bi bili osnovni nedostaci ovakvog načina rada?

Pored digitalnih kompetencija učenika i nastavnika koje sam spomenula, jedan od problema koji se mogu javiti je prekid struje u zavisnosti od sredine u kojoj učenik živi ili jačina interneta. Takođe, nastavnik u ovakvim uslovima teže može uticati na motivaciju učenika. Ovdje je jako bitna samodogovornost učenika. Definitivno, kod učenika mlađeg školskog uzrasta postoji potreba da se roditelji dodatno  uključe što može predstavljati posebnu zamku.

Na šta mislite pod tim „zamka“ kada spominjete uključivanje roditelja u rad sa djecom?

Prije svega mislim da roditelji ne trebaju da preuzimaju ulogu učitelja, nastavnika, profesora svog djeteta jer to može da daje kontrarezultate. „Vi ćete biti zatrpani, jer nećete imati dovoljno vremena za druge dnevne obaveze. U takvim uslovima raste nezadovoljstvo, frustracija je sve veća, što će se svakako prenijeti i na ostale članove vaše porodice. Vaš posao broj jedan kao roditelja u ovom trenutku je da dobro čuvate svoju djecu, a to znači da se brinete o njihovom mentalnom i fizičkom zdravlju“ –  kaže Maja. Umjesto da se brinu da djeca ne rade dovoljno školskog posla, roditelji bi trebalo da vide prinudnu pauzu kao priliku za neko individualizovano učenje koje vodi dijete u odnosu na ono što škola trudi da ponudi. „Rekla bih djeci: zapišite načine za koje vi smatrate da biste mogli da iskoristite za učenje i rad. Onda ih svakog jutra zamolite da sastave raspored koji će biti sastavljen od tih stvari koje su naveli.“ – kaže Maja. Na ovaj način ukazaćemo povjerenje svom djetetu, što će značajno uticati na njegovo samopouzdanje, ali i na samostalnost, što je i cilj svakog roditeljstva. Djeci i tinejdžerima trebalo bi dozvoliti i nekoliko dana  gdje će biti slobodni, odnosno gdje mogu raditi sve što žele. Na taj način oni mogu biti spremniji da koriste strukturisani obrazovni pristup u druge dane – i na primjer, da nauče novu vještinu. Naučiće se da treba da postoji struktura, a ujedno i da budu odgovorniji. Roditelji će ovako značajno pomoći na izgradnji motivacije kod djece, čime će pomoći i nastavnicima u lakšoj organizaciji nastave.

Nekako se stiče utisak da djeca imaju dozvolu za konstatno korištenje različitih ekrana, tehnike i tehnologije. Šta kao školski psiholog savjetujete?

Čak i kada su izolovani, roditelji mogu da pomognu djeci da ostanu u vezi sa drugima putem savremene tehnologije, u razumnim granicama, i to je definitvno jedan od razloga zbog čega je potrebno dozvoliti upotrebu iste, dodaje Maja. Ohrabrite odgovarajuću i razumnu upotrebu telefona, tableta i računara za uspostavljanje veza. Roditelji bi trebali da se pridržavaju mudrih uputstava za upotrebu, uključujući široko nadgledanje sadržaja i tona komunikacije koja je bila ili se odvija. “Ne morate znati detalje svake interakcije, ali trebali biste imati uvid u vezi tema i osoba sa kojima vaše dijete kontaktira, čak i tinejdžere”, kaže Maja. „Dok nisu u školi, djecu mogu posmatrati kao potencijalne mete za sajber predatore, zato ohrabrujte svoju djecu da budu otvorena u vezi sa porukama koje dobijaju i osobama koje pokušavaju da kontaktiraju. Radite na izgradnji povjerenja. Neka vaša djeca imaju raznovrsnu ponudu popunjavanja slobodnog vremena, od televizije, knjiga i drugih medija. Ti sadržaji mogu biti ozbiljni i uzbudljivi, a magu biti i bezazleni. Osigurajte da dobar dio slobodnog vremena bude aktivan, mentalno i fizički. “Pasivno posmatranje i gledanje sadržaja je u redu u granicama, ali nemojte dozvoliti da se um vašeg djeteta zaguši konzumiranjem sadržaja za koji nije potrebna misao”, kaže Maja. Pasivna i sjedeća zabava takođe mogu biti problem. Može dovesti do smanjenja fizičkog zdravlja i kondicije i doprinijeti neželjenom debljanju (gojaznosti). „Zapamtite, u školi djeca i tinejdžeri barem šetaju oko zgrade“, dodaje Maja.

Na koji način bi roditelji mogli pomoći u organizaciji obrazovnih obaveza djece?

Saznajte kako škole vaše djece planiraju da učenike angažuju i rade, i slijedite predloženi raspored. Ostanite povezani sa školom. Pronađite resurse za učenje. Kapaciteti škola za obavljanje virtuelnih iskustava u učenju će se uveliko razlikovati. Saznajte da li vam škola ili okružunje pruža dodatne resurse, možda tehnologiju, kao što su laptop ili tablet ili telefon. Ostati u kontaktu. Saznajte kako škola komunicira sa porodicama i učenicima. Obavezno pročitajte bilo poruku koju primite. Provjerite sa djecom, posebno starijom, jer oni mogu direktno primati informacije koje bi vam bile korisne. Povežite se sa školskim osobljem. Obratite se učitelju vašeg djeteta, razredniku, pedagogu škole i drugom relevantnom školskom osoblju ako imate zabrinutost u vezi sa njihovim rješavanjem zadataka ili sprovođenjem aktivnosti. Ukoliko ste zabrinuti za mentalno zdravlje vašeg djeteta ili vidite neke promjene na njegovom planu ličnosti uvijek se možete obratiti školskom psihologu, da li posredstvom učitelja, razrednika ili direktnim stupanjem u kontakt. Oni su stručna lica i sigurno su i ranije, a i sada su bili tu za vaše dijete i uvijek vam mogu dati potreban savjet ili pružiti pomoć.

Koji su izazovi školskog psihologa u radu u toku odvijanja nastave na daljinu?

Školski psiholog je neko ko inače zauzima posebno mjesto u školi, a ovih dana njegova uloga je posebno važna. Sa jedne strane negdje je važno da često naglašava nastavnicima koliko je bitno da brinu o zdravlju učenika i da nije najvažnije da li je dijete dostavilo zadaću, da pokažu da im je stalo do toga kako se djeca osjećaju i da su tu za njih. Sa druge strane, period izolacije nosi sa sobom brojne posljedice,a ono što jer svakako činjenica da je ugrženo mentalno zdravlje svih nas pa tako i učenika. Zato je bitno da psiholog bude dostupan, otvoren za sve učenike i njihove roditelje i da postoji konstantna saradnja takođe sa nastavnicima i učiteljima.

Ono što je poseban izazazov je taj da sad umjesto radnog stola između psihologa i učenika, postoje kilometri internet kabla i ekrana računara. Nema zagrljaja. Nema privatne kancelarije. “Zoom ili bilo koja druga platforma jednostavno nikad neće premostiti taj jaz”, kaže Maja. Posao školskog psihologa razvijao se tokom godina, od akademskog vodiča do nečeg dubljeg: odrasla osoba u školi koja ima zadatak da podstiče socijalni i emocionalni rast učenika, prva osoba koja se bavi mentalnim zdravljem i povjerljiva osoba za djecu, posebno tinejdžere, koji često trebaju zatvorena vrata i simpatično uho. Ali zatvaranje gotovo svih škola prisililo je psihologe da preispitaju kako mogu raditi svoj posao. A ulozi nikada nisu bili veći.

Šta je glavna prepreka u radu školskih psihologa?

Ne samo da se mnogi učenici žale i bore sa novom traumom, već je teže i školskim psiholozima da im pomognu, jer su izgubili jedan od najmoćnijih alata: pristup. Prije su mogli da razgovaraju sa čitavim učionicama o maltretiranju i kako da upravljaju svojim osjećajima, a osim toga uživali su u kancelarijskom prostoru u koji su učenici mogli da uđu na brzu posjetu ili zakažu težak razgovor. “Mislim na svoje učenike”, kaže Maja. “Moja kancelarija je u njihovom hodniku. Mislim, oni se zaustavljaju da pozdrave. Svraćaju kad su uznemireni, samo da bi ušli i razgovarali i shvatili svoja osjećanja.”Ali sve se to promijenilo. Danas je video sastanak licem u lice najbliži što psiholog može da dostigne. „Školski psiholozi na svim nivoima navikli su da razgovaraju sa učenicima licem u lice, vide njihov neverbalni jezik, govoreći im u hodnicima: „Hej, kako vam prolazi dan? “ili” Da li je danas sve u redu?“, kaže Maja. „Komunikacija je uvijek drugačija kada je licem u lice. Toliko o našem odgovoru se zasniva na govoru tijela, tonu, opštem izgledu učenika u našoj kancelariji.“, rekla je Maja. Drugi problem je što više nije privatno“. U školi “imamo neku vrstu kancelarijskog prostora… gdje se učenici mogu osjećati kao da imaju privatni razgovor sa psihologom”, kaže Maja. „Sada tražimo od njih da budu ranjivi u nekom svojstvu kod kuće. A za toliko učenika, dom je prostor gde se pokreću ili se ne osjećaju prijatno zbog dijeljenja… jer više nije privatno.“ Da, vrata spavaće sobe možda su zatvorena, ali u bilo kojem trenutku neko može ući ili, mama znate, u dnevnu sobu. Ona vjerovatno može čuti „naš razgovor“, a to bi moglo onemogućiti učenicima da se zaista otvaraju o stvarima poput osnovnog stresa ili čak zlostavljanja.

Zašto su učenicima potrebni psiholozi više nego ikad ranije?

Između zatvorenih škola, socijalne izolacije, oskudice u hrani i roditeljske nezaposlenosti, pandemija korona virusa toliko je destabilizovala sisteme podrške djeci da je rezultat zaista traumatičan. Da biste bili u kontaktu sa učenicima, nastavnici zaobilaze računare, uzimaju telefone. Ja sam  posebno je zabrinuta zbog svojih učenika koji su već bili u riziku, a čije se porodice „svakodnevno bore u svojim domovima oko toga kako će platiti sljedeći račun i kako će oni dobiti hranu na stolu. Biti kod kuće ovo duže vrijeme definitivno je trauma za njih. Za toliko djece, Maja kaže, „Škola je njihovo sigurno mjesto. Raduju se što će doći. Ne žele da odu kad prođe dan. Određeni broj učenika u školi u kojoj radim putem praktične nastave obezbjeđivao je sebi finansijski minimum, a sad im je i to uskraćeno. U srednjoj školi je taj socijalni dio jako važan“, kaže Maja, školski psiholog. „Da, oni se dosta povezuju putem društvenih medija, i to se još uvijek događa, ali to  licem u lice – i da su sa svojim prijateljima … to im nedostaje. „Učenici takođe doživljavaju neku vrstu tuge „zbog onoga što su izgubili, posebno stariji. „Gubitak na kraju školovanja zbog onemogućene proslave završetka – nešto o čemu su dugo sanjali… za njih je zaista nadmoćno. Dakle, bilo je puno suza. Bilo je puno pitanja… „Šta smo ikada učinili da to zaslužimo?“ Na žalost, nema lakih odgovora. Umjesto toga, kaže Maja, pokušava učenicima dati do znanja da je u redu da nije u redu. Mislim, većina svijeta trenutno nije u redu… U redu je tugovati zbog gubitka, jer je to tragično.“

U srijedu je posljednji dan srednje škole generacije 2019/2020. Stiže nam vrijeme matura i postavlja se pitanje da li će se realizovati i šta biste savjetovali maturantima, ali i njihovim roditeljima?

Mladima je onemogućeno da tradicionalno proslave završetak srednjoškolskog obrazovanja. Od grada do grada rituali su drugačiji. U Prijedoru je proslava bila unazad nekoliko godina u ljetnoj bašti i mladi su se za to pripremali sedmicama kroz osmišljavanje i izradu majica i drugih organizacionih stvari i posebno su se radovali tom danu. Pored toga, tu je i matursko veče za koje su djevojke čak i godinu dana ranije birale haljine, a momci sklupljali hrabrost da ih pitaju da im budu pratnja. Zaista ovo jeste za njih jedan gubitak. Ono što svakako savjetujem je to da dopustimo i omogućimo mladoj osobi da ispolji svoje emocije. Sa zatvaranjem škola došlo je do otkazanih školskih predstava, koncerata, sportskih utakmica i aktivnosti. Jedna od njih je svakako i  matursko veče učenika završnih odjeljenja osnovnih i srednjih škola. Majin savjet broj jedan je da se daje dozvola za ispoljavanje emocija. „U dometu života adolescenata ovo su veliki gubici. To je za njih veće nego za nas, jer ga mjerimo sa svojim životnim vijekom i iskustvom. Podržite, očekujte i normalizujte da su veoma tužni i frustrirani zbog gubitaka zbog kojih tuguju.“ Кad su u nedoumici, empatija i podrška su put kojim treba ići. Vodite se time da će moći kada prođe ovo stanje organizovati poseban susret putem kojeg će obilježiti na najposebniji način završetak svog školovanja.

Da li postoje neki znaci upozorenja koji biste istakli roditeljima?

Naravno. Ako se neki od sljedećih simptoma sa vremenom ne smanji, ako ozbiljno utiče na djetetovu sposobnost da učestvuje u normalnim aktivnostima ili ako se primjete značajne promjene, možda će biti potrebno uputiti se na stručnjake.

  • Raskid ili povlačenje iz odnosa s vršnjacima
  • Opšti nedostatak energije ili nezainteresovanost za ranije uživane aktivnosti
  • Napeti porodični odnosi (pojačano loše ponašanje, kažnjavanje članova porodice, odbijanje učešća u uobičajenim porodičnim rutinama)
  • Fizičke pritužbe bez vidljivog uzroka
  • Neadekvatno suočavanje (upotreba droga ili alkohola, jaka agresija)
  • Prijetnje štete sebi ili drugima
  • Ponavljane noćne more i prijavljivanje snažnih strahova od smrti i nasilja
  • Ponavljajuća igra koja vraća reakcije na traumatične događaje
  • Spavanje (poteškoće u snu ili spavanju) i poremećaji u ishrani
  • Povećana uzbuđenost ili impulsivnost, uznemirenost, razdražljivost, agresivnost
  • Regresija u ponašanju (sisanje palca, mokrenje u krevet, nespretnost, strah od mraka)

 

I na kraju da nam kažete na koji način sve odrasli mogu pomoći djeci i mladima?

Odrasli mogu pomoći na ponovnom uspostavljanju sigurnosti i stabilnosti za djecu na brojne načine. Prepoznajte i budite osjetljivi na činjenicu da problematično ponašanje može biti manifestacija anksioznosti povezane sa traumom. Pomozite djeci da upravljaju svojim osjećajima podučavanjem i modeliranjem efikasnih strategija suočavanja. Odgovorite na dječija pitanja u vezi sa traumatičnim događajima na poštenom, razvojno prikladnom jeziku i terminima. Uključite ih u aktivnosti koje stimulišu um i tijelo. Proširite svoj vokabular „osjećanja“ kako bi se lakše izrazili. Promovišite porodične aktivnosti kako biste ih približili onima koje vole. Održavajte uobičajene rutine. Pazite na promjene u ponašanju. Dopustite djeci da ispričaju priču o traumi koju su doživjeli, onako kako je vide, tako da mogu početi da oslobađaju svoje emocije i uvide šta se dogodilo. Odgovorite mirno i saosjećajno, ali bez pokazivanja šoka, nevjerice ili možda predrasude.Uvjerite djecu da odrasli u svom životu rade na tome da ih sačuvaju. Postavite granice i ograničenja dosljednošću i strpljenjem. Podsjetite ih više puta koliko vam je stalo do njih. Dajte im izbor da povrate osjećaj kontrole. Ohrabrite ih i podržite ih. Obratite se školskom psihologu, pedagogu, nastavniku, učitelju ili nekoj drugoj osobi u školi. Konačno, naš posao je da kroz ovo vrijeme pružimo podršku učenicima i porodicama.

 

 

Komentari