Ukoliko bi pokušali najednostavnije definirati pojam nasilja možemo jednostavno sagledati i analizirati samu riječ. Nasilje sugerira primjenu nekakve sile i reakcije unesrećenog na istu. S tim u vezi ono nosi sa sobom negativan kontekst te posljedično i reakcija na isto tj. na-silu ima krajnje negativistički prizvuk. Prošla su vremena žalosne mizoginije, odbojnosti prema ženama nastale „niotkud“, diskriminacija po rodnoj pripadnosti jer se neko usudio porediti riječ maternica (hysteron, grč.) sa ženama koje su eto- „histerične.“ Nije mi namjera opisivati historijske nedaće i ugnjetavanja ovog tipa kojih kroz historiju ima i na pretek.
Nažalost, nasilja je oduvijek postojalo u ovom ili onom obliku. Čini nam se da se ono transformira i koevoluira zajedno sa ljudima. U ovo moderno doba izuzetnog je maha uzeo poseban tip nasilja tzv. online ili cyber nasilje. Sa napretkom tehnologije i transformacijom naših života u virtualnu sferu stvorilo se plodno tlo za nastanak i postojanje ove nove forme nasilja. Ono se nametnulo kao logična neminovnost. Online nasilje ne treba percipirati kao manje opasno, niti mu umanjivati težinu zbog njegove egzistencije na internetu. Nasilje ne ostavlja isključivo samo vidljive modrice.
Postoje mnogi oblici nasilja nad ženama ali i djevojkama na internetu kao što su: objavljivanje pornografskog sadržaja bez pristanka unesrećene- u ovom slučaju žrtve; ponižavanje žena zbog njene seksualnosti- ma kakva ona bila; seksualne iznude; prijetnje silovanjem u slučaju prijave; prijetnje tj. zastrašivanja javnim objavljivanjem sadržaja i dr.
Online nasilje se najčešće manifestira u svom verbalnom ili vizualnom obliku. Kada govorimo o verbalnom nasilju ono je često jačeg intenziteta nego u stvarnom životu. Koliko su samo ljudi hrabriji za svojim tastaturama! Vizualni oblik je opasniji, više štete nanosi unesrećenoj. Koja žena želi biti izložena stubu srama zbog svoga tijela?
Bilo koja osoba neovisno o spolu, poznanstvu ili ne- mogu biti online nasilnici.
Ukoliko govorimo o nasilju nad ženom od strane njenog partnera on se najčešće manifesira u početku bezazlenim praćenjem njenih aktivnosti na istom kao što su posjedovanje šifri za ulazak na personalne profile i čitanje poruka jer svako odbijanje bi odašiljalo poruku nepovjerenja. Međutim, to su prvi znaci želje za dominacijom, kontrolom koje kod žene stvaraju osjećaje napetosti, nesigurnosti i straha. Poklanjanje vlastitog identiteta može dovesti do nesagledivih posljedica. One mogu biti kobne. Dijeljenjem ličnih podataka, fotografija, videa djevojka- žena se stavlja u posjed, postaje moguće sredstvo manipulacije ali i moguće žrtve. Iz osvetničkih pobuda mogu nastati i najmonstruozniji sadržaji koji bi itekako mogli da joj povrijede dignitet, samopoštovanje, privatnost pa i „unište život.“ Te osvetničke pobude često nastaju nakon prekida partnerskih veza, želje za osvetom kao i za ponižavanjem žene stavljanjem njene intime u javni prostor. Naglasimo do kojih mjera ide osveta: od nastojanja da sadržaj koji žrtva ne želi da dijeli dopre do što većeg broja ljudi- naročito najbližih kako bi joj se pojačale muke; zatim do šefova i kolega s posla kako bi joj se ugrozio ne samo dignitet nego i egzistencija; fotošopom i montažerskim sposobnostima pojačao efekat stida; dijeljenje na društvenim mrežama…
Znamo koja je brzina dijeljenja i širenja informacija- bile one istinite ili lažne. Sve one su pogodne za trač modernog doba. Ono što je u prošlosti bio trač „od usta do usta“ sada je od „displeja do displeja.“
No, moramo imati i na umu da žrtve nasilja možemo postati i usljed hakiranja naših podataka. Apelujem na veću zaštitu ličnih podataka, oprez sa neželjenim porukama, lažnim profilima i sl. Tako nam se svakodnevno narušava privatnost. Nesvjesno često ostajemo lišeni ovog prava.
Vjerujem da je u današnje doba ovaj problem itekako zastupljen i da je uzeo a i uzima sve više maha. Isfrustrirana sam činjenicom koliko je doba društvenih mreža iskrivilo percepciju o našim životima. Nekada pomislim da sve što se plasira je tu samo da bi nas uznemirilo, ionako uznemirene. Ukoliko promislim, nisam bila svjedok online nasilja nad ženama od strane partnera, mada tu i tamo iskoči pokoja vijest takvog karaktera. Uglavnom se odnose na skandale objave pornografskih sadržaja na raznim sajtovima za odrasle te paradoksalno dobićemo uputu kako vrlo brzo isti sadržaj i pregledati. Ukoliko bi ijedna žena htjela priznati, rekla bi da je barem jednom u životu dobila neprimjerenu poruku eksplicitnog sadržaja, da ne spominjem maltretiranja putem fotografija ili video materijala. Ako ništa sve češće nam „izlijeću“ eksplicitni sadržaji plasirani od nastanjenih virusa u našim mobilnim telefonima, kojih se nikako riješiti. Uznemiruju i stidimo ih se! Mnoge žene ni ne prepoznaju da su to začeci online seksualnog uznemiravanja tj. zlostavljanja. Žalosti me kada čitajući komentare o bilo kojoj temi prepoznam govor seksualnog nasilja, ismijavanja žena na osnovu izgleda, seksualne orijentacije i sl. Mislim da jedna od najnegativnijih stvari koje su nam se mogle dogoditi davanje prostora masama da javno iskazuju svoja mišljenja koja se zloupotrebljavaju u svrhu vrijeđanja, omalovažavanja i ismijavanja. Idealno bi bilo da postoji sistem veće provjere i nadzora nad ovakvim aktivnostima a sukladno tome i adekvatnim sankcijama. Koliko je samo negativistički nastrojenih komentara uperenih prema ženama koje se javno izjašnjavaju o svojoj seksualnoj orijentaciji? Koliko ružnih riječi uperenih prema ženama koje su odlučile kako će one izgledati? Koliko su mase zaluđene komentarisanjem i osudom drugih?
Smatram da vrlo lako mogu prepoznati osnovne elemente online nasilja. Rijetko ili nikako se ne uplićem u bespotrebne rasprave sa ljudima s one strane desktopa. Nije mi strano ni blokirati osobu na društvenim mrežama koju ne poznajem, jer smatram da veći broj „prijatelja“ ili pratilaca ne znači moju veću vrijednost kao ni veći broj famoznih lajkova. Naravno da sam svjesna ove činjenice jer sam u zreloj dobi, ali da li su djevojčice mlađeg uzrasta?
Ukoliko bih primjetila neke ekstremne oblike online zlostavljanja naravno da bih reagirala, prijavila navedene aktivnosti ne samo klikom report nego i nadležnima, prije svega lokalnim institucijama sigurnosti.
Preispitujući sve navedene situacije jednako kao i kod dijagnostike bolesti dolazim do zaključka da je najbolja zaštita- prevencija. Smatram ju uvijek boljim i pametnijim izborom. Ne riskirajući niti čekajući da odagnamo kako se izvući iz nastalog problema trebali bi pokušati spriječiti da do njega i dođe. U tom pogledu, djevojkama u najranijoj dobi valja ograničiti boravak na društvenim mrežama uz konstantni nadzor roditelja, razgovarati i ukazivati na sve što se dešava u modernom dobu te akcentirati njihove kvalitete i prave vrijednosti tj. jačati im ionako poljuljano samopouzdanje. Ženama mlađe ali i odraslije dobi bi trebalo biti jasno i da podcrtaju cilj da moraju očuvati svoje lične podatke, a ne dijeliti ih zarad „ljubavi.“
Smatram da se ovim problemom generalno malo bavimo a kamoli ukazujemo na njega. Malo je uopće podataka koliko je online nasilje generalno zastupljeno jer sve mi se čini i da se ovo nasilje više svrstava u košaru incidenta koji se dogodi unesrećenoj i koji će vremenom izblijedjeti i „proći.“ Nikakva novčana kazna ne može umanjiti psihičku štetu koja se učini.
Mislim da bi se ovom problemu ukoliko već nastupi trebalo pristupiti mnogo profesionalnije i ozbiljnije, prije svega glasnijim kampanjama za prevenciju online nasilja a potom i obukama policijskog osoblja ali i pravosudnih organa o štetnosti postojanja istih.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Online nasilje nad ženama”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.
