Ograničenje slobode – prevencija ili represija?

|

Blog

Počelo je, kako kažu,  „novo normalno“. Državnici su odlučili otpustiti malo lanac na  kojem su kratkom uzdom držali građane dva mjeseca. Dozvolili su nam da izadjemo malo iz kuće, prošetamo se,  udahnemo nade u naše ojađene živote. Uslužne djelatnosti postepeno rehabilitiraju ono što zovemo bosanskohercegovačkom privredom.

U Bosni i Hercegovini teško se nešto što bi trebalo služiti njenim građanima, s obzirom na to da se plaća iz naših džepova, ranije moglo okarakterizirati normalnim, pa je mučno shvatiti šta pomenuta kovanica podrazumijeva za građane, jer sasvim sigurno upućuje na nešto što nije inherentno balkanskom mentalitetu.  Iz ovoga se, normalno, izuzimaju politički dužnosnici koji su nastavili marljivo i revnosno skrbiti se za opće blagostanje kolektiviteta. Njihovog, normalno. Nastavili su zalagati se za što ugodniju, sigurniju, mirniju, zdraviju životnu atmosferu. Njihovu, normalno.

Suspenzija jednog od temeljnih Ustavom zagarantiranih ljudskih prava, slobodu kretanja, upravo zbog toga jer je ono fundamentalno, prije se može shvatiti kao zahtjev za servilnošću nego borba za naše dobro. Ustvari, borba je to za očuvanje političkih pozicija moći, odraz državne nekompetencije i nespremnosti državnog zdravstvenog sistema da odgovori na prijetnje pred kojim smo se našli. Ovo nije bila prevencija transmisije virusa već prevencija urušavanja njihovih povlaštenih položaja.  Ovakva diktatura, pored one preporučene sanitane, bila je izgleda, jedino logičko rješenje koje se nametalo.  Jasno je da niti brojni dobrostojeći europski zdravstveni sistemi to ne bi lako uspjeli ali materijalna i etička deprivacija kakva vlada kod nas, teško se nalazi u europskom krugu.

Iako su brojni psiholozi upozoravali da bi ovakve represivne mjere koje se odnose na slobodu kretanja mogle biti kontraproduktivne i polučiti negativne efekte kada je u pitanju ljudsko zdravlje, donosioci odluka jasno su se na to oglušili. Znali su da će to građani olako prihvatiti baš kao što godinama unazad prihvataju njihova obećanja o boljoj budućnosti. I pored svih probelema sa kojima se i inače suočavamo, ovakvo ponašanje prema građanima jačalo je u meni nepovjerenje u vlast i osjećaj da smo u stvari prepušteni sami sebi, na milost i nemilost sudbine. Građanska odanost i pokornost je, čini se, nešto na šta vladajuća garnitura može računati a mi, građani, na to da ćemo teško uživati dostojanstven život. To je naša realnost, navika, fatum. Naše normalno.

Mjere popuštanja restriktivnih odredbi, koje znače veću koncetraciju ljudi na jednom mjestu, već su nastupile a još uvijek  je u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine na snazi policijski sat. Čemu i kako on služi ako uz ove relaksirane mjere sad imamo cijeli dan na raspolaganju za potencijalnu razmjenu virusa? Zašto dozvola za rad vjerskim objektima a ne recimo vrtićima, školama ili rad u punom kapacitetu ostalih javnih institucija?  Demonstracija moći, apsurda ili samo naše normalno? Najprije ovo potonje.

Mi, građani, postali smo taoci defetističkog razmišljanja, indolentnosti i perpetuiranih političkih izbora. Ako ovako nastavimo, ostat ćemo sami sebi najveći neprijatelji i krivci za zlu kob koja nas je snašla. Politički predstavnici naše su ogledalo a naš način razmišljanja samo njihov isproban, uspješan recept.

Komentari