Neću pisati o činjenicama zločina u Prijedoru i Bosni i Hercegovini. Činjenice su dostupne, kao i svedočanstva, presude. Dostupna su imena žrtava i zločinaca. Znamo za lokacije, znamo za masovne grobnice, znamo za procese. Ukratko: znamo za užase prve polovine devedesetih godina u Bosni i Hercegovini.
Ne znati ove stvari je izbor koji predstavlja biranje ignorisanja vrlo važne karike u razvoju društva u kojem sada živimo, birali/e to ili ne.
Drugostepena presuda Radovanu Karadžiću još jednom u centar javnog diskursa vraća teme ratnih zločina, ubijana, progona, silovanja, etničkog čišćenja i genocida. Ove teme nikada nisu stvarno napustile javni prostor i svako je uzimao učešće u tumačenju i iznošenju stavova o istim. Često bez elementarnog poznavanja prava, vojnih strategija, sociologije i etike.
Manje smo govorili/e o odgovornosti, krivici, ili o procesima koje jedno duboko traumatizovano društvo mora da prođe kako bi počelo mukotrpan proces oporavka.
Kada su masovni zločini počinjeni u mom rodnom gradu (Prijedoru) imao sam nepune tri godine. Nedovoljno da bih percipirao zločin, nedovoljno da bih mogao shvatiti tektonske promjene koje su zauvijek promijenile okruženje u kojem sam rastao.
Djeca se odlično adaptiraju na novonastale situacije. Kada su mnogi od prijatelja i prijateljica mojih roditelja napuštali Prijedor nisam postavljao pitanja: kada je učiteljica rekla da ne smijemo da se družimo sa muslimanima takođe nisam pitao: kada sam se školovao u etnički čistom odjeljenju nisam postavljao pitanja. Bio sam dijete, dijete koje se adaptira na društvena kretanja, bila ona po ”konvencijama ratovanja” ili ne.
Pristup internetu sam dobio 1999. godine, tada sam imao 10 godina. Prvo što sam uradio u online prostoru jeste pretraživanje mog rodnog grada pomoću Google-a.
Ostao sam zatečen. Svi rezultati na prvoj stranici su pokazivali fotografije masovnih zločina koji su počinjeni. Moja podsvijest je znala sve, moja svijest je upala u krizu.
Mnoštvo pitanja, urušavanje dugo održavanog narativa o svima nama kao žrtvama nekih imaginarnih duhova rata. Postavljao sam pitanja, na mnoga sam dobio zadovoljavajuće odgovore, za neka mi je rečeno da sam još mali.
Na pitanja bez odgovora sam odgovarao kroz filozofiju i etiku koje su me oduvijek interesovale. Srećom, razvijao sam otpor prema svim oblicima nepravde, formulisao sam principe po kojima i danas živim.
Etničko čišćenje je kod mene produkovalo moralnu ekspanziju. Da smo bar svi bili/e te sreće.
Privilegovan činjenicom da sam percipiran kao Srbin na srpskoj teritoriji imao sam luksuz da preživim. Učio sam o srpskim žrtvama u svim ratovima, Nemanjićima, Dušanovom carstvu. Učio sam srpske pjesme, čitao srpske književnike, rijetko književnice.
Bio sam dio sistema koji je još jednom brisao velike dijelove svoje kulture, svog bitka. Trebalo mi je mnogo vremena da nadoknadim propušteno i u najmanjem kapacitetu, sumnjam da ću ikada u potpunosti zaokružiti sve što nedostaje.
Još manje ću moći da nadoknadim sve ljude koji u mom okruženju nenadoknadivo nedostaju, iako ih nisam poznavao. Njihovo prisustvo se osjeti svakoga dana. Svi i sve prognani/e, ubijeni/e, poniženi/e i iz sistema izbrisani/e nedostaju meni, nedostaju ovom društvu i nedostaju civilizaciji. Nepovratno.
Upravo iz ovih razloga je svaka presuda, svako zatvarane procesa pred različitim institucijama prilika za još jedno, bar kozmetičko, popunjavanje praznina u osteoporozičnom skeletu našeg društva.
Drugostepena presuda Radovanu Karadžiću će biti još jedna opomena, još jedna prilika, još jedan trenutak u vremenu za refleksiju. Šansa za katarzu ovog izranjavanog društva.
Oprost, sram, krivicu, kako o tome piše Karl Jasper, ili bilo kojem drugom smislu. Prilika za vraćanje dostojanstva mrtvima, ali i nama živima.
Nadam se da je nećemo još jednom propustiti.
