Igra kao terapija

|

Blog

Terapija igrom moze da se koristi za različit spektar problema: stanja stresa, anksioznost, problem ponašanja, hiperkinetski sindrom, depresija, gubitak, trauma, problem vezivanja, situacije razvoda roditelja, somatske bolesti, poremećaji autističnog spektra, socijalni problemi.( https://m.youtube.com/watch?v=ZsQu6vSNQvw )

Kroz igru terapeut dobija jasan uvid u dječije strahove, I odakle oni vuku svoj korijen?

O samoj tehnici terapije igrom I njenim benefitima upoznaće nas Svjetlana Mamić, diplomirani pedagog I praktičar terapije igrom

Zbog čega ste se odlučili za ovu vrstu terapije?

Mišljenja sam da svako ko se bavi pedagogijom ima moralnu i profesionalnu obavezu da se konstantno usavršava u području rada sa djecom, odnosno da  svakodnevno proučava različite metode i pristupe kako bi potpomogao njihov razvoj i pružio djeci i roditeljima podršku u procesu vaspitanja. Tako sam tragajući za novim metodama, otkrila terapiju igrom. U radu se svakodnevno susrećem sa različitim problemima u ponašanju i razvoju djece, a moje iskustvo pokazuje da je terapija igrom jedan od najefikasnijih modela, koji mi omogućava da na isti način radim na otklanjanju različitih problema. Moguća je višestruka primjena, jer je osnovni metod rada sa djecom sama igra, a ona djeci predstavlja najprirodniju aktivnost. Putem igre djeca kreiraju i istražuju svijet kojim samo ona upravljaju. Na taj način djeca uče, pobjeđuju svoje strahove, jačaju samopouzdanje, ovladavaju praktičnim životnim vještinama, razvijaju samokontrolu i regulišu svoje emocije.

 

Koje su to osobine, koje jedan praktičar mora da ima, da bi mogao da se bavi ovom vrstom terapije?

Veoma teško je pobrojati sve osobine koje osoba kao praktičar terapije igrom mora da ima. Pored profesionalnih vještina koje se stiču kroz edukacije I iskustvo, tu je I niz drugih osobina koje se veoma teško uče, a moraju postojati kod terapeuta kako bi terapija bila uspješna. Pored neizostavne ljubavi prema djeci i svom poslu, ono što bih ja posebno istakla je prihvatanje, strpljenje i iskrena vjera u dijete i njegove potencijale. Da bi terapija igrom bila efikasna, neophodno je u “posebnoj sobi za igranje” stvoriti atmosferu u kojoj se dijete osjeća maksimalno prihvaćeno i slobodno kako bi moglo u potpunosti da izrazi svoja osjećanja I “preigra” probleme sa kojim se susreće a za to je potrebno mnogo strpljenja i empatije.

 

Sta ovakav način rada može da pruži djeci, I zbog čega je idealan izbor?

Tokom terapije igrom dijete boravi u tzv “posebnoj prostoriji za igranje” u kojoj se nalaze određene vrste igračaka. Same igračke I fizički prostor nisu od presudnog značaja za dijete, koliko sama atmosfera koju terapeut stvara. Dijete tokom terapije igrom razvija posebnu vezu sa terapeutom I dobija svoje posebno mjesto I vrijeme u kom može da bude maksimalno slobodno I ispolji sva svoja osjećanja bez straha od osuđivanja. Djeca imaju prirodnu potrebu za igrom I ona im omogućava, kako učenje i sazrijevanje, tako i relaksaciju. Kada dijete osjeti sigurnost I prihvatanje, tada je u mogućnosti da kroz igru preradi sve probleme sa kojima se susreće I upravo zbog toga je ovakav način rada moj prvi izbor. Dijete u maksimalno prirodnom okruženju savladava probleme sa kojima se susreće.

Koje metode postoje u ovoj terapiji?

Ukoliko samo pobrojim metode I pristupe, onima koji nisu poznavaoci ove tematike sigurno neće biti ništa jasnije. Terapija igrom je široko područje koje podrazumijeva različite pristupe. U svojoj osnovi oni se dijele na direktivne (podsticanje djeteta na određene aktivnosti od strane terapeuta) I nedirektivne (maksimalno prihvatanje djetetovog usmjeravanja igre). Ja konkretno najviše praktikujem terapiju igrom usmjerenu na dijete, koja je maksimalno nedirektivni pristup i osnovni metod koji koristim je maksimalna vjera u dijete i empatsko reflektovanje dječijeg ponašanja i emocija. Moj rad podrazumijeva istovremeni rad i sa djetetom ali i sa roditeljima, odnosno čitavom porodicom. Svaki početak rada je isti, svi članovi uže porodice dolaze u moju “posebnu prostoriju za igranje” gdje se zajedno igraju 15-20 minuta. To igranje djetetu omogućava da lako prihvati prostor u kom ćemo raditi, a meni da vidim kako se dijete ponaša u prirodnom okruženju I kakav odnos ima sa ostalim članovima porodice. Svaki pojedinačni susret sa djetetom počinje na isti način, kada djetetu govorim da će u našoj prostoriji za igranje moći raditi skoro sve što poželi, a ukoliko bude nešto što ne može, ja ću mu reći. Dijete se ne opterećuje ograničenjima unaprijed, odnosno nabrajanjem zabranjenih aktivnosti koje se možda ni neće desiti. Ukoliko se neželjeno ponašanje pojavi, dijete dobija upozorenje na korekciju, ali na samom djetetu je izbor da li će se korigovati ili nastaviti sa ponašanjem I na taj način završiti “posebno vrijeme za igranje”. Teško je ukratko objasniti kako to djeluje, ali ću Vam reći da se skoro nikad ne dešava da dijete izabere neželjeno ponašanje u odnosu na posebno vrijeme za igru. Tokom same igre dijete vodi čitav process a ja “samo” očitavam I verbalizujem ono što ono radi I osjeća. U sigurnom okruženju, bez osuđivanja I straha od greške, dijete provježbava I savladava sve što ga u realnom svijetu muči.

Koliko po Vašem mišljenju ova terapija daje rezultate?

 

Moje iskustvo pokazuje da terapija igrom sigurno daje u svim slučajevima veće ili manje rezultate. Nekada je najveći benefit to što dijete kroz igru jasno ukaže na sam uzrok njegovih problema. Dosad mi se odlično pokazala u rješavanju trauma, u slučaju razvoda roditelja, smrti bliske osobe, kod jačanja samopouzdanja, vaspitnih problema. Takodje utiče I na smanjivanje agresivnog ponašanja, selektivni mutizam I u drugim slučajevima.

 

Komentari