Neven Hercegovac: Osjećam se ponekad kao Kafka koji je spaljivao svoje romane

|

Blog

 

Znam da je mnogima teško odrediti taj trenutak, ali vjerovatno ima neki “prelomni moment”. Kako si otkrio svoju ljubav prema fotografiji, književnosti i umjetnosti uopšte?

Sjećam se nekako da sam od malih nogu bio jako fasciniran filmom. Već od neke pete godine, sam silno maštao o tome da postanem glumac. U tom momentu sam kao mali dječak smatrao da glumac ima apsolutnu autonomiju nad tim umjetničkim dijelom. Kasnije sam shvatio da stvari tako ne funkcionišu, te se samim tim iskristalisala i ideja da budem iza objektiva, kako fotoaparata, tako i kamere. A ljubav prema književnosti je isto tako potekla iz pozorišta. Za mene sve nekako ima veze sa vizuelnim umjetnostima. Obožavam sve vidove vizuelnih umjetnosti, i nekako teško da mogu sebe odvojiti od tog dijela mog bića, ali i ne želim.  Poslednjih par godina se najviše pronalazim u konceptualnoj umjetnosti. Nadam se da nam budućnost donosi apsolutno rušenje svih zidova između raznih segmenata umjetnosti.

Rođen si u Brčkom, trenutno si u Novom Sadu, volontirap, edukuješ se dodatno uz svoje osnovne studije.  Kako bi opisao sebe? Čime se još baviš osim što si vrhunski fotograf i umjetnik? Imaš li neke zanimljive hobije?

Hvala ti mnogo, ali ja zaista ne bih rekao za sebe da sam ni vrhunski fotograf ali ni umjetnik. Obećavam da ću se truditi da postanem, ali sumnjam da će mi moj lični perfekcionizam ikada to dopustiti. U suštini, nekako  smatram da je vrhunski zaista jedan apstraktan pojam i za svakog od nas znači nešto potpuno drugačije. Kada postignem to da mogu da živim od svoje umjetnosti, a da ne napravim mnogo kompromisa, kada budem mogao da stvaram I izlažem sa što većim stepenom lične autonomije smatraću se uspješnim. Što se tiče hobija, ne znam šta bih ti rekao. Ukoliko su šetanje, gledanje serija i filmova hobi, mogao bih to izdvojiti.

Ko te najviše podržavao u tvom umjetničkom izražaju?

Htio bih da kažem moja porodica i prijatelji, ali bih slagao. U suštini moja majka, koja je bezgranično vjerovala u mene kao osobu, u moje vrline i talente, ma kakvi god oni bili. Ona mi je zaista i najveći uzor, posebno što se tiče aktivizma i feminizma. Zahvalan sam joj mnogo što sam imao priliku da odrastem uz osobu koja je bila feminista, iako ona to nije ni znala. Pored toga, zaista imam podršku svojih prijatelja, ali ne baš i razumjevanje.

 

Smatraš li da ljudi imaju predrasude prema umjetnicima i da li si se s time susretao?

Pa iskustva su razna, zaista ljudi imaju mnogo predrasuda. Smatram da i osobe koje žele da se bave umjetnošću imaju mnogo predrasuda o samoj umjetnosti. Samim tim pokušavaju da se uklope u šablon koji ne postoji, jer umjetnost je sredstvo, a umjetnici su različiti ljudi sa različitim osobinama, interesima i životima izvan te umjetnosti.

Super mi je izjava Marine Abramović, da u slobodno vrijeme jako voli da gleda glupe filmove i jede čokoladu. Smatram da takva izjava jedne ozbiljne konceptualne umjetnice razbija predrasude da umjetnik živi samo umjetnost i da samo razmišlja o njoj. Ja recimo volim da jedem čokoladu i da gledam porodicu Kardašijan.

Koji su bili tvoji prvi radovi i kako si počeo sa umjetničkom fotografijom?

Moji prvi radovi zabilježeni nekim analognim fotoaparatom koji sam platio 20 KM u petom razredu osnovne škole. Tada sam se prvi put dotakao fotografije. Sjećam se da je prvo pravilo fotografije koje sam naučio bilo da stamen u ravnu sa subjektom, da bih ga prikazao što realnije.  To mi je rekao moj otac koji nema nikakvih dodirnih tačaka sa umjetnošću ali mogu reći da je on jedan od prvih ljudi koji mi je usadio tu ideju u glavu. Nekako smatram da svakim novim projektom tek počinjem da se bavim umjetničkom fotografijom, ali recimo da sam se malo ozbiljnije i promišljenije počeo baviti u toku srednjoškolskih dana.

 

Skoro si održao izložbu u Novom Sadu na temu suočavanja sa ličnim strahovima. Zanima me kako je tako proces samospoznaje koji si pretočio u fotografije? Kako je sve nastajalo? Kako je bilo sarađivati sa modelima pošto sam primijetila dosta prekrasnih ljudi na fotografijama?

Proces je bio jako dugotrajan, i sama izložba je na neki način bila suočavanje sa mojim strahom da sve neće biti savršeno. I zaista nije ni bilo, što je sasvim okej. Što se tiče modela, ja bih ih više nazvao subjektima fotografija. Kroz 14 fotografija govorim o njihovim strahovima. Oni ipak, iako egocentrično za priznati, postoje na tim fotografijama i kao objekti koji govore o mojim strahovima sa kojima sam se suočio, ili sa kojima se bojim suočiti. Sve je nastalo od ideje da se suočim sa mojim strahom od prolaznosti života i odrastanja.

Vidjela sam da si objavljivao svoje fotografije na Vogue platformi za mlade fotografe. Koliko ti to znači? Da li se više kvalitet prepoznaje u inostranstvu nego kod nas?

Trenutno mi to ne znači ništa. To je bio neki trend tokom srednjoškolskih dana. Svi fotografi su slali svoje fotografije na Vouge platformu pa sam i ja. Nadam se da ću se u budućnosti potpisati kao autor fotografija na naslovnici Vogua. To bi mi već mnogo značilo. U suštini smatram da je Vogue jedan super koncept povezivanja mode, konceptualne umjetnosti i mejnstrima.

 

Koji su ti planovi za budućnost?

Za sada sam održao samo jednu samostalnu izložbu i to je upravo “Vakuum”. Što se tiče saradnji, bilo ih je dosta i svaka mi je zaista značajna na neki način. Neke kao koncept, neke kao samo zarada, ali neke i kao jedno i drugo. Ne bih ništa posebno izdvojio. Sve prethodno što sam uradio mi je grozno i nekako nije vrijedno pomena.  Osjećam se ponekad kao Kafka koji je spaljivao svoje romane. Uvijek se fokusiram samo na posljednji projekat, ili na onaj naredni i jedno mi se on dopada u tom trenutku.

Komentari