U Bosni i Hercegovini se 2021. još uvijek traga više od 7000 osoba, 25 godina od okončanja rata. Iako je potpisnik mnogih konvencija i protokola, kako na međudržavnom tako i na različitim nivoima unutar BiH – to nije značajnije uticalo na brže i sistematičnije rješavanje ovog problema.
Nepostojanje centralne baze podataka o nestalima predstavlja još jedan strukturalni problem koji dodatno otežava sistematsko i konkretnije rješavanje ovog pitanja. Prvi bosanskohercegovački zakon o nestalim usvojen je 2004. godine i svojevremeno je bio prvi takav zakon usvojen u nekoj zemlji. Ovim zakonom se blagovremen prekinula diskriminacija u potrazi za nestalim na osnovu etničke pripadnosti žrtava.
Uspostava jedinstvenog registra nestalih bi zaustavila manipulaciju brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe.
Prikupljanje podataka o nestalima u BiH se vrši na više nivoa (državnom, kantonalnom, entitetskom). U ovaj proces su uključene i mnoge domaće i strane nevladine organizacije, kao i udruženja porodica nestalih osoba čija je upornost i požrtvovanje bila vrlo često glavna energija ove potrage. Iako spada u zemlju koja je svoje slučajeve nestalih relativno brzo riješila, nestale osobe su još uvijek tu kao moralno – politički problem Bosne i Hercegovine, njihova sudbina iako na racionalnom nivou prihvaćena i poznata je još uvijek nezacijeljena rana za one koji su iza njih ostali.
Nestali su lišeni vlastitog dostojanstva, nekrologa, religioznog rituala, počivališta, spomenika. Nedostatak logistike, obučenih stručnjaka (forenizičara, forenzičkih antropologa i ostalog pomoćnog kadra). Specifičnost pronalaska nestalih lica u procesu tranzicione pravde je izuzetno bitan budući da pronalazak i identifikacija nestale osobe povlači i pravne posljedice (pravo na novčanu potporu porodicama nestalih) dok član 9. zakona o nestalim osobama u BiH predviđa da status nestale osobe prestaje sa danom identifikacije isti član takođe reguliše slučajeve u kojima je nestala osoba proglašena umrlom, ali njeni posmrtni ostaci nisu još uvijek pronađeni.
Svaki novi pronalazak posmrtnih ostataka nanovo retraumatizuje članove njihovih porodica.
Tabuiziranje problema mentalnog zdravlja je još jedan aspekt na koji se nedovoljno obraća pažnja kada se pruža podrška porodicama nestalih, budući da mali broj njih potraži adekvatnu psihološku pomoć u riješavanju svojih mentalnih problema kao što su PTSP, anksioznost ili depresija. Osiguravanjem ovakve vrste podrške porodicama nestalih se znatno može poboljšati kvalitet života.
Zakon o nestalima u BiH takođe reguliše i pravo na novčanu potporu porodicama nestalih po članu 13 zakona o nestalim osobama, a iznos se računa kao 25% prosječno isplaćene plate u BiH za prethodno tromjesečje. Osobe koje ostvaruju pravo na ovu naknadu su: Svako bračno/vanbračno dijete ili usvojenik, vjenčani ili nevjenčani suprug dok roditelji nestale djece imaju pravo na polovinu prosječnog iznosa.
Usvojioci imaju pravo na istu visinu naknade kao i roditelji. Sa neumitnim protokom vremena porodice nestalih sve više gube nadu da će saznati sudbinu svojih najmilijih, jer kada nestane njihovih bližih srodnika (roditelja, braće i sestara) pitanje nestalih izgubiće na važnosti i lagano nestajati iz fokusa javnosti.
Dužnost institucija i čitavog bosanskohercegovačkog društva da se pitanje nestalih što brže i adekvatnije riješi, budući da od toga zavisi i pravac u kome će se razvijati naša kultura sjećanja.
