Ne postoje dvije istine

|

Kultura sjećanja

Ne postoji na ovom svijetu, koliki god on bio, nepregledan i nepristupačan, i širok i dalek, događaj niti bilo koja druga stvar sa dvije istine. Jer, ne postoje dvije istine. Ako je istina, ona je jedinstvena, ma iz kojeg je ugla gledano na nju, iako je podložna raznim modifikacijama skupina kojima izvorna ne odgovara. Tako od istine vremenom, sistematskim kidanjem od nje same, prepravkom brojeva, zataškavanjem dijelova, izbjegavanjem priče, kolektivnim negiranjem, nastoji se ublažiti, relativizirati fakt koji do posljednjeg dana ovog svijeta ipak neće biti drugačiji.

Sjećam se putovanja u Belfast, glavni grad Sjeverne Irske. Tmuran i oblačan, kako i stoji jednom sjevernom gradu sa mnogo kiše i vjetra, a živopisan grad sa stotinu neispričanih priča o miru i sukobu, državi i religiji. Tamo priče pričaju murali, 2000 njih, kojih je od 1970. zabilježeno u Sjevernoj Irskoj, državi sa najvećim brojem murala u Europi. Vjerujem da su bojama po zidovima pokušali ostaviti trag i svijetu privući pažnju na borbu, podjelu i nemir.

Vodič je teškim irskim, na mjestima nerazumljivim akcentom engleskog jezika pričao cijeli dan, o pokrajini Ulster, mjestu gdje je sagrađen i odakle je zaplovio legendarni Titanik, Vijećnici noću nježnih boja, dosta se trudeći da ne naglasi je li Republikanac ili Unionista, a onda je s ponosom u glasu pokazao na mural Bobbya Sandsa, člana Privremene IRA-e, irskog revolucionara koji je umro od posljedica štrajka glađu i više nije bilo sumnje da je naš vodič bio irski patriota.

Zamišljam domaćeg turističkog vodiča kako grupu stranih turista, sa neke daleke obale svijeta, nakon što obiđu Baščaršiju i Stari most, vodi kroz Bosansku Gradišku, Foču, Trebinje i objašnjava koje ih to lice zamišljeno gleda sa obližnje zgrade. Kako objasniti volju da se na zidu vjerno oslika haški osuđenik, jer, trebalo je kupiti boju, pronaći kreativnog umjetnika, dobiti dozvolu svih stanara. Nekako, lakše bi mi bilo vidjeti ga na privatnoj kući, nekako bih i mislila da je to zalutali trag nekog vremena zarobljen u okviru jedne porodice, a ovako se desetine stanara poistovjećuju i ponose likom i djelom osobe koja će ostatak života biti iza rešetaka.

A onda je, rekao bi moj narod, pametnom i išaret dovoljan. Dok su još opijeni bosanskim svježim vodama, starim gradovima, vidikovcima, kako objasniti turistima da se u toj zemlji, neotkrivenom dragulju Europe, na granici istoka i zapada, murali posvećuju osuđenim ratnim zločincima, sijačima sjemena zla, onima što mrve, a zatim rasute kosti pohranjuju na milion lokacija, u velike dubine bosanske zemlje, onima što, odrasli učeći da mrze, oduzimaju sina majci i oca djeci, onima što sistematski zarobljavaju i muče žene, sve s ciljem čišćenja terena od svega što ne pripada jednoj etničkoj skupini, a što je u pravnoj nauci nazvano isključivo riječju- genocid.

Težak zločin, teška riječ, valja se s njom po prvi put suočiti, priznati je, uvesti u udžbenike historije, a potom se nadati nečemu u budućnosti, jer, u 2021. godini moramo kazniti mural s likom Ratka Mladića, parole podrške Radovanu Karadžiću, okupljanje pristalica Četničkog ravnogorskog pokreta u Višegradu, ali i nepostojanje obilježja u hotelu Vilina Vlas, bivšem logoru za silovanje zarobljenih Bošnjakinja, a gdje je danas u istim sobama, recepciji i restoranu spa centar i banjsko liječilište, te slične barbarske, neljudske, vampirske balove kakve samo zagovornici ideologija krvi slijede i ponose se njima.

Mladićev i Karadžićev mural u ovoj zemlji bio bi podjednak muralu Adolfa Hitlera na ulazu u Aušvic jer ne postoji mjesto koje nije stradalo od ovog nečovječnog, zločinačkog dua. Nažalost, u sprječavanju ponosnog pira veličanja sa negiranjem ratnih zločina, zakazali su mehanizmi koji bi mogli biti od koristi da ovakvi i slični stavovi u kojima su zločinci-heroji, barem ostanu u poremećenim umovima onih koji se diče zvjerstvima od kojih se civiliziranom narodu diže kosa na glavi.

Zakon o zabrani negiranja genocida značio bi konačnu obustavu parade murala i poruka pred očima povratnika i preživjelih žrtava genocida, značio bi tišinu onih koji svoju karijeru grade na negiranju i relativizaciji ratnih zločina. Označio bi Zakon o zabrani negiranja genocida dostojanstveno obilježavanje 11. jula u cijeloj Bosni i Hercegovini. Bio bi to kakav-takav plod presuda Suda u Haagu, jer, istini za volju, pravda, ali ona potpuna, nije zadovoljena doživotnim zatvaranjem samo dvojice neljudi iza rešetaka.

Veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida naša je svakodnevnica, rijetko je mjesto na svijetu gdje je žrtva osuđena na suživot sa onima koji s jedne strane negiraju, a opet s druge veličaju zločine. Kao društvo moramo raditi na nazivanju zločina pravim imenom, onim što oni zapravo jesu, jer, čini mi se, bojimo se riječi i onoga što one nose. Zakon o zabrani negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca i zabrani ulaska u BiH svima onima koji negiraju sudski dokazan i presuđen genocid te veličaju ratne zločince jedino je oružje koje može poslužiti da današnji trogodišnjaci, a sutra nekad odgovorni dio društva, ne vide da je zločin nešto čime se treba ponositi.

Jer, društvo koje nijemo posmatra murale ratnim žločincima je društvo koje, tim slijedom, u neko određeno vrijeme, normalizira sve nečovječno.

U 2021. godini, dok ljudi idu na mjesec, ovdje je potrebno objašnjavati da je naredbodavac masovnih egzekucija zločionac, a ne heroj. Ali neka je, dok je god laži, istina je imperativ. U postratnom društvu, kakvo je i dalje bosanskohercegovačko, s jedne strane traumatizirano i u ranama, s druge i dalje u snovima o prekrajanju tisućljetnih granica, mirno posmatranje sve češće relativizacije najgorih zločina, kakvi su ratni, jednako je mirnom posmatranju srebreničkog genocida od strane holandskog bataljona tog teškog jula 1995. Borba pojedinca sa relativizacijom, izjednačavanjem žrtve i agresora, samo je borba Dona Kihota sa vjetrenjačama.

Jedino Zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločina, kojeg bi, putem bonskih ovlasti mogao nametnuti i sam visoki predstavnik, bio bi učinkovit iskorak u borbi protiv zvjerskih ideologija, za koje će nam trebati više vremena, truda da opametnimo, ili mi, ili oni. A i jedno i drugo, teško. Bonske ovlasti omogućavaju visokom predstavniku da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela BiH. Kancelarija visokog predstavnika BiH je u periodu 1997. do 2012. godine zahvaljujući ovim ovlastima nametnula oko 900 različitih odluka. Ovakva sljedeća bila bi ključna.

Jer, ne postoje dvije istine. Postoji istina i laž. Agresor i žrtva. Petomjesečna beba pronađena sa flašicom u masovnoj grobnici i doček Momčila Krajišnika na Palama.

Ne postoje dvije istine.

 

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Relativizacija i negiranje ratnih zločina u Bosni i Hercegovini”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.

Komentari