Puno je pogrešnih shvatanja značenja i načina na koji se nasilje nad ženama može manifestovati, ali i uzroka i posljedica nasilja. Dakle, nije nasilje nad ženama samo ono fizičko, termin obuhvata puno širi spektar oblika nasilja kao šro su seksualno, emocionalno, psihološko pa i finansijsko, koje se nerijetko zanemaruje u ovom diskursu. Bilo kakva vrsta nasilja, bilo da se radi o nasilju na poslu, u porodici, u javnom prostoru ili bilo kojem drugom okruženju u kojem se jedna žena nalazi svakodnevno, nije, ne može i ne smije biti samo njena privatna stvar. Tu se radi o prije svega lokalnom, zatim državnom ali i globalnom problemu kada se to nasilje generalizuje. Ignorantan stav prema slučajevima nasilja, odsutnost reakcije javnosti na nasilje i nepostojanje sankcija za nasilnike pokazuje nezavidnu nefunkcionalnost instituacija na državnom nivou i zakazivanje lokalne zajednice u prevenciji svakog sljedećeg oblika rodno zasnovanog nasilja.
Nažalost, poražavajuće veliki broj žena u Bosni i Hercegovini svakodnevno trpe nasilje u porodici ili su barem jednom u životu doživjele neki oblik, od gore navedenih, nasilja. Naravno, državni i entitetski zakoni predviđaju određene kazne za nasilnike koje variraju prema učestalsti nasilja, intenziteta i stepena nanesenih povreda. Također, zakonski okviri predviđaju za žene žrtve nasilja i dodjeljivanje lica od povjerenja kao osobu koja će u procesu kažnjavanja nasilnika žrtvi biti potpora i oslonac, a žrtve mogu biti i zbrinute u jednoj od osam sigurnih kuća na državnoj teritoriji. Ova zakonska uređenja problema zajedno sa programima zbrinjavanja žrtava nasilja samo naizgled djeluju kao efikasna i sasvim dovoljna za rješavanje problema rodno zasnovanog nasilja. Međutim, zakoni u praksi bilježe jako slabu primjenu a smještajni kapaciteti u sigurnim kućama su prepuni da bi primili sve veći broj žena žrtava nasilja. Drugim riječima, institucije na oba nivoa, i državnog i enitetskog, su ponovo zakazale.
Sigurne kuće su dobro struktuirane, imaju jasno određene ciljeve i način rada, ali je problem njihova prebukiranost pa mnoge žene nemaju pristup odgovarajućoj zaštiti koju ove kuće pružaju. Zabrinjavajuće je to, što se je u zemlji za vrlo visokom stopom nasilja nad ženama smještajni kapacitet sigurnih kuća tek nešto više od 180. Možda je čak i gora činjenica, da tih 180-ak kreveta nisu dovoljni za zbrinjavanje svih žena žrtava nasilja. U svakom slučaju, idealno bi bilo kada bi ovaj broj kreveta bio i više nego dovoljan jer bi to značilo da je broj žrtava nasilja jako mali. Realnost ipak pokazje suprotno i podaci djeluju zastrašujuće.
Pored toga što institucije redovno zakazuju po pitanju ovog problema, ni za društvo se ne bi ništa bolje moglo reći. Komšije ignorišu znakove nasilja nad ženama u porodici, prijatelji i poznanici ne primjećuju ili se trude da ne primjete kada je žena črtva nasilja. Čak i ukoliko neki izraze želju da pomognu, nađu se u slijepoj ulici jer se do rješenja dolazi teško ili se javlja nepostojanje kanala i volje državnih organa za pristupanje i rješavanje problema.Mnogi se vode pravilom ”nije moja stvar”, pa na taj način žrtve ostavljaju u nasilnom okruženju i okreću im leđa umjesto pružanja pomoći. Također, čak i ako okolina primjeti nasilje, primjeti samo ono fizičko. Finansijsko nasilje teže je primjetiti, žrtvama seksualnog nasilja se često ne vjeruje kada se ispovijede o proživljenom nasilju, a za one koje trpe psihičko nasilje misli se da su histerične ili samo osjetljive pod uticajem predmenstrualnog sindroma.
Ignorantni stavovi kako nadležnih institucija tako i društva, ni u kom slučaju nisu dobri i ne doprinose rješavanju problema nasilja nad ženama, ali ni njegovoj prevenciji. Ovaj problem je stvar svih nas, ne samo žene i nasilnika, jer se ovo nasilje dešava u našoj neposrednoj blizini, u firmi u kojoj radimo, obrazovnoj ustanovi koju pohađamo, zgradi u kojoj živimo ili javnom prostoru na kojemu boravimo. Zbog toga, rodno zasnovano nasilje zaslužuje da bude predmet ekstenzivnih debata i kampanja, zakoni koji s tiču nasilja trebaju da se sprovode brzo i efikasno a žene trebaju da dobiju pristup institucijama za koje će im osigurati protekciju i pružiti podršku u liječenju rana i trauma, te ih ohrabriti za nastavak živpta bez nasilnika u okruženju. Neophodno je da se institucije konačno angažuju po pitanju rejšavanja ovog problema, a društvo da se osvjesti i počne da prijavljuje slučajeve bilo kojeg oblika rodno zasnovanog nasilja, čak i kada je ono čisto stvar sumnje.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Nasilje nad ženama nije njihova privatna stvar”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.
