Napisati priču je kao složiti ladicu i nekom pokloniti sadržaj. Dio misli iz sveopšteg haosa pretvorene u riječi i izgubljene zauvijek. Nije lako napisati priču o konstantnom pritisku u grudima kada je cijeli vokabular otišao da prošeta s mamurlukom i sinom insomnije. Nije lako izaći pred zubato sunce i navući masku spoznanja dobra i zla. Piti kafu sa prijateljem iz djetinjstva ili bolje, nepostojanim agregatnom stanju je ekvivalent odlasku u crkvu i pijenju vina.
Ljudi će povjerovati svašta, ako im ispričaš dobru priču. Upiće svakojake izmišljotine bez imalo kritičkog razmišljanja. Uzgajajući močvare misli s takvim nemarom, tvoja priča će omogućiti vodi da se pročisti i na tren postane pitka. Tako barem ja vidim laganje. ,,Ako nemaš dobru priču, izmisli je’’ reče jedno inteligentno biće. Nosiće tvoje laži poput novih markiranih cipela; ponosni i počašćenii što su bili vrijedni tvoje pažnje i tvojih laži.
Svakojake mrtve životinje i varke će im davati krila i lak korak. Nove Pradine cipele će ušetati kroz spuštene kapije i zaslijepiti ih svojim sjajem. Jedinstven kroj, kvalitet kontinuirana proizvodnja i inovativnost su ključ dobrog laganja. Problem nastaje kada se pokušava biti iskren i kada treba pokazati svoja stopala puna čukljeva i žuljleva. Lijepe cipele kriju ružna stopala, kao što i dobre laži kriju tužnu istinu.
Najbitnija stvar koje se treba paziti je da ne slažete sebe ili, eventualno, krenete zaboravljati istini. Sve dok znate ko ste – sve je u redu.
