Nakon izolacije, da li želimo da se baš sve vrati kako je bilo?!

|

Intervju

Iza nas je definitivno period koji niko nije očekivao. Korona virus nam je donijela izolaciju a sa tim novi reorganizaciju, strah, potrebu za novim brzim i efikasnim pravilima. Neki su se dobro snašli, nekima je ova promjena prijala u smislu da ostajanje kod kuće nije nešto što je loše već prilika za odmor i druženje sa najbližima. Međutim, postoje i oni koju su ovo stanje jako teško prihvatili. Teško su se nosili sa zatvorenošću, anksioznosti, odvojenosti od porodice, prijatelja i posla

Na svu sreću stvari su se laganim tempom počele vraćati u normalu. Mjere koje su nas ograničavale i koje su nam sve potrebe svele na minimum iako tako popuštaju. Kao i doživljaj izolacije tako i vraćanje normalnim životnim tokovima kod različitih ljudi ide drugačijim tempom. U zavisnosti od strukture ličnosti ali i iskustva imamo i različite načine prilagođavanja starim navikama i životnim obavezama. Mnogi su izrazili bojazan kako će ući u staru rutinu, da li će sve zaostale i pristigle obaveze uspjeti završiti.

Postavlja se pitanje da li sve treba da se vrati na prijašnje stanje?!Čemu nas je izolacija naučila?

Voljela bih razmišljati o tome da su mnogi dobili šansu da prave uvide u vlastiti život, prioritete i vrijednosti kojima su se posvetili. Nažalost koliko smo puta rekli sa nam je malo više vremena da uživamo sa mužem, djecom, kućnim ljubimcem itd. Nadam se da nas je ovo vrijeme provedeno sa bližnjima naučilo da se ne mora uvijek žuriti, previše raditi,da se život može organizovati i sa malo.

Šta mislite na kojim poljima ne bismo trebali da se vraćamo na staro?

Ako je ikako moguće trebamo razmišljati o tome da redukujemo koliko smo u mogućnosti stvari koje nam predstavljaju opterećenje i zbog kojih smo u svakodnevnom stresu. Ako već imamo ideju da redefinišemo naš život i potrebe. Ovo je svakako prvo na šta bismo trebali da obratimo pažnju. U toku pandemije dosta priče je bilo o uvođenju strukture, kako bismo dnevnom rutinom olakšali svakodnevno funkcionisanje. Smatram da je i u ovoj situaciji to moguće uraditi. Ako smo se tad pokrenuli, napravili novi red hajde da  i sad,u normalnim tokovima uložimo trud i napor da svoj život učinimo lakšim i ljepšim.

Šta stres čini našem organizmu?

Stres nas definitivno troši na svim poljima. Iscrpljuje organizam, čini nas manje produktivnim,nezadovoljnijim i umornijim. U stvari svi mi više pričamo o stresu al ovde je bitno napraviti razliku. Postoje stresne situacije tzv stresori koji provociraju našu reakciju. Ono što u stvari nas troši jeste doživljaj te situacije. Naša reakcija proističe iz našeg iskustva, uvjerenja i bitnosti te situacije za nas. Vrlo je bitno naučiti kontrolisati i prilagoditi reakciju kako bismo se sačuvali i kako bismo pozitivno mogli da utičemo na naše mentalno zdravlje.

Šta predlažete?

Pa ako ste se puno ulagali npr na poslovnom planu razmislite o tome kakav filter tu možete da napravite. Ako ste se prije stalno žalili kao nemate vremena za fizičku aktivnost, reorganizujte vrijeme da za to odvojite pola sata Neka to bude nešto u čemu ćete uživati. Mali ciljevi prije vode do rezultata nego visoki jer je manja šansa za odustajanje.

I tako redom. Uglavnom, razmislite za čim ste žalili, šta smatrate bitnim i pravite novu strukturu.

A šta da radimo u situacijama npr kada smo u stanju da neke stvari ne možemo da promijenimo?

To vam je onda definitivno prilika za lični rast i razvoj. Razmišljajte koja vas to uvjerenja i životni stavovi čine ranjivim u trenutnim životnim okolnostima. Šta je to što kod sebe možete da mijenjate pa da vas neke stvari ne dotiču.

Na kojim stvarima konkretno mislite da može da se radi?

Prvenstveno smatram da js vrlo bitno poboljšavati naše komunikacijske vještine. Dosta loših stvari, odnosno svađa, u bilo kom odnosu, dolazi zbog greške u komunikaciji.. Za većinu stvari ljudi misle da se podrazumijeva pa ih ni ne kažu. Vrlo je bitno iskazati svoje potrebe i želje. Tek kada kažete jasno i glasno sta volite, želite, trebate ili šta vam smeta možete očekivati neku pozitivnu promjenu.

Postoje ljudi koji teško stave sebe na neko prvo mjesto pa tako i svoje potrebe. Teško mogu da ostvare ovaj vid komunikacije. Šta mislite zbog čega je to tako?

Sigurno da postoje. Tu se vjerovatno radi o ljudima sa njim samopouzdanjem koji teže pričaju iz ja pozicije. Oni smatraju da njihove želje potrebe i zahtjevi nisu bitni, da ih drugi ljudi neće uvažiti i stoga se često povlače. Kao što sam već navela, ovo je prilika za lični rast i razvoj. U

takvim situacijama savjetujem čitanje knjiga koje se bave ovom temom, možda psihoterapijski tretman u cilju poboljšanja ličnih kapaciteta i osnaživanju ličnosti.

Pogrešno je mišljenje da samo ljudi koji imaju velike životne probleme posjećuju psihologe psihijatre i psihoterapeute. Po meni oni su tu da nam pomognu da budemo funkcionalniji i da kvalitet života u datom momentu bude što bolji.

Da li ovo vrijedi npr i za partnerske odnose? 

Svakako da vrijedi. Trenutno pričamo šta je to što je bilo prije pandemije a na šta svakako ne treba da se vratimo. Mi vrlo često bitne ljude uzimamo zdravo za gotovo. Podrazumijeva se da su tu, da znaju da ih volimo i cijenimo. Stava sam da se u odnosima baš ništa ne treba podrazumijevati pogotovo kada su bitni ljudi u našim životima u pitanju.

Često smo obazrivi i ljubazni prema ljudima koje čak i ne poznajemo (prodavnica, banka, ljudi koje srećemo u poslovnom okruženju). Njima se sa lakoćom zahvalimo, ukažemo na njihove prijatne geste. Nekako mi se čini da taj sistem najmanje primjenjujemo kod nama bitnih osoba. Oni su tu, podrazumijeva se da cijenimo njihov trud, ali svakom godi pažnja. Većina ljudi voli da im se ukaže da nešto dobro rade, da se pohvali rad i uloženi trud pa čak i kada su svakodnevne obaveze i sitnice u pitanju.

Kako onda da znamo na koji način pozitivno uticati na partnerski odnos?

Pa vrlo je značajno prepoznati koji su vam zajednički interesi, šta ste nekada zajedno često činili a to ste u nekom momentu zaboravili. Često se prepustimo svakodnevnim obavezama tako da zaboravimo da je ponekad potrebno uživati. Životna kolotečina nas često zarobi u rutinu,  letargičnost  i malo sebi ostavimo prostora za zabavu.

Činiti male istupe i promjene svakom odnosu donosi svježinu i dinamiku koja ne dozvoljava da odnos zataji.

Sta predlažete?

Kao što sam već rekla ne moraju to biti velike promjene. Neka budu mali izleti u svakodnevnoj rutini. Bitno je da je neka zajednička aktivnost, nešto što oboje volite. Ako imate djecu  odvojite povremeno vrijeme samo za vas i zbog toga nemojte da se brinete. Njegovan odnos je dobar primjer i model za djecu koja u suštini najviše i uče posmatranjem.

U jednoj od prethodnih emisija spomenuli ste i starije osobe? Da li nas je korona nečemu naučila vezano za njih?

Sigurno da smo u ovom periodu bili osjetljiviji na njihove potrebe. Vjerujem da je većina više nego inače brinula o svojim najstarijim članovima porodice. To je svakako uticalo na to da se oni osjećaju dobro, davalo im je utisak da su nam bitni te da im njihova starost ne umanjuje važnost i značaj u našim životima. Bilo bi lijepo tu praksu i brižnost nastaviti i u situacijama kada se sve polako vraća u normalne tokove. I dalje ih zovite, pitajte kako su, svojim gestom pokažite da vaša briga ne zavisi samo od situacije u kojoj se nalazite već zavisi od vašeg odnosa koji je dobar i pun ljubavi.

Bodrite ih da i te kako mogu da vode ispunjen život, da i oni mogu da probaju neke nove stvari. Podržavajte ih u stvari u ideji da starost nije samo bolest, životarenje i čekanje poslednjih trenutaka.

A imate li savjet za osobe starije životne dobi? 

Prije sam slušala intervju sa jednom starijom gospođom književnicom koju su pitali kako se osjeća sa 80 godina. Ona je rekla odlično, planiram da mi idućih 10 godina bude najbolji period u životu. Šta sa ovim želim da kažem? želim da kažem da za uživanje u životu godine ne trebaju da budu prepreka. Neobične su i rijetke situacije da neko da 60 i više godina upisuje fakultet, da uči neke nove vještine koje su svojstvenije za mlađu životnu dob. Neobično jeste ali je pohvalno zbog entuzijazma i motivacije. Potrebno je starijim ljudima usađivati ideju da godine ne treba da budu prepreka

Ako sam vas dobro razumjela, hoćete da kazete da bi nas ova cjelokupna situacija trebala učiniti mudrijima kada su naši prioriteti u životu u pitanju. Treba da biramo manje stresne situacije i da pokušamo da živimo sa što manje opterećenja?

Da, upravo to sam htjela da kažem. Svaka situacija koliko god losa i nepovoljna bila,ako nas pokrene na razmišljanje i potrebu za promjenom je i suštini onda i dijelom dobra situacija. Smatram da nas je kovid naučio il nas je bar trebao da nauči da svijet ne staje ako mi stajemo, da se živi i radi sporijim tempom i da bi nam u suštini najljepše trebalo biti kod kuće.

Recite mi kako je onda po vama ova situacija uticala na najmlađe?

Ovo je svakako bio i jedan test njihove odgovornosti. Istrpiti ostati u kuci nije lako, kao ni odvojenost od drugara. Smatram da djecu i te kako trebamo češće podsjetiti  na to i uputiti im pohvale na uzornom i odgovornom ponašanju. S druge strane, školarci su se našli u nesvakidašnjoj situaciji a to je učenje online. I za to ih treba pohvaliti i ohrabriti njihov način učenja i odnos prema školskim obavezama. I odrasli su se veoma teško snalazili u sličnim izazovima a kamo li djeca.

Imate li kakvu poruku za kraj?

Pa prvo moram da naglasim da sam srećna što se ova priča oko korone virusa stišava, što imamo priliku da opuštenije živimo. Želim da pohvalim sve one koji su iz ove situacije izašli snažniji i stabilniji, ali sa druge strane i da utješim one koji su se teže sa ovom situacijom nosili. Svaka nova situacija je izazov i nosi određenu dozu straha i opreza. Njima preporučujem da se polako upuštaju u svakodnevne tokove, da testiraju svoje granice kada je sigurnost i briga u pitanju i da ih lagano pomjeraju.

Komentari