Možemo li srušiti?

Naravno da možemo.

Prostor koji djelimično pripada jevrejskoj, islamskog zajednici i Općini Stari grad Sarajevo, je bio okupiran i pretvoren u park, a sada je  građevinska parcela za još jedan  stambeno-poslovni objekat. Pripremni radovi za izgradnju novog objekta na površini Kvadranta XII podrazumijevaju i potpuno uništavanje parka, nazvanog Slobodna zona, koji su samoinicijativno kreirali mještani.

Uspješno i odgovorno upravljanje prostorom, odnosno adekvatno  prostorno uređenje i zemljišna politika trebali bi da budu orijentisani u smjeru osiguranja blagostanja cijelog društva i uključivanja mještana u procese koji se tiču izmjena prostorno-planske dokumentacije. Samo takav način oblikovanja fizičke stvarnosti koja se materijalizira kroz objekte koji se nalaze u prostornoj dimenziji može doprinijeti napretku društva. Ono čemu mi svjedočimo, u tranzicijsko-kapitalističkom ludilu, je upravo suprotno, upravljanje prostorom svedeno je na velikodušno poštovanje interesa i želja investitora s jedne strane, a potpuno zanemarivanje i omalovažavanje pokušaja koji uključuju prepoznavanje bilo kakvog alternativnog načina oblikovanja, ne samo prostora, nego i cjelokupne društvene realnosti u kojoj živimo, s druge strane.

Radionica u Slobodnoj zoni

Prostor Slobodne zone koji je dio površine tzv. Kvadranta XII, bio je napušten i neiskorišten, a potom i oživljen zahvaljujući naporima grupe građana koja je ovaj prostor okupirala, obnovila i počela koristiti kao mjesto za druženja i različita kulturna dešavanja pretvarajući tu površinu u, kako su je nazvali, zelenu učionicu na otvorenom. Ovaj prostor je oblikovan kroz uključivanje različitih elemenata umjetnosti s ciljem da se kreira jedinstvena površina i potencijalna turistička zona, unikatno mjesto susreta u ovoj lokalnoj zajednici

Idejno rješenje građana

Umjesto da su se lokalne vlasti angažirale i iskoristile raspoložive kapacitete i resurse kako bi se pronašao način i odgovarajuće metode da se novokreirani prostor dugoročno sačuva i prepozna kao razvojni potencijal opštine i tako osigura dolazak ljudi iz cijelog svijeta, koji inače obilaze slična mjesta, lokalna uprava se ipak odlučila za prodaju zemljišta, u ovom slučaju našeg zajedničkog, državnog zemljišta investitorima koji najčešće grade stambeno poslovne objekte koji nerijetko ostaju prazni. Vlasti očigledno nisu zainteresovane za donošenje „provodivih planova” koji će odgovarati željama i potrebama društva i obezbijediti održivi razvoj.

Interesna grupa koja je koristila i uređivala prostor je dostavljala informacije o stvarnima potrebama i aspiracijama građana u kontekstu korištenja ove površine, a jedna od prepoznatih potreba koja se identificirala kroz anketiranje, susrete i razgovore sa mještanima ovog područja bila  je da se jedan dio površina pretvori u urbanu baštu, što je i učinjeno. Mladi ljudi koji su preinačili prostor i dali mu novu namjenu  bili su okosnica svježih ideja, novih pogleda na javni, životni prostor, a uključivanjem u proces skupljanja potpisa za građansku inicijativu koju su naslovili ‘’Hoćemo park, a ne stambeno poslovni objekat’’,  pokazali su spremnost na organizovanje i korištenje mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Korištenje ovog zemljišta je kroz jednogodišnji period dobilo jedinstvenu namjenu koja se oblikovala kroz procese zajedničkh radnih akcija koje su pomogle da se  kreira specifično urbano tkivo jedne lokalne zajednice, tkivo koje su vlasti odlučile razoriti.

Svojevrsno preuzimanje vlasti nad prostorom, kroz samoinicijativno i zajedničko oblikovanje jedne površine u lokalnoj zajednici, s ciljem da se očuva površina  u postojećim gabaritima, zaštiti priroda na ovom mikrolokalitetu i stvori prostor za slobodno djelovanje,  djeluje samo kao prepreka za vlasti koje svoje politike usmjeravaju ka zaštiti privatnih interesa, destrukciji i  uništavanju posljednih zelenih površina u gradu.

Odbijanjem prihvatanja građana kao ravnopravnih partnera u procesu planiranja, vladajuća elita  doprinosi vlastitoj delegitimizaciji. Jednaka mogućnost za uključivanje  u proces oblikovanja prostora  u slučaju Slobodne zone je u potpunosti osporena, budući da se stavovi iskazani na javnoj raspravi povodom izmjena i dopuna  prostorno-planske dokumentacije za ovu površinu nisu ni razmatrali, a odgovor na građansku inicijativu, koja je predata u skladu sa važećim pozitivno pravnim propisima na adresu općinskog vijeću, nikada nije ni došao.

Odgovornost za stvaranje uvjeta za bolju i sretniju budućnost leži velikim dijelom na onima koje plaćamo da donose odluke i direktno učestvuju u procesima koji bi trebali da poboljšaju kvalitet našeg života, a kvailtet naših života se ne mjeri u metrima betonskih nasipa koje si možemo priuštiti pod uvjetom da smo kreditno sposobni, on bi se trebao mjeriti u metrima slobodnih, otvorenih, javno dostupnih zelenih površina čije korištenje ne moramo da plaćamo.

Idejno rješenje investitora

Facebook
Twitter
LinkedIn