„Jedino država koja nastoji da bude pravedna i dobra za sve svoje građane, može za sebe nesumnjivo da kaže da je demokratska država“.
Ovo bi mogla da bude definicija demokratije razumljiva za sve slojeve stanovništva, koja ujedno ispoljava težnje ogromne većine stanovništva za životom u poštenom društvenom sistemu, gdje će rezultati njihovog rada i truda, biti direktno proporcionalni njihovom društvenom položaju.
Međutim, kao što ljudi nisu savršeni, tako ne postoji ni u jednoj državi na svijetu savršeno uređen sistem, gdje su demokratija i pravda u potpunosti sprovedene u djelo. Pod uticajem mnogih prirodnih i društvenih faktora, neke države su se svojim demokratskim razvojem približile tom idealu savršenog društvenog uređenja, dok su se, pak, neke druge propisno udaljile od tog ideala, čineći da svakim danom bivaju sve udaljenije.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, za nju se može reći da je na pola puta između dvije prethodno navedene kategorije, kao uostalom i za većinu zemalja jugoistočne Evrope. Ono što je specifično za BiH, jeste njena nacionalna i vjerska struktura. Dok kod ostalih država Balkana preovladava u manjoj ili većoj mjeri etnička i vjerska homogenost, dotle je u BiH izražena etnička i vjerska heterogenost. U takvoj situaciji, javlja se pogodno tlo za pojavu političke demagogije, gdje se kod svih slojeva stanovništva konstantno izaziva strah od unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja. S obzirom da je istorija ovog područja često bila turbulentna, prožeta nacionalnim i vjerskim sukobima, političari u velikoj mjeri zloupotrebljavaju takvu situaciju, ne bi li izazivajući strah kod stanovništva prikrili svoju nesposobnost i nečasnost. Međutim, kada bacimo pogled na svakodnevni život običnih ljudi, primjetićemo da su ljudi – pripadnici sve tri najveće konfesije u velikoj mjeri zakopali ratne sjekire, te svoju budućnost usmjerili na stvaranje perspektive za bolji život i međusobno uvažavanje. Tako, svjedočimo sve većem broju: mješovitih brakova, fizičkih i pravnih lica koja sarađuju bez obzira na nacionalnu pripadnost, povećanju turističkih potencijala i međusobnoj saradnji na tom polju, obnovi vjerskih objekata i (relativno) dobroj integrisanosti manjina u gradovima i opštinama.
Šta bi se onda moglo okarakterisati kao kočnica napretku države i društva, koja drži svjetlu budućnost stanovništva konstantno u začaranom krugu? Kao što je već napisano, istorija ovog područja je turbulentna, pa je i demokratija, kao društveno uređenje i politički sistem, prvi put zaživjela u BiH (makar formalno) krajem dvadestog vijeka. Stoga se kao prvi problem, može identifikovati nenaviknutost stanovništva na demokratiju, odnosno odsustvo dužeg perioda demokratske vlasti u zemlji. Takva situacija ide na ruku manipulativnim političarima kod sva tri naroda, koji konstantno ubjeđuju narod kako je potrebno da na vlasti bude „čvrsta ruka“ i „jaka ličnost“ kojoj će sve biti podređeno, jer će u suprotnom doći do nestanka države i potpunog haosa. Pored toga, naročito je
važno da u takvom sistemu imamo „jaku policiju“, koja može da se obračuna sa „domaćim izdajnicima i „stranim agentima“ . S druge strane, nije poželjno imati nezavisno pravosuđe, jer bi nešto tako moglo da ugrozi čvrstu ruku vlasti. Drugi problem je malo složenije prirode i tiče se toga što još uvijek nisu do kraja zaliječene ratne traume. Tako, isti ti političari forsiraju nacionalne barijere, kako bi stvorili određenu dozu straha u sopstvenom nacionalnom korpusu. Nesposobnost, korupciju, lično bogaćenje, izborne mahinacije i mnoge druge devijacije, vlastodršci prikrivaju tobožnjim patriotizmom, uvijek se igrajući i emocijama vezanim za rat, iako oni sami tokom rata najčešće nisu pokazali ni minimum patriotizma. Treći problem je takođe složen i tiče se unutrašnjeg državnog uređenja. U državi u kojoj postoje dva entiteta, deset kantona i jedan distrikt, stvara se veoma glomazan činovnički aparat, koji značajno usporava razvoj privredne aktivnosi, opterećuje budžete i stvara savršenu klimu za razvoj korupcije. U takvoj situaciji se u glavama mladih ljudi javlja slika da je jedini pristojan posao onaj posao koji se dobije „preko veze“.
Nakon prethodno iznesenih činjenica, valja se vratiti na osnovno pitanje, a to je da li je demokratija u BiH uopšte moguća? Sadašnji pokazatelji stanja ne slute na dobro. Svake godine je sve veći broj visokoobrazovanih mladih ljudi koji odlučuju da svoju budućnost potraže u drugim zemljama. Ovaj problem, iako prvenstveno ekonomske prirode, ima i političke posljedice. Garant demokratije u određenom društvu, mogu biti samo mladi ljudi puni energije, koji su dovoljno osvješćeni da reaguju na pojavu destruktivnih struktura. Masovnim odlaskom obrazovanih ljudi opada i građanska svijest i građanski otpor, što dovodi do još veće apatije. I kod onih građanski osvješćenih pojedinaca, vremenom opada entuzijazam i stvara se utisak uzaludnosti bilo kakve borbe, odnosno „borbe protiv vjetrenjača“. Stoga, može se zaključiti da je perspektiva za dalji razvoj demokratije u BiH vrlo sumorna, te je i sadašnji nivo razvoja doveden u pitanje, uz opravdanu bojazan da bi situacija u budućnosti mogla da se pogorša.
Ipak, određeni hrabri pojedinci daju tračak nade da bi točak, uz malo sreće, mogao da ode i u drugom smjeru. Zato je vrlo važno da građanski i demokratski orijentisani pojedinci i udruženja konstantno šire ideju važnosti demokratije u savremenom društvu, naročito među učenicima osnovnih i srednjih škola. U društvima u kojima je demokratska svijest prilično krhka, svaki slobodnomisleći pojedinac ima moralnu obavezu da konstantno ukazuje na društvene anomalije i bori se protiv njih. Koliko god da budućnost na prvu loptu djeluje prilično tamno, obaveza svih nas je da doprinesemo društvu u kojem živimo, u nadi da će energična borba pojedinaca i udruženja za poštovanje zakona, biti nekada prepoznata od strane institucija i adekvatno nagrađena.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “📢 Nagradni konkurs: Može li demokratija (pre)živjeti u Bosni i Hercegovini?📢” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
