Bio je tu za kratko vrijeme, ali je obilježio cio vijek. I dalje se sjećam načina na koji je u moj život ušao, načina na koji je u njemu trajao, ali i načina na koji je iz njega izašao. To je sjećanje koje pomalo blijedi. Strahujem da će nestati. Moje misli, ipak, to sjećanje još uvijek održavaju u životu, mada mu ne daju prostora da diše… Guše ga, ali ga ne puštaju. Drže ga zarobljenim kao najveću misteriju, kao kaznu, kao nešto nesnosno, kao nešto što ne smije da postoji, ali ipak postoji.
Sjećanja tada požele da pobjegnu od misli jer više nemaju snage da podnesu takav teret. Ne smeta njima ropstvo od strane misli, njima smeta to što ne mogu da se oslobode od sebe samih i padnu u provaliju zvanu zaborav. Nemaju dovoljno hrabrosti da se oslobode, pa zbog svog manjka hrabrosti, biraju da radije budu zarobljenici mislima.
Neko je tako postao rob sjećanja, a sjećanja rob mislima, a ja sam tu negdje, rob svega po malo. Taj neko živi u sjećanju, a sjećanje u meni, dakle, i u mojim mislima, u mom srcu i duši. U par navrata bih uhvatila sebe kako pokušavam iz sjećanja da ga otjeram, čak i ako bih na momente uspjevala, sjećanje bi se svaki put po njega iznova vraćalo govorivši mu da je prerano da ide.
Htjela bih tako da oslobodim i sebe i njega, ali sjećanje bi nas svaki put iznova spajalo. Iako znam da to sjećanje nije obostrano, jer ono živi samo u meni, ono je samo moje. Ja ga nikada nisam uspjela iz misli ispustiti. Moje misli su mnogo tvrdoglave. Niko nema šansi u borbi sa njima. Ko god im se snažno suprotstavio, postao je samo njihov rob. Sjećanja su njihov glavni i osnovni rob, zato što u sebi kriju savršenu misteriju. U sebi kriju onoga koga se sjećaju, a taj neko za mene je… misterija u sadašnjem vremenu.
Misterija sadašnjosti – da, to je on u mom sjećanju. U prošlosti bajka bez srećnog kraja, u sadašnjosti misterija, a u budućnosti nešto nedefinisano, nešto neshvatljivo, nešto što se zamisliti ne može ili možda ne smije. Budućnost će donijeti ili novu sadašnjost ili pad u provaliju zvanu zaborav. Misli se i dalje nadaju nekom magičnom popravku, one ga priželjkuju, one ga sanjaju, one ga slute, prizivaju, očekuju… Sve dok se ne ostvari magičan popravak, čuvaće stara sjećanja, robovaće njima, možda će ih ponekad i mrziti, ali ih nikada neće puštati. Držaće ih snažno i rukama i nogama, jer su misli oduvijek smatrale da su bez tih sjećanja samo prazna i pocijepana hartija.
