Mentalno zdravlje nije manje važno

Koliko depresija i anksioznost mogu negativno da se odraze na kvalitet života jedne osobe, iskusila je 36-godišnja Svjetlana Opačić iz Banjaluke. Njene poteškoće, koje imaju korijen u ranom djetinjstvu, počele su se ispoljavati u tinejdžerskoj dobi, ali su stručno tretirane tek godinama kasnije. Kada je prvi put odlučila zatražiti stručnu pomoć, doktorica koja joj je trebala dati uputnicu za daljnji tretman rekla joj je da izgleda “predobro i prelijepo da bi bila toliko loše”.

“Depresija i anksioznost imaju hiljadu lica i često su sakriveni iza najljepših i najsretnijih lica, lažnih osmijeha, najljepših košulja, odijela i haljina, sređenih noktiju i lijepih frizura”, kaže Svjetlana.

Kod mentalnih poteškoća otežavajuća okolnost je što su, za razliku od tjelesnih zdravstvenih problema, nevidljive. Depresija je česta mentalna poteškoća koju, između ostalog karakterišu tuga, bezvoljnost, osjećaj krivice, umor i loša koncentracija, a moguće su i fizičke tegobe koje nemaju organski uzrok. Danas postoje mnoge metode uspješnog liječenja depresije, te je veoma važno zatražiti stručnu pomoć ukoliko osoba primijeti simptome ove ili bilo koje druge mentalne poteškoće.

“Kada bi se takva stanja anksioznosti i depresije mogla vidjeti na koži poput nekih drugih bolesti, kada bi se mogle očima vidjeti – to bi bile duboke rane, gnojne i krvave, koje izlaze iz naše duše”, kaže Svjetlana i objašnjava da bh. društvo mentalne poteškoće doživljava kao sramotu što je posebno izraženo u malim mjestima gdje svi saznaju ukoliko osoba posjećuje psihologa.

Svjetlana je i sama nailazila na kritike posebno zbog činjenice da je odlučila javno govoriti o svojim iskustvima. Pored toga što su je od javnog istupanja odvraćali argumentom da neće dobiti posao ako to učini, nailazila je i na osudu zbog korištenja lijekova i kliničkog liječenja. I pored takvih komentara, kako bi skrenula pažnju na predrasude kojima su izložene osobe sa mentalnim poteškoćama, Svjetlana nastavlja javno govoriti o svom iskustvu i činjenici da je u dva navrata hospitalizovana zbog svog stanja, a ujedno je i članica Udruženja za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju “Zajedno” iz Banjaluke.

“Ako sam uticala na jedan život, moja misija je tu potpuna, a znam da ih je bilo mnogo više”, zaključuje Svjetlana.

Iskustvo sa depresijom, anksioznošću i napadima panike ima i 32-godišnja Banjalučanka Nikolina Jovičić. Njeni problemi počeli su 2013. godine, nakon poroda, ali je tek 2016. shvatila šta joj se dešava i krenula na psihoterapiju koja je trajala godinu. Danas, u sklopu javnog zdravstvenog sistema, posjećuje psihijatra.

“Imala sam jako tešku trudnoću gdje sam morala da mirujem većinu svoje trudnoće. Bila sam stalno zatvorena u kući, imala sam težak porođaj. Čitav život kad dobiješ bebu se okrene, naravno, i onda sam imala stanja nerealnih strahova, napade gdje ne mogu da dišem, da se pomjerim, dlanovi mi se znoje, ne osjećam se dobro”, prisjeća se Nikolina prvih simptoma za koje joj je okolina govorila da su normalni nakon trudnoće. Kaže da je u početku nailazila na podijeljena mišljenja o njenom stanju, te da su neke osobe umanjivale problem koji ima, a majka joj je bila najveća podrška.

“Bilo je komentara da sam luda, da nisam normalna, da je to neka šifra, dijagnoza i ostalo. Bilo je, s druge strane, komentara uzmi nešto radi, nemoj da razmišljaš o tome, skreni pažnju, da radiš nešto kvalitetno u životu to ti se ne bi dešavalo“, priča Nikolina i dodaje da se dešavalo da ljudi ne znaju šta su napadi panike pa su od nje tražili objašnjenje nakon čega bi se ispostavilo da imaju iste probleme.

U Nikolininom slučaju, tokom napada panike ponekad se jave vrtoglavica i strah od smrti, a slikovito nam opisuje najčešće propratne pojave: “Počnem da se tresem, počnu mi se dlanovi znojiti, srce mi stvarno luđački udara i imam osjećaj da se penje i dođe u grlo, da stane, kao kad kažu stoji ti knedla u grlu, ne možeš da je progutaš.”

Pored podrške koju prima od bliskih ljudi, stručne pomoći i lijekova, Nikolini pomažu gluma i plesni fitnes kojima se profesionalno bavi. Svjesna je da su mentalne poteškoće postale dio njenog života, ali se ne identifikuje sa njima, te kaže “to u cjelini nisam ja”.

“Nije me uopšte sramota da pričam o tome zato što mislim da se o ovakvim stvarima stvarno treba govoriti. Zato što sam upoznala ljude koji su prolazili kroz ista stanja, iste napade, a nisu znali sa čime se suočavaju”, smatra Nikolina.

Nakon što je prije tri godine svjedočila fizičkom napadu na njenog kolegu, za 29-godišnju Anelu Isović iz Sarajeva, kako sama kaže, život je stao. S obzirom na to da je napadač bila osoba koja je živjela u njenom susjedstvu, Anela je u početku razvila strah od izlaska vani, a postepeno i opsesivno-kompulsivni poremećaj koji se manifestovao učestalim pranjem ruku. Kako kaže, jedan sapun joj je trajao samo dan, a za traženje stručne pomoći se odlučila nakon što su joj se na rukama počele stvarati rane od pretjeranog pranja. Podršku porodice je imala, te joj je upravo tetka savjetovala da potraži pomoć. Ipak, objašnjava da je teško objasniti ljudima koji nemaju slično iskustvo kroz šta je prolazila.

“Kažu OK, nije strašno, nije to ništa, hvala Bogu nemaš rak. Ali ja kažem, u onakvoj situaciji, bolje da imam rak. Znala bih s čime se borim, a ovako ti iz dana u dan ideš, a ne znaš s čime se boriš. Jer to je nešto što ne vidiš, što ne osjetiš, što te ne boli.”

Psihoterapija i lijekovi su joj pomogli da se nosi sa svojim stanjem, te se danas osjeća bolje i prestala je s učestalim pranjem ruku. Pored stručne pomoći, njenom oporavku doprinijela je podrška porodice ali i zaposlenje u Udruženju za zaštitu mentalnog zdravlja “Mensana” gdje je prvo dolazila kao članica, a danas radi kao domaćica.

“To je bio prijelomni momenat kada sam počela da radim, da se osjećam korisnom. To je bio prijelomni korak da se 80 posto opravim.”

Anela vjeruje da se problemi sa mentalnim zdravljem mogu desiti svakome. Kaže da ju je iskustvo koje joj je promijenilo život, naučilo da o budućnosti ne treba razmišljati.

“Trenutno se trudim da ne razmišljam o tome, jer sam naučila da živim dan za danom. Kroz sve ovo sam naučila da tako živim. Nikad ne znate šta vas čeka sutra. Meni neko da je prije pet godina rekao, desit će ti se to, ja bih rekla lažeš. Naučila sam da ne razmišljam o budućnosti, nego šta bude – bit će.”

Iako je i dalje potrebno podizati nivo javne svijesti o mentalnom zdravlju i edukovati bh. građane kako prepoznati simptome i kada zatražiti stručnu pomoć, pozitivno je što u našoj zemlji sistem pružanja usluga u oblasti mentalnog zdravlja već duži period prolazi kroz ozbiljnu reformu, a mlađe generacije postaju otvorenije za ovu temu, kažu stručnjaci. Projekat Mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini kojem je cilj osiguravanje većeg niova mentalnog blagostanja bh. građana, preventivno djelovanje i rehabilitacija osoba sa mentalnim poteškoćama u lokalnim zajednicama, u našoj zemlji se realizuje već deset godina a provodi ga Asocijacija XY u partnerstvu sa ministarstvima zdravlja. Irina Rizvan, projektna liderica i psihologinja/psihoterapeutkinja, objašnjava da je Bosna i Hercegovina zapravo lider u pružanju usluga iz mentalnog zdravlja u jugoistočnoj Evropi.

“Zašto smo lideri u toj oblasti? Upravo zato što imamo mrežu od 72 centra za mentalno zdravlje širom BiH. Od toga 44 u Federaciji, ostalo u RS-u, jedan u Distriktu Brčko. Mi smo zaista napravili veliki iskorak, da osiguramo pristup ljudima u lokalnim zajednicama i da poboljšamo set usluga koje nude centri za mentalno zdravlje”, kaže Rizvan i objašnjava da su građanima sada dostupne usluge kao što su koordinirana briga i okupaciona terapija.

I Remzija Šetić, psiholog u sarajevskom Centru za mentalno zdravlje Stari Grad i predsjednik Udruženja Menssana slaže se da je bh. građanima dostupan kvalitetan sistem podrške.

“Danas u BiH imamo jako dobru mrežu profesionalaca koji pružaju pomoć u mentalnom zdravlju, od naših centara za mentalno zdravlje širom BiH i različitih udruženja koja djeluju u tom segmentu, zatim drugih službi koje mogu biti podrška u mentalnom zdravlju i one to jesu – škola, službi socijalne zaštite, raznoraznih drugih institucija, različitih savjetovališta gdje se može potražiti pomoć.”

Istraživanje o dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u BiH iz 2017. godine pokazalo je da su u našoj zemlji najčešći psihološki i ponašajni simptomi (kako ih vide ispitanici) zbog kojih se traži pomoć simptomi povezani sa depresijom, zatim anksiozni i psihotični simptomi, dok su među somatskim simptomima dominantni poremećaji spavanja. Rezultati istraživanja također pokazuju da bh. građani koji imaju mentalne poteškoće vjeruju zdravstvenom sistemu i uglavnom pomoć traže kroz taj sistem.

Psiholog Šetić ističe da su u Centru za mentalno zdravlje Stari Grad zadovoljni brojem ljudi koji traže pomoć: “U kontinuitetu, zadnjih 25 godina u BiH se provode različiti programi, reforme unaprjeđenja mentalnog zdravlja, tako da danas ljudi puno lakše i smjelije dolaze i traže pomoć”.

Iako postoje mentalne poteškoće koje možemo prevazići vlastitim kapacitetima, kod težih stanja odgađanje odlaska profesionalcu može dovesti do usložnjavanja problema. Bh. društvo, međutim, i dalje nedovoljno razvija svijest o mentalnom zdravlju, i, kako kaže Šetić, malo se govori o psihičkim aspektima života.

“Prednost se daje materijalnom i to je ključni razlog. Ljudi će lakše prihvatiti da imaju određeni fizički problem jer je on vidljiv, lakše osjetljiv, dok, kada govorite o psihičkim problemima ljudi često pripisuju da je to isključivo problem samo za njih, da će ih drugi zato teško razumjeti, jer mi veoma lako za određene psihičke probleme, za probleme u životu ljudi, krenemo davati savjete ljudima – šta bi neko trebao uraditi, suditi o tome, tako da veoma lako ljudi naiđu na osuđivanje”, kaže Šetić i objašnjava da je dodatni problem što se dosad u bh. društvu od mentalnih poteškoća pravio tabu, te se problem pokušavao riješiti u zatvorenim krugovima prijatelja i rodbine.

Ipak, pozitivna je promjena što se kod mladih sve više razvija svijest o potrebi traženja pomoći u slučaju problema sa mentalnim zdravljem, a Šetić vjeruje da je razlog taj što mladi prate svjetske trendove i prakse, te lakše dolaze do informacija gdje treba tražiti pomoć.

“Mi smo trenutno puno više zadovoljni sa brojem ljudi koji traže pomoć nego što je to bilo prije 15 godina. To je bilo puno, puno teže. Ove mlađe generacije koje dolaze vjerovatno će biti puno smjelije za traženje pomoći. Da li postoji još uvijek diskriminacija po tom osnovu, stigmatizacija – da, ona postoji i dalje u našem društvu. Ljudi su skloniji da će tražiti alternativne načine pomoći prije nego stručnjaka za mentalno zdravlje, ali mislim da se generalno ta slika polako mijenja”, zaključuje Šetić.