Mentalne poteškoće kao garancija za nepoštivanje prava

|

Blog | Ljudska prava

Stanje mentalnog zdravlja se nalazi u kritičnom momentu i proteklih godina nije se uradilo dovoljno kako bi se uspostavio efikasan institucionalni i zakonodavni sistem koji bi  bio usmjeren na pružanje adekvatne podrške i zaštite prava osoba sa intelektualnm i mentalnim poteškoćama. To su zaljučci predstavnika Institucije Ombudsmana za ljudska prava iznešeni u najavi e-treninga organizovanog uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije povodom obilježavanja svjetskog dana mentalnog zdravlja.

Zaštita prava osoba sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama zagarantirana je nizom univerzalnih i regionalnih međunarodnih ugovora, brojnim rezolucijama, smjernicama i drugim instrumentima, uključujući i obavezujuće za UN-ove i regionalne standarde ljudskih prava (standardi Vijeća Evrope i OSCE-a), kao i praksu međunarodnih tijela koja se odnosi na primjenu tih standarda, te zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovini.

Kada se govori o međunarodnom nivou konvencija o pravima osoba s invaliditetom promovira, štiti i osigurava punu ravnopravnost uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promovira poštivanje njihovog  dostojanstva. Dok su obaveze država članica  da osiguraju jednakost svih osoba pred zakonom, što uključuje obavezu da imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu na osnovu zakona; zabranu bilo kakve diskriminacije na osnovu invaliditeta i garantiranje osobama s invaliditetom jednake i efikasne zaštite od diskriminacije po svim osnovama, promociju jednakosti i ukidanje diskriminacije, te poduzimanje svih koraka radi osiguranja mjere potrebnih za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom.

No, bosanskohercegovačka stvarnost, kako se navodi u izvještaju Institucije Ombudsmana za ljudska prava, je u u suprotnosti sa preporukama koje se nalaze u konvenciji. Situacija u Bosni I Hercegovini je obilježena sistemskmi nemarom, sporim reagovanjem institucija, nefunkcionalnošću zakonodavne vlasti,  kao i neradom resornih ministarstava. Konkretno u slučaju Federacije Bosne i Hercegovine ključna pitanja na koja federalne institucije, a prije svega, Federalno ministarstvo zdravstva, nije ponudilo rješenje su: ko brine o mentalnom zdravlju osoba koje su smještene u ustanove socijalne zaštite, šta su standardi za ovu brigu, ko je nadležan da je osigura, te ko vrši nadzor i u kojoj mjeri.

Nadalje, osobe s mentalnim poteškoćama, posebno one s težim poteškoćama, još uvijek predstavljaju jednu od najmarginaliziranijih grupa u bh. društvu, a izložene su različitim stereotipima i predrasudama što doprinosi dodatnom isključivanju iz društva.  Osobama koje imaju određene intelektualne poteškoće stanje u kojima se nalaze  se koristi kao osnova za oduzimanje poslovne sposobnosti, a u pojedinima situacijama ograničava im se i  slobode kretanje zbog smještanja u ustanovama.

Problem koji se javlja u praksi  u vezi neadekvatang zakonodavog okvira u ovoj oblasti, a koji je naveden u  posljednjem poglavlju izvještaja koji se odnosi preporuke za dalji rad bh. institucija , odnosi se nepostojanje odgovarajuća kategorizacije/klasifikacije osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama,  dok se  njihova dijagnoza uspostavljena prilikom smještaja u ustanovu koristi se kao osnova za boravak i tretman dugi niz godina, pri čemu se ne vrši provjera opravdanosti daljnjeg boravka ovih osoba u ustanovi. Osim toga, navodi se da ustanove djeluju s ograničenim ljudskim resursima i kadrovska struktura često ne zadovoljava potrebe.

Zabrinjavajući je podatak da nije uspostavljen nikakav kontinuiran oblik edukacije osoblja u ustanovama, a veza između resornih ministarstava i ustanova je uglavnom zasnovana na logističkim pitanjima.

Iako je izvještaj fokusiran na stanje u institucijiama i ustavnovama  na području oba Entiteta u kojima borave osobe sa određenim poteškoćama, nedovoljno prostora u analizi stanja je posvećeno centrima za mentalno zdravlje kojih u Bosni  i Hercegovini ima 74. Ova udruženja provode brojne aktivnosti u svojoj zajednici kojima posredno utiču na smanjenje stigmatizacije svojih članova, ali i općenito osoba s mentalnim poteškoćama, koje onda lakše traže i dobijaju uslugu koja će im pomoći u oporavku i aktivnom uključivanju u zajednicu.

Međutim dokumenti dostupni na stranicama ovih centara također naglašavaju da je neophodno poboljšati  administrativni i zakonodavni okvir koji će biti osnova za omogućavanje efikasnog djelovanja i procesa u oblasti zaštite mentalnog zdravlja u oba BiH entiteta, sa fokusom rada na ljudskim resursima koji su osposobljeni za pružanje kvalitetnijih usluga u zaštiti mentalnog zdravlja, a  bez kojih  ostvarenje kvalitetne zaštite mentalnog zdravlja i unaprijeđenje položaja osoba sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama u zajednici  nije moguće.

Komentari