Na ovo pitanje odgovorio je ambasador Evropske unije /EU/ u BiH Johann Sattler u Prijedoru, 28. jula.
„Ova konferencija kombinuje dva važna aspekta – ekonomiju i pomirenje. Nema sumnje da je ekonomski oporavak prioritet i za građane i za EU. EU je nastala zajedništvom na ekonomskom povezivanju, ali i na konceptu pomirenja dviju nekada zaraćenih zemalja, Francuske i Njemačke. Ekonomija i pomirenje se uzajamno podstiču jer se pomoću ekonomskog razvoja prevazilaze podjele naslijeđene iz prošlosti. Pametne i uspješne poslovne ljude nije briga koje su im nacionalnosti ni radnici ni klijenti. Nažalost, ove sedmice top tema širom zemlje je nametnuti zakon. Način taj nije svima u jednom dijelu zemlje prihvatljiv, ali pomirenje je veoma važno i jedno je od 14 top prioriteta EU. Srećan sam što na lokalnom nivou, putujući zemljom, ne vidim probleme“, rekao je Sattler u obraćanju učesnicima konferencije.
U sali su bili i organizatori prikupljanja potpisa i mnogi od potpisnika peticije protiv OHR-ovog nametanja zakona koje je u Prijedoru počelo /i bilo vijest dana/ dan ranije. Bili su i oni koji se peticiji protive /ali u sebi/. I jedni i drugi su pažljivo, bez riječi, saslušali austrijskog diplomatu.
„Veoma sam srećan nakon jutrošnjeg razgovora sa gradonačelnikom /Prijedora Daliborom Pavlovićem/ i predsjednikom Skupštine /grada Prijedora Mirsadom Duratovićem/ što se veoma dobra inicijativa ovdje dešava da se podigne spomenik za 102 tragično ubijene djece u ratu. Krajnje je vrijeme za to i srećan sam što sam od rukovodstva Prijedora čuo da se krećete u tom pravcu“, rekao je Sattler u svom obraćanju.
Iako je ova tema na stolu mnogo češće nego u medijima, o njoj se uglavnom govori na zatvorenim sastancima, uz procjenu da je u takvoj fazi da bi bilo više štete nego koristi uključiti i širu javnost. Koliko pratim, ovo je tek treći put da se o spomeniku za djecu govori javno, a da je uključen gradonačelnik. Prvi put je to bilo u maju 2017. godine nakon sastanka tadašnjeg gradonačelnika Milenka Đakovića /iz DNS-a/ sa potpredsjednicom Federacije BiH Melikom Mahmutbegović /iz SDA/, dan nakon što je u Narodnoj skupštini Republike Srpske DNS uspio spriječiti prodaju ljubijskog rudnika Evgeniju Zotovu, između ostalih, i glasovima SDA. Drugi put je to bilo u junu ove godine nakon sastanka šefa banjalučke kancelarije OEBS-a Jirija Rousa sa gradonačelnikom Daliborom Pavlovićem. „Gradonačelnik i predsjednik Skupšptine grada potvrdili su da se vode razgovori u vezi lokacije izgradnje memorijala za 102 djece, te obzirom da je to osjetljivo pitanje i u ljudskom i u političkom smislu, svi uključeni su saglasni da je potreban konsenzus svih političkih partija, kao i da tom pitanju treba pristupati korak po korak, kroz dijalog i razumijevanje svih strana kako bi se ovo pitanje riješilo na zadovoljstvo svih uključenih“, saopšteno je nakon tog sastanka.
Za razliku od Gradske uprave, Skupština grada ovim se pitanjem godinama unazad bavila na gotovo sve i jednoj sjednici dok je sadašnji predsjednik Mirsad Duratović bio u opoziciji, a paralelno sa njegovim usmenim diskusijama na plenumima tekla je konstantno i prepiska. Ta praksa, po kojoj je Duratović stekao imidž nepokolebljivog /i jedinog/ borca za manjinska prava, prekinuta je naglo, početkom 2019. godine. Ta promjena koincidirala je s političkim promjenama u institucijama u kojima je i Duratović iz opozicije prešao u vlast koju i danas obnaša. Sada se njemu adresira ono što je on nekada iznova i iznova spočitavao Seadu Jakupoviću.
“Ambasador je veoma zainteresovan da se memorijal izgradi i na sastanku sa predstavnicima prijedorske vlasti je rekao da to očekuje do kraja ove godine. I drugi ambasadori su iskazali interes za ovu inicijativu. Nedavno je to uradio američki ambasador, a od ranije i ambasadori koji vode misiju OSCE-a u BiH. Kad bi takav interes za memorijal pokazali lokalni političari, pogotovo oni koji se deklariraju kao ‘probosanski’, a kojima pripada ključna pozicija predsjednika Skupštine grada, spomenik bi davno bio podignut. Bošnjački političari u Prijedoru imaju druge prioritete, a oni nisu opšti javni interes i kultura sjećanja, nego isključivo lični, stranački i interes izbornih kampanja koje nikad ne prestaju. Trenutan, višemjesečni zastoj je kod predsjednika Skupštine grada Prijedora koji inicijativu treba da stavi pred Skupštinu kako bi donijela odluku o pristupanju izmjeni dijela regulacionog plana. Predsjedniku Skupštine grada Prijedora je upućeno više zahtjeva ove godine na koje nije bilo nikakve reakcije ili odgovora i on je jedini odgovoran što ova neizborna godina prolazi, a da se formalno nisu stekli uslovi da možemo pristupiti javnom pozivu za idejno rješenje i izgradnji memorijala ubijenoj djeci Prijedora. Hvala ambasadorima na interesu kad ga već ne pokazuju ‘probosanski’ politički prvaci”, napisao je na Facebooku Edin Ramulić iz prijedorske Fondacije za izgradnju kulture sjećanja nakon sastanka sa Sattlerom koji je nakon uvodnog obraćanja napustio konferenciju i u Centru za mlade Kvart sastao se sa aktivistima uključenim u inicijativu za izgradnju memorijala ubijenoj djeci u Prijedoru.
Vratimo se dijaspori. Odbor je na Duratovićevu inicijativu osnovan krajem 2019. i činilo ga je sedam odbornika. Rezultati rada odbora medijima nisu poznati. Duratovićeva je i inicijativa, a i gradonačelnik Pavlović ju je prihvatio i promovisao, da se formira kancelarija za dijasporu, kao posebna organizaciona jedinica unutar Gradske uprave. Inicijativa je sporna i sa aspekta nadležnosti i sa aspekta opterećenosti budžeta i sa aspekta diskriminacije pri zapošljavanju. Naime, oba nosioca javnih funkcija u više navrata su najavljivali da će tu biti zaposleni novi radnici /iako se zagovara štednja zbog deficita naslijeđenog od prethodne vlasti/. Postavlja se pitanje opravdanosti: šta bi to bilo u nadležnosti te kancelarije što već nije u nadležnosti postojećih organizacionih jedinica? U najopštijem, da bude na usluzi ljudima iz dijaspore. Šta bi to u praksi značilo: još jedna karika u lancu u sporoj administraciji, dodatno posredovanje za obavljanje posla za koji je već neko zadužen, a, na kraju, izdvajanje ljudi iz dijaspore u odnosu na građane koji ovdje žive, a koje nije potrebno ni jednima ni drugima /i Duratović sam često ističe primjer izjednačavanja cijena taksi za koje se izborio/. Ovih smo dana svjedoci gužvi ispred šalter sala i zgrada i policije i Gradske uprave. Ljudi dolaze da obave šta im treba dok su ovdje na odmoru. Da li bi oni to obavili efikasnije da postoji kancelarija? Ako bi, zašto bi im ta privilegija bila data u odnosu na stanovništvo koje živi ovdje? Ili se Duratović upravo za to i bori, uprkos deklarativnom zagovaranju jednakopravnosti?
Još spornije su najave Duratovića i Pavlovića da će u toj kancelariji biti zaposlen po jedan Srbin, Bošnjak i Hrvat. Prvo, takav javni konkurs bio bi u neskladu sa zakonom. Drugo, i važnije, ko misli da je ljudima bitnije da ih usluži „njihov“, neka pažljivije slušaju govornike s ove konferencije: oni vape za operativcima na mjestima gdje se obraćaju za usluge, a ne za „svojima“.
Da ponovimo rečenicu ambasadora Sattlera s početka teksta: Pametne i uspješne poslovne ljude nije briga koje su im nacionalnosti ni radnici ni klijenti. I da dodamo: zaključite kakvi su ljudi koje to jeste briga.
