Kako osobe sa psihičkim teškoćama proživljavaju izolaciju

|

Intervju

Prema terminologiji Svjetske zdravstvene organizacije, pandemija se objavljuje kada se nova bolest, na koju stanovništvo nema imunitet, širi cijelim svijetom mimo svih očekivanja i niko nije pošteđen. Ona ne gleda na rasu, pol ili boju kože. Od pandemije nisu pošteđene ni najranjivije kategorije društva, samim tim ni osobe sa psihičkim poremećajima o čemu danas govorimo sa našom gošoćom, Vanjom Vukojević, psihologom i sistemskim porodičnim psihoterapeutom.

Možete li nam nešto reći o psihičkim poremećajima uopšte?

U najširem smislu riječi psihički poremećaji predstavljaju poremećaj funkcije mozga koji utiče na mišljenje, osjećaje ili sposobnost da se komunicira sa svojom okolinom.  Mentalno zdravlje je termin koji se često koristi da nam ukaže na postojanje ili nepostojanje duešvne bolesti. Ono što moramo shvatiti, normalno i poremećeno nisu dvije jasno razgraničene kategorije, već kontinuum na kome se ne može precizno odrediti gdje se jedno završava a drugo počinje. Kao najčešće odlike psihičkog zdravlja navode se realističnost, samokontrola, samopoštovanje, sposobnost za bliske odnose i želja za samoostvarenjem. Psihički poremećaji uslovljavaju način na koji neko misli, ponaša se, osjeća i percipira. Psihički poremećaji imaju i snažnu društvenu konotaciju.

Kada kažete da psihički poremećaji imaju snažnu društvenu konotaciju, na šta tačno mislite?

Ovdje mislim na to, da osim bolesti, osoba mora da se nosi i sa stigmom, diskriminacijom ili zanemarivanjem. I u različitim oblicima, ovo zaista prati osobe sa psihičkim poremećajima već vijekovima.  Nažalost, ljudi sa psihičkim problemima su vrlo često odbacivani i od svojih najbližih – od porodice i prijatelja. Nerijetko su u društvu okarakterisani kao „opasni“ ili „čudni“. Dok prema drugim bolesnicima saosjećamo, brinemo, pružamo im pažnju i razumijevanje, osobe sa psihičkim problemima bivaju izolovane i društveno obilježene. Još nešto sa čim se susreću osobe sa psihičkim teškoćama jeste da ih okolina okarakteriše kao „bezobrazne“, „loše“, „umišljene“, i „lijene“.  A s druge strane, zbog straha od reakcija okoline, mnogi koji boluju ili naslućuju bolest, ne usuđuju se da traže pomoć, čime zapravo stigmatizuju sami sebe.

Kako nastaju psihički poremećaji?

Postoji mnogo teorija o nastanku psihičkih bolesti. Ja ću ovdje pokušati navesti razloge koji djelimično objašnjavaju kako i zašto se razvio mentalni poremećaj, odnosno šta ga je aktiviralo. Dakle uzrok može oštećenje mozga ili promjene na hormonskom nivou, neki traumatski događaji kao što su saobraćajna nesreća, gubitak voljene osobe ili npr fizičko ili emocionalno zlostavljanje, zarobljeništvo…Zaista, psihički poremećaji se mogu razviti i aktivirati na razne načine.

Vjerovatno bi naše slušaoce interesovalo da li su psihički poremećaji nasljedni? Mi kao laici, malo znamo o nastanku psihičkih poremećaja. Mnogi se boje da, ako im je neko u porodici bolovao od nekog psihičkog poremećaja, da ista sudbina može i njih zadesiti.

I ovdje sve zavisi o kojem se poremećaju radi. Neke vrste poremećaja imaju jaču genetsku komponentu od drugih. Npr shizofrenija i bipolarni poremećaj su češće nasljedni. S druge strane, depresija i anksioznost se rjeđe nasljeđuju. Da li će osoba da razvije jedno od tih oboljenja u velikoj mjeri zavisi od okruženja u kome boravi ili odrasta. Nauka se i dalje bavi tim pitanjem, odnosno preispitivanjem koliko uslovljava biologija, a koliko životna sredina. Ono što znamo jeste da genetika kaže da ne odlučuju samo geni ili samo okruženje, već kombinacija ta dva faktora.

Koliko vrsta psihičkih poremećaja imamo?

Postoje razni oblici psihičkih poremećaja, a svaki od njih ima istoriju bolesti, način na koji utiče na osobu i dostupne oblike liječenja. Ono što je zanimljivo jeste da su se psihički poremećaji nekad dijelili samo na psihoze i neuroze. Danas je ta podjela daleko osjetljivija, pa tako imamo i: poremećaje raspoloženja (depresija, bipolarni poremećaj, postporođajna depresija…), poremećaji anksioznosti (panični napad, fobije, opsesivno-kompulzivni poremećaj…), poremećaji uzrokovani stresom i traumom (PTSP, burnaut…), poremećaji ličnosti…

U našim prethodnim druženjima smo već pričali o tome kako izolacija utiče na ljude i njihovo mentalno zdravlje. Možete li još jednom da ponovite glavne simptome koji se javljaju kod ljudi koji su izloženi dužoj izolaciji?

Naravno. U ovoj situaciji koja nam je nametnuta, zbog očuvanja fizičkog zdravlja, došli smo u opasnost za naše mentalno zdravlje. S vremena na vrijeme svi se možemo osjećati usamljeno, ali duži periodi usamljenosti ili socijalne izolacije mogu da imaju uticaj na naše fizičko i mentalno zdravlje te može uticati  i naš  socijalni život. Neki od simptoma koji nam pokazuju da izolacija negativno djeluje na naše mentalno zdravlje su: učestale glavobolje, konstantan umor ili nedostatak motivacije za svakodnevne aktivnosti, poteškoće sa spavanjem, gubitak apetita ili pretjerano jedenje, povećana konzumacija alkohola, ili uzimanje veće količine lijekova. Mogu se javiti i negativni osjećaji bezvrijednosti ili  beznadežnosti, te anksioznost i napadi panike. Vidimo da je zaista širok spektar simptoma koji nam ukazuju na to da izolacija loše utiče na naše mentalno zdravlje.

Ovu situaciju sa korona virusom i mentalnim  zdravljem možemo posmatrati kao rvački meč. Situacija, u našem slučaju pandemija, baca stresore na nas, pitanje je da li su naši mehanizmi suočavanja sa stresom dovoljno jaki da to prevaziđu.

Lijepo ste nam objasnili kako izolacija utiče na nas, ali ne smijemo zaboraviti da među nama ima osoba koje od prije imaju psihičke teškoće. Kako na njih utiče pandemija?

Moramo biti svjesni da imamo dosta ljudi sa psihičkim teškoćama. Ja se ovdje ne bih bavila brojkama, jer zaista nemam tu informaciju, niti nam je ona važna. Ono što želim reći,a vezano je za ljude sa psihičkim teškoćama jeste da su stigmatizovani i u neku ruku zanemareni i u „normalno“ vrijeme. U slučaju pojave pandemije ljudi sa psihičkim teškoćama su uglavnom podložniji infekcijama iz više razloga. Prvo je pravovremeno reagovanje na početak bolesti.  Drugo, poremećaji mentalnog zdravlja mogu da povećaju rizik od infekcija, uključujući upalu pluća. I treće, pandemija sa sobom nosi, ako možemo reći, epidemiju straha, anksioznosti i depresije. Samim tim kod  osoba koje su prije imale problema sa psihičkim zdravljem, pod uticajem ovakvih emocionalnih reakcija moglo bi da dođe do recidiva ili pogoršanja već postojećeg stanja.

Pripremajući se za ovaj razgovor naišla sam na informaciju istraživača iz Vuhana,mjesta gdje je krenula pandemija, a objavljena je 09. 02. 2020. godine. koja nam kaže da su mogući razlozi lakšeg širenja bolesti među ljudima sa psihičkim teškoćama sledeći: kognitivna oštećenja, niska svijesto riziku i slaba lična zaštita pojedinaca, kao i loši uslovi u psihijatrijskim ustanovama.

Prethodno ste spomenuli opsesivno komplusivni poremećaj. Iz spektra njegovih simptoma imamo  pretjerano pranje i čišćenje, strah od bakterija. Kako pandemija može uticati na ove pacijente?

Kako mu i sam naziv kaže ovo je vrlo specifičan poremećaj. Opsesivne misli koje se javljaju u ovom slučaju jesu da se neprekidno moraju prati ruke i dezinfikovati površine, ponekad i članovi porodice jer su svi i sve izvor prljavštine ili nečistoće. Sada, u doba pandemije možemo samo da zamislimo koliko se intenzivirao strah od zaraze. Njihova svakodneva rutina je svakako iziskivala pranje i čišćenje nebrojeno puta, a sada se to umnožilo jer nam sa svih strana  stižu informacije da treba što češće da peremo ruke, da dezinfikujemo površine, da se ne rukujemo, kako da kišemo i kašljemo. Sveukupna situacija može da poveća osjetljivost na paniku i da destabilizuje pacijente. Dakle, strah od dobijanja nove bolesti može pogoršati njihovo trenutno stanje.

U našem poslijeratnom društvu mnogo je osoba kod kojih je dijagnostikovan PTSP, ali je mnogo i osoba bez dijagnoze, ali simptomi su prisutni. Kako se te osobe nose sa novonastalom situacijom i da li imate neke preporuke?

PTSP je poremećaj koji nastaje kao posljedica na stresne i traumatične situacije koje smo proživjeli. Dobro smo upoznati da je na našem području bilo dosta takvih situacija u posljednjem periodu. Možemo spomenuti rat i u skorijem periodu poplave. Oni su uzrokovali gubitke, tugovanja, finansijske neizvjesnosti. I vjerovatno zbog toga imamo sve više ovog poremećaja. U današnje vrijeme  je to pandemija koja je skoro „zaustavila svijet“. Iako nema stručnih radova na ovu temu, stručnjaci procjenjuju da je korona virus jak i stresan događaj te da on može intenzivirati i pojačati simptome PTSP-a, te dovesti do pogoršanja osnovnih psihičkih oboljenja. Ono što se preporučuje, da bi se smanjio stres, jeste da pokušamo okružiti i nekim lijepim vijestima,a ne samo novostima o broju zaraženih i umrlih. Takođe se preporučuje slušanje muzike, slikanje, pletenje ili heklanje. Ko ima mogućnosti neka se bavi fizičkom aktivnošću, hodanjem u prirodi i boravkom na suncu.

Kako se ljudi sa anksioznim poremećajima nose sa novonastalom situacijom?

Nesigurnost čini ljude osjetljivima, a upravo u doba pandemije, sve nam je nesigurno i neizvjesno i to je ono što pojačava simptome bolesti. Kako naš mozak radi? Pa ono što vidimo kao neizvjesno, tumačimo kao potencijalno veoma opasno i nismo sigurni da li će to dobro završiti. Zato ljudi sa poremećajima iz spektra anksioznih poremećaja imaju potrebu da kontrolišu mnoge stvari i na taj način stvore sebi sigurnu sredinu i budućnost…Međutim, koliko je to u stvarnosti moguće. Ono što je karakteristično za anksioznost jeste da  ona raste proporcionalno tome koliko se čovjek pokušava riješiti toga. Davno je psiholog Jung rekao „Ono čemu se opireš opstaje“. Pronašla sam na internetu jedan članak ljekara iz Centra za mentalno zdravlje u Zenici koji nam daje jasne pokazatelje šta se dešava sa korisnicima koji imaju probleme sa anksioznosti, depresijom i opsesivno kompulsivnim poremećajem. Članak pokazuje da se njihovo duševno stanje korisnika centra uveliko pogoršalo. Većina njih verbalizuje zabrinutost, nervozu, nesanicu, nemogućnost da se nose sa novonastalom situacijom, a kod određenog broja osoba javljale su se i suicidalne misli. Autorka navodi da se razgovoru primjećuje osjećaj nervoze i da kod korisnika zabrinutost stvaraju mnogobrojni članci koji se svakodnevno, iz minute u minutu, objavljuju na društvenim mrežama.

Dosta toga smo spomenuli o psihičkim poremećajima i kako pandemija utiče na njih. Ono što nismo spomenuli jesu porodice oboljelih. Kako se one nose s tim? Imate li možda neku poruku za porodice oboljelih?

Pred prihvatanja svog stanja, odlaska kod ljekara i adekvatnog liječenja, porodica je od najvećeg značaja za oboljelog. Svaka bolest je različita, ali isto tako i svaka porodica je različita i na različite načine se nosi sa bolesti jednog od svojih članova. Generalno, tri su značajna faktora koja govore o tome kako će se porodica nositi sa bolesti: životni ciklus porodice, tip bolesti sa kojom se susreću i način funkcionisanja porodice uopšte. Porodicama oboljelih bi mnogo pomoglo kada bi se dobro informisali o bolesti, naravno ne da to učine na internetu nego kod ljekara, specijaliste, koji bi ih mogao uputiti u pojedinosti vezane za konkretnog pacijenta. Zašto ovo kažem? Jer naoružati se znanjem znači zaštititi se, razumjeti bolest i boriti se na pravi način.

Sta nam možete reći za kraj?

Mi smo zapravo društvena bića, interakcija kao da nam je ugrađena u naš DNK. To nam treba da preživimo. Čak i oni ljudi koji misle da im ne treba komunikacija i veza sa ljudima, to nije tačno! Što smo duže izolovani, to može više štete da nam nanese. Pandemija širi egzistencijalni osjećaj nesigurnosti, ona mijenja način na koji vidimo i doživljavamo prijetnju.  Hronični, dugotrajni stres može da izazove depresiju. I zaista, mehanizmi suočavanja sa stresom su postali od vitalnog značaja.  Zamislimo sada jednu osobu koja se, od prije suočava sa psihičkim teškoćama, koja od prije nije najbolje prihvaćena u okruženju i u društvu, sa čim se ona danas bori. Koliki napori su njoj potrebni da prevlada ovu situaciju. Ovom prilikom apelujem na naše slušaoce da pokažemo razumijevanje i empatiju prema ovoj ranjivoj kategoriji ljudi.

 

Komentari