Potresena sam viješću o tri samoubistva u posljednjih nekoliko dana u mojoj okolini. Tri života, različitih godina i sudbina, ugašena su. Svaka od tih osoba imala je svoju priču, svoje borbe i svoje tuge koje, nažalost, nisu uspjele podijeliti s drugima.
U ovakvim trenucima često tražimo krivca – porodicu, društvo, sistem – ili se pitamo: “Šta joj/mu je falilo?” Moramo razumjeti da nije riječ o nedostatku materijalnog, statusa ili uspjeha. Ponekad, uprkos svemu što osoba “ima”, unutrašnja borba može biti neizdrživa. U razgovorima sa ljudima iz svoje okoline često čujem: “Nije bilo razloga” ili “Sve je izgledalo normalno.” Kao psihologinja i kao čovjek, moram reći da razlog uvijek postoji, ali nije uvijek vidljiv na prvi pogled. Depresija, osjećaj bespomoćnosti ili unutrašnje patnje često ostaju neprimjetni – ne zato što ne postoje, nego zato što ljudi oko nas ne znaju kako ih prepoznati ili zato što oni koji pate ne žele da ih pokažu. To što su ovi životi spolja djelovali “normalno” podsjeća nas koliko je važno da gledamo ispod površine.
Ova tragedija me podsjeća koliko je važno da gradimo zajednicu koja se ne boji razgovarati o bolnim temama. Da ne čekamo da se dogodi ovako nešto da bismo pružili podršku. Ako neko djeluje povučeno, previše vedro na silu, ili jednostavno drugačije nego inače, zastanimo i pitajmo: “Kako si zaista?”
Depresija ne bira godine ni status, a njen najopasniji saveznik je tišina- tišina okoline, tišina društva i, najčešće, tišina same osobe koja pati. Zato, budimo podrška. Zastanimo, pitajmo, slušajmo. Pozivam sve da prestanemo s osuđivanjem i čuđenjem, jer time udaljavamo one kojima je pomoć potrebna. Otvorimo oči za one koje volimo i svakodnevno srećemo. Pomoć postoji, rješenje postoji – ali često nije lako napraviti prvi korak. Zato, budimo tu jedni za druge, budimo oslonac kada je najpotrebnije. Onima koji se osjećaju usamljeno ili kao da nema izlaza, želim poručiti da nisu sami. Pružimo ruku, zajedno možemo učiniti da se bol podijeli i da se spasi život.
