Miljana Antonić stoni tenis je igrala 22 godine svaki dan. Nije samo kad bi bila bolesna. Jedna komšinica znala joj je reći da izgleda dobro kad je bolesna, jer se vidi da je odmorna. Igrala je balkanska, evropska i svjetska takmičenja, samo olimpijadu nije. Farmaciju je studirala u Ljubljani i Banjaluci i radi u Gradskoj apoteci Prijedor. Od pretprošle godine ponovo igra, Premijer ligu BiH, za pojedinačno nema vremena. Sada se preziva Velaula i majka je Julije /5/ i Katarine /2/.
„Odjednom staneš. I više ni ne potrčiš. A trenirala sam dnevno satima“, prisjeća se početka prve trudnoće. Tako traži i sama sebi daje odgovor na pitanje otkud odjednom taj visok pritisak.
Trudnoća je bila uredna do 23. septembra 2016. godine kada joj je izmjeren pritisak 160/100, a tri dana kasnije, kada je i hospitalizovana, 170/110. Do 3. oktobra ljekari na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske u Banjaluci pokušavali su ga normalizovati, a termin je trebalo da bude tačno dva mjeseca kasnije.
„Tog jutra su nakon ultrazvuka rekli: mi ćemo vas sad dolje spustiti i uraditi sekciju. Nisam očekivala, iznenda je to bilo. Vjerovatno su čekali neku granicu do koje su mogli jer je bebi bitan svaki dan u stomaku. Tako su me brzo pripremili i spustili u jednu prostoriju gdje ima red čekanja. Dvije porodilje su na krevetima prije mene i njih pomjeraju, a mene stavljaju prvu“, sjeća se Miljana.
Toga se dana više ne sjeća. Teško joj je pala anestezija.
„Znam samo da sam zvala tatu i Gorana da pitam kako je. Mislila sam prepoznaću im po glasu lažu li, je li ona živa il’ nije“, zastaje. Obori pogled. Stavi stisnutu šaku na usta i pritišće ih. Sačeka neko vrijeme. Podigne glavu. Nastavi govoriti.
To je bio ponedjeljak, a kćerkicu je prvi put vidjela u četvrtak. Odveo ju je suprug. Vidjela ju je, na kratko. Stajala, gledala sve to s tim inkubatorima i pozlilo joj je, pa ju je odmah vratio na odjel. Jedanaestog dana beba je iz inkubatora sa intenzivne prebačena u topli krevet na poluintenzivnu njegu. Tada ju je prvi put uzela u naručje. Majke dolaze kod beba na svaka tri sata. Ostatak dana živiš u bolnici. Gledaš kroz prozor. Julija napreduje postepeno, ali je ne mimoilazi gotovo ništa od dijagnoza koje su posljedice prijevremenog poroda.
„Utorak je, 22. dan. Dolazim da je vidim. Nje nema na poluintenzivnoj. Kažu, ona nije tu. /Pauza, opet šaka na usta, pogled dolje, grčevi na licu./ Otkazalo sve. Ona je sad opet na intenzivnoj. Odlazim tamo. Oni je reanimiraju. Svim majkama koje su tu bile rekli su da izađu. Ja sam ostala. Oni su nju oživljavali, tu pored. /Opet pauza, suzdržava plač./ I onda su se tu danima borili za njen život. Učinili sve što su mogli. Kažu, na primjer, voljeli bismo vas sutra vidjeti, ali ne možemo ništa reći. Mi smo uradili sve što je do nas, sada je na njoj kako će odreagovati. Ili, na primjer, kažu da su je uspavali, puste me da je vidim, ona otvori oči. Ja pitam kako sad ne spava, kažu njen se organizam toliko bori, eto, ona gleda“, sjeća se Miljana.
To je trajalo pet-šest dana. A onda se CRP krenuo spuštati i počela je samostalno disati. Jedna doktorica je rekla ako još nema ime, neka bude Viktorija. Takođe su rekli da se ne treba nadati previše. Zna se desiti da beba da sve od sebe, jedno vrijeme bude bolje, a onda se istroše sve rezerve i organizam se samo slomi, pa da roditelji budu pripremljeni i na to. Ona je tada izgubila mlijeko, ali su joj i dalje dozvoljavali da dolazi do bebe na svaka tri sata. Da pita je li živa.
„Goran ju je prvi put vidio, kroz staklo, u vrijeme kad je bila bolje, kad je bila na poluintenzivnoj. Prvi put ju je dodirnuo kad smo izašle iz bolnice, 1. decembra. Od tih 66 dana koliko sam tamo bila, četiri dana nije došao. Jednom zbog slave, jednom zbog izbora. Bio je kandidat za odbornika i, sjećam se, prošlo par dana otkad sam se porodila, ja tek onda pitala ’ej, šta bi na izborima /smije se/. Htio je neko drugo ime, Ivona ili još neka su bila u opticaju. Ja sam htjela ovo. Toliko mi je lijepo, da kako mogu i drugom bih djetetu ga dala. Kad se to sve onda dešavalo, znao je reći neka je Julija, ma neka bude i Antonić, samo da je dobro“, priča Miljana.
Predterminska beba Julija imala je po rođenju 14 dijagnoza. Imala je krvarenje u mozgu, žuticu, konjunktivitis, ciste na mozgu, defekt srčanog tkiva, retinopatiju, anemiju… Deset puta slikana su joj pluća, tri puta rađena transfuzija krvi, od teških urinarnih i plućnih infekcija CRP joj je bio veći od 200. Rođena je sa 1.160, a otpuštena sa 2.020 grama.
„Na otpustu je doktorica rekla da ne može pričati, jer joj stoji knedla u grlu, i da pročitamo otpusno pismo kada dođemo kući. Rekla je samo da misli da ništa neće biti u redu sa Julijom, da neće moći pričati, hodati. Ona je to rekla jer je to jutro na ultrazvuku mozga vidjela dvije ciste od kojih je jedna bila na dijelu gdje ne može praviti problem, a jedna nije. Sa nama su tu bile i bake koje su se čudile kako tako može reći, bile su u nevjerici. A Goran i ja, kao da to nije rekla nama. Nismo prihvatili tu informaciju. Nismo je uopšte ni primili. Kao da je to rečeno nekom drugom, pored nas. Nakon godinu dana, zadesila nam se ta doktorica na redovnoj kontroli. Uradila je ultrazvuk i rekla da je kao da gleda neki drugi mozak. Ona cista na kritičnom mjestu ispunila se tkivom i ne može više stvarati probleme“, kazuje Miljana.
Po izlasku iz bolnice borba se nastavlja. Kod kuće je već čeka inhalator. Pet dana u sedmici je kod doktora ili na vježbama, Prijedor, Banjaluka, Bihać. Jedva se uspijeva uslikati za pasoš, a morala ga je imati za slučaj da joj dijagnoza retinopatija iz drugog preraste u treći stepen, pa da se mora raditi laserska korekcija vida u Beogradu. Mjesecima im niko osim najbližih ne dolazi u kuću. Prostorije u kojima je boravila stalno se dezinfikuju. Zbog slabe cirkulacije uz nju je uvijek termofor. Do godinu i po radi vježbe motorike četiri puta na dan.
„Od Julijinog petog mjeseca života počele su se javljati subfebrilne temperature /ne veće od 37,8/ koje su trajale četiri mjeseca, svaki dan. Vodila sam dnevnik temperatura, rađeni su razni pregledi i nalazi i nije se otkrio uzrok, a temperature su same prestale. Problem je bio jer je fizijatar rekao da se Vojta vježbe, koja su jako važne, ne smije raditi ako dijete ima temperaturu. U to vrijeme smo mogli raditi samo Bobath vježbe. Vježbe nisu bolne, ali se dijete opire tome da bude fiksirano u jednom određenom položaju. Baka i deda pokušavaju je nečim animirati da prestane plakati, a doktori kažu bolji je efekat kad plače. Plače ona, plačem ja. Radila je i vježbe senzibiliteta jer je bila preosjetljiva. Dugo nije htjela bosom nogom na travu. To kad se desi kod terminskih beba, mislim da se ni ne reaguje, ali, eto, kod ovih je sve nekako strože, kao u vojsci. Kad smo se preselili u stan, prijatelj iz zgrade pored kaže čuje nas kad radimo vježbe. Mi smo oboje tihi, a ona je grlata, glasna. Mislili smo da možda sa sluhom nešto nije u redu, ali nije bilo to u pitanju. Zna se desiti da prepadne drugo dijete koliko galami kad priča“, navodi Miljana.
Kada je imala dvije godine, primijetili su da ima problem s vidom. Škiljila je kada gleda TV i spoticala se o namještaj. Sada će dobiti sočivo za oko na kojem ima dioptriju -11, a na drugom je neznatna, -0,5. Ta velika dioptrija operabilna je nakon punoljetstva. I ima još samo ravne tabane. I ostala joj je jedna fizička reakcija, kada je uzbuđena ili potresena stisne šake i priljubi ruke uza se, za šta ljekari kažu da će vremenom samo proći.
„Sve faze razvoja su kasnile ili su trajale duže, jedino govor nije. /Smije se./ Počela je pričati kad i terminska djeca. Rekli su nam ljekari da će ona biti bolje što bude više imala socijalnog kontakta. I onda smo dosta s njom pričali, uvijek je neko uz nju bio i igrao se s njom, tražila je pažnju jer je tako naviknuta. Izuzetno je komunikativna, sješće svakom u krilo, stati na ulici pričati sa svakim, prići tuđem stolu u restoranu. Kada smo negdje gdje ima mnogo ljudi, ona se ponaša kao da nije došla sa nama“ opisuje je Miljana.
Prohodala je sedam dana pred drugi rođendan. I koliko je onaj 22. dan nakon rođenja bio najteži trenutak, dok čeka sama na svijetu u prostoriji pored koje su Juliju pokušavali reanimirati, toliko je najveće olakšanje bio taj momenat kad je prohodala. A i sve što je slijedilo nakon izlaska iz bolnice je bilo lakše jer su tu bili suprug i najuža porodica i, šta god se dešavalo, više nije bila sama, a to je ogromna podrška.
„Prije nisam mogla kačiti njene slike na Fejsbuk. Znala mi se javiti doktorica, kaže vidi Gorana i mene na slikama, pa pita je li sve u redu s Julijom. Dalje, ako idemo na neku proslavu, ne mogu se veseliti, ne mogu ustati da igram, ne mogu se opustiti. Kao da mi je neka draga osoba umrla, pa kao da sam u nekoj žalosti. To je bilo jače od mene. Tad kad je prohodala, ja sam poželjela i drugo dijete. Mama me je pitala jesam li normalna“, smije se.
