Jubilarna nagrada – radno pravo za privilegovane

|

Dešavanja

Grupa prijedorskih vatrogasaca već petu godinu pokušava ostvariti jubilarnu nagradu. To je pravo koje po zakonu i podzakonskim aktima imaju. I pravo koje njihovi kolege – zaposleni u drugim organizacionim jedinicama Gradske uprave Prijedor – ostvaruju. I to bez da šalju dopise, urgencije, prigovore, žalbe, bez angažovanja advokata, bez obraćanja Odboru za žalbe, bez uključivanja Komisije za praćenje, primjenu i tumačenje Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske, bez posredovanja Agencije za mirno rješavanje radnih sporova Republike Srpske i bez suda.

Potonja rečenica dosadna je i za pročitati. A vatrogasci je godinama žive. I rade opterećeni prepiskom, rokovima, čekanjem, troškovima i neizvjesnošću. I poniženi, jer su primorani tražiti – svoje. Žele ostati anonimni jer, kako kažu, ipak se radi o velikim parama: 1.084,55 KM za svakog od njih.

Kolektivnim ugovorom za zaposlene u Gradskoj upravi Prijedor propisano je da se jubilarna nagrada za 20 godina radnog staža isplaćuje u visini jedne prosječne plate zaposlenih isplaćene u ovoj upravi u prethodnoj godini, a za 30 godina radnog staža u visini dvije prosječne plate. Niko od devet vatrogasaca koji su za ovo pravo bili primorani da se bore nema toliku platu /cijena rada puta koeficijent/. Svi, dakle, imaju platu manju od 1.084,55 KM. Neki i za više stotina maraka.

„Ne mogu reći da je to bio jedan određen trenutak kad smo se odlučili da idemo do kraja. Više je u pitanju bilo gomilanje čitavog niza situacija kroz duži vremenski period, praćeno jednim osjećajem zapostavljenosti koji se kod svih nas u Teritorijalnoj vatrogasno-spasilačkoj jedinici /TVSJ/ razvija i ustaljuje godinama – uvijek smo mi neko trinaesto prase za Gradsku urpavu“, govori jedan od vatrogasaca iz grupe koja je još početkom 2017. prvi put zatražila ovo radno pravo.

On je, naime, prvi zahtjev za isplatu jubilarne nagrade gradonačelniku Prijedora dostavio 1. februara 2017. godine budući da je kao vatrogasac u Prijedoru zaposlen od 12. jula 1996. godine. Odgovor nije dobio više od dva mjeseca, pa je 4. aprila iste godine uputio urgenciju, a na nju dobio odgovor datiran 10. februara te godine /!?/ da je Teritorijalna vatrogasna jedinica u sastavu Gradske uprave od 2000. godine, da je do tada djelovala kao samostalno pravno lice i da on, u skladu s tim, ima 16, a ne 20 godina staža u Gradskoj upravi, te da stoga ne ispunjava uslove za nagradu.

Sačekao je četiri godine. Dana 2. februara 2021. godine ponovio je gradonačelniku Prijedora zahtjev za isplatu jubilarne nagrade i 10. marta ove godine zahtjev je odbijen uz obrazloženje da su vatrogasci u sastavu Gradske uprave tek od 2013. godine. Ranije su bili u sastavu Opštine, a od 2013. godine – nakon što je lokalnoj zajednici dat status grada, u sastavu su Gradske uprave. A Gradska se uprava, izgleda, dosjetila da bi mogla biti pravni sljednik Opštinske uprave selektivno – kada su u pitanju prava, koristiće ih, a kada su u pitanju obaveze, ignorisaće ih. Eto, i preko leđa vatrogasaca. Jer ako obaveze za isplatu jubilarne nagrade u Gradskoj upravi kreću od 2012. kada je počeo da važi Zakon o gradu Prijedor /odnosno od usklađivanja svih organizacionih jedinica Gradske uprave koje su uslijedile kao formalnosti nakon stupanja na snagu tog zakona/, onda bi prve jubilarne nagrade za zaposlene u Gradskoj upravi počele da se isplaćuju 2032. godine. A to u praksi nije tako.

Radnik 18. marta ove godine ulaže prigovor na rješenje gradonačelnika „kojim se moj rad u Gradskoj upravi računa od 2013. godine, iako je ranijim rješenjem gradonačelnika /iz 2017. godine/ već utvrđeno da imam 16 godina. Ista odluka o osnivanju Teritorijalne vatrogasne jedinice Prijedor, na koju se pozivaju oba gradonačelnika, različito se tumači“. Eklatantan primjer pravne nesigurnosti i nepostojanja čvrstog institucionalnog okvira, nezavisnog od izbornih rezultata. Jer ovaj radnik gasi požare od 1996. godine i njegov posao isti je i danas, bez obzira na sve organizacione promjene na koje on nema uticaja, a zbog kojih trpi posljedice po svoja radna prava. I osjeća se deprivilegovanim.

Poslije neuspjelih pokušaja da se problem riješi na relaciji radnici – gradonačelnici, slijedi angažovanje advokata, potom obraćanje Odboru za žalbe grada Prijedora, jednako neuspjelo, a zatim i medijacija putem Agencije za mirno rješavanje radnih sporova Republike Srpske. Takođe neuspjela, jer je postupak obustavljen budući da su strane ostale pri svojim stavovima, ali je bitan momenat što je ova institucija ustanovila da statusna promjena kod poslodavca /promjena opština – grad/ nema uticaja na kontinuitet radnog odnosa. Preostao je sud.

„Sve to vrijeme naše institucionalne borbe uporedo traje i komunikacija sa lokalnim sindikatima gdje ne da nemamo podršku nego nas se, naprotiv, obeshrabruje. I umjesto da od sindikata dobijemo zaštitu, nama se stalno ponavlja da nema od toga ništa, da nam je bolje da ni ne pokušavamo ništa, da nemamo osnova, da ćemo izgubiti. /Moram ovdje reći da je časni izuzetak Igor Ratković iz Saveza sindikata Republike Srpske./ I tu se onda javlja jedan revolt, a uz to i neka odlučnost, spremnost da idemo do kraja, makar izgubili. Halalićemo i tih hiljadu maraka, pa taman morali i kredit za sudske troškove uzeti“, kazuje jedan od sagovornika.

Prve dvije presude u ovim predmetima Osnovni sud u Prijedoru donosi 11. oktobra i u korist su vatrogasaca. Za prošlu sedmicu bila su zakazana ročišta za još dva predmeta. Dan prije tih ročišta osoba u presudama suda navedena kao „zaposlenica Sanela“, koja zastupa tuženu stranu odnosno Grad Prijedor, pozvala je sekretaricu TVSJ i dvojicu vatrogasaca kojima su bila zakazana ta ročišta, tražeći da odustanu od sudskih procesa i najavljujući da će svima biti isplaćene jubilarne nagrade. Sekretarica potom poziva i ostale radnike uključene u proces da prenese poruku „zaposlenice Sanele“.

„Kakav je to sad preokret, šta se desilo, otkud odjednom ta promjena stava i čemu hitnoća, ne znamo. Naravno da smo ogorčeni, ljuti, uvrijeđeni… Kako sad odjednom može sve? Čak je dvojici kolega dan prije prvog ročišta isplaćena jubilarna nagrada i dio sudskih troškova /250 KM/, a dva dana kasnije dvojici kolega, koji su već dobili prvostepene presude, isplaćeno je sve u cjelosti: jubilarna nagrada, 560 KM sudskih troškova i 100 KM zatezne kamate. Petorica kolega čeka zakazivanje prvog ročišta. Ni jedna tužba nije povučena niti će biti do isplate jubilarne nagrade, zatezne kamate i punih sudskih troškova“, ističe jedan od vatrogasaca.

Osim nesrazmjernog odnosa snaga svih organa javne uprave, pobrojanih na početku teksta, i silnih njihovih pravnika i pravnih službi s jedne strane, te običnih radnika s druge strane – koji iz te neravnopravne borbe sada izlaze kao pobjednici, prosta računica pokazuje takođe da će iz budžeta grada biti plaćeni sudski troškovi koji iznose više od 50 odsto samih jubilarnih nagrada.

„Nas devetorica koji smo ostali u ovoj priči – jer neki su odustali, a neki nisu ni pokušali – nismo se pokolebali ni u jednom momentu. Nije bilo ni straha. Strah je nestao i ranije u jednom procesu koji je naš kolega dobio protiv poslodavca, a koji je široj javnosti poznat kao prvi presuđeni slučaj mobinga u BiH. Takođe, nije bilo straha ni zbog toga što nemamo osjećaj da išta možemo izgubiti. Ujedno, treba biti pošten i reći da nijedan od starješina nije se miješao niti je na bilo koji način pokušao uticati na nas u ovome svemu“, tvrdi jedan od vatrogasaca.

Dalje, uvid u dokumentaciju otkriva i jedan perfidan pokušaj jačeg da udara na savjest slabijeg. Kada su već svi prethodni koraci bili iscrpljeni i kad se došlo do suda, u odgovoru gradonačelnika na tužbu nalazi se rečenica koja nije smjela tu da se nađe. /Vidi sliku./

„Desilo se da smo se tim odgovorom prvi put sreli u slučaju jednog od nas devetorice koji je to najmanje zaslužio. To je kolega koji je vatrogasnu školu završio u ondašnjoj Jugoslaviji, u Zagrebu, gdje je do rata i radio kao vatrogasac. Onda je učestvovao u ratu, sve vrijeme, pa se zaposlio ovdje u Prijedoru kao vatrogasac i godinama je vođa smjene. Posvećen poslu, maksimalno predan, savjestan i pošten, prepošten. Na poslu smo, skupa u smjeni, u momentu kad on dobija taj papir. Čita ga naglas. Dolazi do tog dijela. Kakva je to šamarčina! Ljut. Posivio u licu. Dobro je da oni koji su to pisali nisu mu bili na dohvat ruke“, završava jedan od naših sagovornika.

Komentari