U historiji čovječanstva ljudi su se susretali sa nizom izazova na koje su bili prinuđeni da odgovore na ovaj ili onaj način. Danas svjedočimo eri turbulencija izazvanih nevidljivim “neprijateljem.” Njegove dimenzije su svega 100-150 nm, ne samo da je nevidljiv običnom oku već da bi se pojmio nužno je postojanje “aparature” većini ljudi potpuno nepoznate. Shvatanje ove činjenice i momenat pomirenja da mi taj virus vrlo vjerovatno nikad nećemo ni imati priliku vidjeti – nosi sa sobom dozu skepticizma i nevjerice. Ono što je nepoznato je oduvijek bilo opasnije.
Poznata je sintagma “strah od nepoznatog” jer ne znamo čime ćemo se konfrontirati, ne znamo osobine neprijateljske strane a kamoli njene slabosti koje bi mogli iskoristiti za eventualnu pobjedu. Ovdje je bitno naglasiti da je strah najintenzivnija negativna emocija. Ona prožima čitav ljudski organizam i dovodi do nevjerovatnih posljedica. Time se daje prostor nizu malverzacija našim umom.
Poput katapulta primišmo informaciju još u 2020. godini da se dešava “nekakva epidemija” u Kini. Smireno slušajući medijska izvještavanja svjedoci smo početnih predrasuda o ljudima sa Istoka, kao da nas to nikad neće dotaći. Tražili su se “krivci” i donosili sudovi u udobnim foteljama ispred TV ekrana. Generalizirala se skupina ljudi, njihov način ishrane i činilo se da će sve stati na tome. Kad je poput bumeranga odjeknula vijest da nam se neprijatelj približio stigavši u Italiju, krenula je tiha panika. Mediji su odigrali strašno bitnu ulogu. Znali smo da slijedi globalni problem, ali potajno smo se nadali da će nas zaobići taj crni scenarij. Ali, nažalost – nije.
Od pojave prvog glasovitog slučaja oboljelog u državi krenuli smo u bitku koja još nije ni blizu kraju. Krenule su mjere koje nisu shvaćene dovoljno ozbiljno. Period izolacije, rada od kuće, škole “u kući”, maski, distance, policijski sat. Od tih početaka ljudi su se dijelili u tri skupine: oni koji su se odlučili poštovati mjere, oni koji su izričito sve odbijali te oni koji nisu znali na čiju bi stranu tj. labilna skupina.
Smatram da je ovo od samih početaka test za populaciju u smislu koliko imaju osjećaja i znaju interpretirati pojam općeg ili zajedničkog dobra. Stavljeni smo na test koliko smo spremni učiniti za opće dobro nauštrb ličnim ubjeđenjima. Najteže bitke su one koje se vode sa sobom. Dok se u svijetu polemika vodila koje su maske najefikasnije, kolika treba da je distanca među nama, svjedok sam po meni neodgovornih izjava na račun onih koji su sve mjere kategorički odbijali. Virus se i dalje širio te odnosio živote dok je “druga” skupina mudro pojačavala svoju aktivnost na društvenim mrežama plasirajući ponekad i smiješne informacije o teorijama zavjere, o “običnom” virusu gripe, o lažnim brojkama umrlih kao i o nepostojećim grobovima te praznim sanducima.
U tim momentima samo mi je kroz glavu prolazila činjenica kako je porodicama koje su izgubile najmilije zbog “obične” gripe. Sve i da nisam u kategoriji visokorizičnih za infekciju COVID-19 sigurna sam da bih od prvog dana poštovala ono što nauka kaže. Nije nikakva muka kupiti masku i pri tome ju pravilno nositi, prati ruke redovno, izmaknuti se na ulici ili u marketu od ostalih. Racionalno analizirajući situaciju usudim se tvrditi da je mali broj ljudi ovako razmišljao. Nikada mi neće biti jasno kako je ta skupina ljudi, bez ijednog valjanog argumenta dala sebi za pravo da vlastitim nemarom ugrožava ne samo svoj već i tuđe živote. Držim da je veliki procenat ovakvih čvrsto se držao nevjerovanja – jer je tako lakše i iz neznanja – jer je lakše ne znati.
Period zatišja je ulijevao nadu i dok su stručnjaci upozoravali da se nikako ne opuštamo, ljudi su sve posmatrali sa osmjehom i educirajući se na društvenim mrežama. Kada je ponovo buknula brojka zaraženih, nastao je ponovljeni kolaps. Činilo se da kraja nema. Ljudi su postali agresivniji, još tvrđi u vlastitim stavovima. Iz neznanja vođeni parolom: “Ja imam pravo na to i to…” , uporno su ponavljali. Kao kontrapitanje, niko mi nije mogao odgovoriti a da odgovor nije bio besmislen: “Da li imaju pravo da ubiju svoje roditelje, djedove, nene…”
Dosta ljudi je vrlo rano počelo osjećati posljedice prije svega ekonomske prirode (pad prihoda, veći troškovi, gubitak posla itd.) što im je povećavalo gnjev te dalo prostora za nove malverzacije o padu ekonomije, krahu države i općem siromaštvu.
Kao zemlja u razvoju, zdravstvena zaštita se našla pred strašnim izazovom. S jedne strane broj oboljelih pacijenata se umnožavao, s druge strane valjalo je nastaviti liječiti kao i raditi sve što bi trebali u “normalnim” uvjetima. Tu se osjetila tolika netrpeljivost, strah i zbunjenost. Mjesta za bolesne od bilo koje dijagnoze je bilo sve manje što postade izvor još većih frustracija. Liste čekanja na obični pregled su se množile, a kamoli doći do bilo kojeg “ozbiljnijeg” pregleda. O kontrolnim pregledima je često bilo i apsurdno razmišljati. Ne upirući prst u zdravstvene radnike, smatram da je naš zdravstveni sistem pogodila ozbiljna kriza, te se sve više ljudi okretalo bijesu, osjećaju napuštenosti od strane zdravstvenog sistema koji bi trebao da nam je lična privilegija kao i lično pravo u svrhu zajedničkog dobra. Država nam je dužna osigurati ovo zajedničko dobro jer joj redovno plaćamo danak u nizu poreza.
Ukoliko se osvrnem okolo ne znam ni šta bih odgovorila ljudima koji su odbijali poštovati pravila, da bar situacija bude iole blaža. Čemu frustracije isključivo uperene na zdravstveni sistem? Zar je poenta tražiti krivca? Jesmo li dovoljno analizirali sebe? I tako iz mjeseca u mjesec, brojke su se stišavale pa gomilale, a ljudi nisu makli od svojih teorija. Tačnije rečeno neznatan je bio pomak od klimavih hipoteza. Jedan problem je vukao drugi. Kao domino kockice slabila je socijalna podrška, biroi za zapošljavanje su se punili, nastalo je opće nezadovoljstvo.
Od prvog dana biram lakši put, a to je poštivati mjera – koliko je do mene. Zanimljivo je posmatrati kako su protivnici bilo kojeg puta za ublažavanje katastrofe u svakom period bili izuzetno glasniji, spremniji za ismijati “moju” skupinu. Smatram da se malo učinilo u smislu “opismenjavanja” masa, te pokušavanju da im se otvore oči osim famoznim natpisima na TV ekranima “Ostani kod kuće.”
“Obični” čovjek ne poznaje strukturu virusa niti njegove dimenzije, načine prenošenja i sl. Iako po tom pitanju smatram da posjedujem solidno znanje, valjao je neko istupiti i pojasniti masama da je virus korone izolovan još 1965. godine i da ne znači da je to ovaj trenutni za koji cijeli svijet zna. Neko se našao dovoljno inteligentan da širi informacije o virusu iz knjige štampane šezdesetih kao uzročniku obične gripe. Niko nije istupio da pojasni koliko vrsta ovog virusa ima i zašto se on baš zove SARS-CoV-2 na nivou lokalnih zajednica. Nedostajalo je edukatora, ljudi koji bi “jednostavnim jezikom” približili znanje masama. Dakle, bilo ko iz branše zdravstva je bio obavezan da ovo pojasni i zahtjeva od medija da umjesto bombastičnih cifri “pojačaju” edukativne programe na svojim kanalima.
Malo se radilo na očuvanju mentalnog zdravlja populacije koja je uistinu pogođena ovim problemom. Uslijedile su vijesti o prvim vakcinama. Nastupio je ozbiljan sukob antivaksera i ljudi kojima je dosta svega. Opet su antivakseri glasniji. Trenutno se nalazimo u toj fazi. Timovi o štetnosti aplikacije vakcina se formiraju na Facebooku, dijele se vijesti o iznenadnim smrtima nakon pristanka na vakcinaciju. Ljudi su sada najranjiviji tako da su kolektivno zaslijepljeni svakom novom viješću. Vakcinacija je i dalje dobrovoljna. Pogrešne interpretacije zakona o obaveznim vakcinacijama su na snazi.
Pominjanje Kovid pasoša izaziva žustre reakcije o ugrožavanju slobode kretanja. Da li se on posmatra kao prisila ili dokument kojim svjedočimo da smo ispunili svoju građansku dužnost u cilju očuvanja općeg zdravlja populacije? Većina je za odgovor – prisila i manipulacija. I dalje se bitke biju šta je u tim vakcinama, da li nas neko želi čipirati, učiniti sterilnim i sl. Iz ovog ugla posmatrajući i dalje vidim da dobar dio ljudi ni ne pomišlja na sam čin vakcinacije. Posmatra se kao okultna i štetna. Opet se nameće pitanje zajedničkog dobra. Ukoliko bismo se kolektivno imunizirali bismo li smanjili incidencu zaraženih? Ili u suprotnom, čemu sav trud oko vakcinacija ako ne razmišljamo isto? Ponekad se zapitam koje je i da li rješenje postoji?!
Ljudi ne žele mjere, preziru policijske satove, maske. Ljudi ne žele oboljeti, jer vide kako umiru čak i poznanici (a svjedočim izjavama “kad i jedno koga dotični/dotična poznaje umre od koronavirusa počeće se u sve vjerovati”). Ljudi ne žele vakcinacije… Svi želimo nastaviti normalan život. Postavlja se pitanje – kako?
Strašne sociološke pojave u društvu se izdešavaše i dalje traju. Ne želeći se doticati tematike nabavke vakcina (oko kojih se digla tolika bura) narod se počeo dijeliti na vakcinisane i nevakcinisane; na one koji planiraju vakcinaciju i one koji ju ne žele. Zna se ko je glasniji. Valja dosta raditi na kolektivnoj svijesti, brizi za druge. Da, ja imam pravo…. rečenica stoji ali još je davno Montesquieu stavio zajedničko dobro iznad ličnih prava. Da li smo spremni razmisliti? Zastati i okrenuti se oko sebe, ne upirati prst u drugog. Sjetimo se samo da lična prava ili prva pojedinca moraju imati svoj obim i granice da ne bi bila zloupotrijebljena i rušila zajedničko dobro.
U ovoj situaciji vidim dominantniju skupinu “aktivnih posmatrača” koji vođeni gnjevom, neprijateljskim stavom uveliko žele da smo još više zbunjeni. Ja ne želim podlijegati pritisku, ali uvijek ću staviti prije svega zdravlje svojih roditelja iznad svoga (ne želeći da na plećima nosim teret krivice zbog nepromišljenih postupaka). I sad, nakon što sam imala slučaj zaraze u porodici, srećom bez ozbiljnijih posljedica, izdržavši tmurnu izolaciju pod suspekcijom infekcije jedino što mogu odgovorno tvrditi jeste da COVID-19 infekcija nije obična gripa.
Svjedočim da nam je virus oduzeo dostojanstvo, da nas svakim danom gazi, dijeli. Neki to nazivaju biološkim ratom. Pitam se da li će rat završiti ikada, kada i kako?
Tek kada dopremo do ljudskih umova, pojačamo empatiju i poradimo na kolektivnom opismenjavanju – ratu koji traje od davnina, mogao bi se nazirati i kraj agonije.
