Emina Hatemić rođena je 28.9.1995. godine u Gračanici. Emina je rođena kao osoba sa invaliditetom, međutim tek sa dvije godine dijagnosticirana joj je spinalna mišićna atrofija, tip II. Tada počinje Eminina ni malo lagana životna borba, koja traje i dan danas!
Razgovarali smo sa Eminom o svim onim preprekama sa kojima se susretala kroz život, kao i o onim preprekama i teškoćama sa kojima se susreće i dan danas. No to je nije obeshrabrilo, naprotiv dalo joj je snagu da ide naprijed i ispunjava svoje ciljeve.
Zamisli.ba: Kakvo je bilo Vaše djetinstvo?
EMINA : Moje djetinstvo nije bilo nimalo lijepo, s obzirom da sam osoba sa invaliditetom nisam bila u prilici da doživim sve čari djetinstva. Na svoju prvu prepreku tj. diskriminaciju naišla sam sa svojih sedam godina. To je bio period kada sam trebala krenuti u prvi razred osnovne škole. Kao i svi moji vršnjaci radovala sam se polasku u školu , međutim ja nisam ni dobila poziv za upis. Pored svih tih nedaća , nisam imala ni mogućnost da se vani igram sa svojim vršnjacima, niti da doživim čari trčanja, dječijih padova, ali sam uspjela da u svoja četiri zida, svoje skromne sobe ” stvorim” svoj mali svijet.
Zamisli.ba: Kako ste se uspjeli izboriti sa svim nedaćama, te kako ste prihvatili činjenicu da ste osoba sa invaliditetom?
EMINA: Zahvaljući mojoj porodici, najviše majci koja je svakodnevno bila uz mene, i nije dozvolila da se ”razlikujem” od drugih. Uvijek mi je govorila da bez obzira na sve prepreke moram se boriti kroz život, ako želim ispuniti svoje ciljeve. Da u životu ništa nije nemoguće, ako to zaista želiš!
Zamisli.ba: Kako ste se ”pomirili” s činjenicom da ne možete pohađati osnovno obrazovanje, samo zbog toga što ste osoba sa invaliditetom?
EMINA: U to vrijeme naravno da nije bilo lako ” nositi” se s tim. Ali, ja se nikada nisam pomirila s činjenicom da neću završiti školu. Još kao dijete sam maštala da ću ipak završiti nekada školu, i imati diplomu u svojim rukama. Iako tada nisam znala da li je to moguće, čvrsto sam vjerovala u to! Nikada nisam odustala od želje za obrazovanjem, zbog čega sam sada ponosna na to, jer sam nakon dugih petnaest godina, uporne borbe, želje i truda, došla do željenog cilja. I konačno sam u dvadeset trećoj godini ostvarila pravo na osnovno obrazovanje. ( Osmijeh je bio prisutan cijelo vrijeme, dok je Emina pričala o svom uspjehu.)
Zamisli.ba: Da li se pored školovanja bavite još nekim aktivnostima, te da li ste uključeni u neku organizaciju osoba sa invaliditetom?
EMINA: Aktivistica sam već par godina u I.C. Lotos u Tuzli, koji se zalaže za prava osoba sa invaliditetom. Kao i članica udruženja Oboljelih od distrofije TK. Pored toga uporedo sa osnovnim obrazovanjem pohađam i BusinessAcademy, na smjeru- Cambridge poslovni program. Vrlo sam zadovoljna dosadašnjim uspjesima, i nadam se da ću biti još uspješnija.
Zamisli.ba: Koji je Vaš sljedeći cilj?
EMINA: Moj cilj je nastaviti sa obrazovanjem, odnosno poslije osnovne škole završiti i srednju ” Ekonomsku” školu, te fakultet za psihologiju, i jednog dana postati uspješan psiholog. Psiholog koji će nesebično pomagati djeci i odraslima, u svim životnim domenama. Prvenstveno mislim da je taj posao za mene, zbog toga što znam saslušati osobe i dati im savjete, ohrabriti ih, te im biti moralna podrška.
Zamisli.ba: Emina, želim da Vam se zahvalim što ste podijelili svoju životnu priču sa našim čitaocima, te nam pokazali kako se u životu treba boriti bez obzira na sve životne ”udarce” i pored svega toga kako ostati jaka osoba. Za kraj, možete li poručiti neku poruku ohrabrenja svim osobama sa invaliditetom ?!
EMINA : Moja poruka za osobe sa invaliditetom bi bila, prvenstveno da budu aktivni u društvenoj zajednici tj., da budu vidljivi, da se nikada ne stide sebe i svog invaliditeta, da prihvate sebe takvi kakvi jesu, jer mi nismo ništa manje bitni od ljudi bez invaliditeta. Zaslužujemo da živimo život kakav želimo, također poručujem im da nikada ne odustaju od svojih snova i ciljeva. Jer za onoga ko zaista želi da nešto postigne u životu ništa nije nemoguće, ali za sve što želite morate biti uporni, strpljivi i istrajni u tome. Vjerujte, za prave stvari nikada nije kasno, i samo je nebo granica!
