Početak nove školske godina odlučili smo obilježiti razgovorom sa profesoricom razredne nastave iz prijedorske Osnovne škole “Branko Ćopić“ Senkom Spasojević koja se kroz svoj rad i vannastavne aktivnosti potvrdila kao vrstan prosvjetni radnik.
ZAMISLI.BA: Razgovor ćemo započeti stereotipnim pitanjem: koliko ste izveli generacija do sada?
Spasojević: Nisam se bavila statistikom, ali znam da bi, kad bi se okupili u jednom defileu, to bio zaista veliki broj i to je bogatstvo. Radim sa ljubavlju i kako najbolje znam. Moja deviza je da sa učenicima radim kako bih radila sa svojim djetetom. Dajem sve od sebe, pa ako bih nekad i pogriješila u tome, jako mi je važno kako podučavam djecu i pomažem im da nauče ono što se od njih traži.
ZAMISLI.BA: U pripremi za ovaj razgovor saznala sam da ste u vrtiću 20 godina radili kao vaspitač, pa me interesuje da li vas se sjećaju i da li sada kao prosvjetar učite ili ste učili djecu nekih od njih?
Spasojević: Nekadašnja djeca iz vrtića sada su odrasli, porodični ljudi i meni je drago da su iz tih generacija izišli kvalitetni ljudi, visokoobrazovani kadrovi i dobri stručnjaci. Naravno, ima mnogo onih koji du otišli u bijeli svijet. Ono što je ponos svakom ko je radio sa djecom jeste da vas nisu zaboravili. Susrećem se skoro svakodnevno sa njima u gradu, a mnogi mi od njih kažu da bi voljeli da budem učiteljica njihovoj djeci.
ZAMISLI.BA: Da li je neko uticao na vašu odluku da budete prosvjetar?
Spasojević: Želja mi je bila od malena da radim sa djecom, a sigurno je da su na tu moju odluku presudno uticali moji učitelj Radovan Banović i učiteljica Dara Mihić-Zdjelar, koji su bili divni ljudi i prosvjetari. Mi, njihovi učenici, imali smo privilegiju da sa njima razgovaramo otvoreno i blisko i kada sam ja ušla u učionicu kao učiteljica, shvatila sam da je za djecu, naročito u nižim razredima, jako važno kakav je učitelj koji sa njima provodi jako mnogo vremena i ima veliki uticaj na njih.
ZAMISLI.BA: Vi prosvjetari ste dugo nezadovoljni svojim statusom u društvu.
Spasojević: Sve je potcijenjeno, zapravo svaka struka je potcijenjena. Ne bih rekla da su obezvrijeđene, ali ne zavređuju onakvu pažnju kakvu bi zapravo trebalo da imaju. Društvo i država nas prosvjetare ne cijene onoliko koliko bi trebalo i ne misle da smo toliko vrijedni pažnje, a zapravo jesmo. Ne shvata se da je obrazovanje početak svega u društvu i da je ono ključ svega. Ono što nam društvo ne daje u materijalnom smislu, od djece dobijamo u moralnom, što nema cijenu. Djeca su naše građevine i svako je ugradio dio sebe u njih, a pošto su ona podložna oponašanju, svakog od nas ima u svakom od njih.
ZAMISLI: BA: Posljednjih mjeseci ste posebno nezadovoljni pričom Vlade RS o povećanju vaših plata.
Spasojević: Povećanje plata od 30 KM nije vrijedno pomena, a kamoli da se o njemu govori cijelo ljeto. Mi smo navikli da radimo sa manjom platom u odnosu na neki period. Našem društvu i našoj državi treba da je čast što ima takve vrsne radnike. Niko od nas ne pita kolika je plata, kad će biti, zašto je toliko mala i kad će biti povećanje. Sretni smo što uspješno radimo sa djecom, kao da nam je to misija. Da li je realno da se ovom pričom vrijeđa čovjek koji radi sa djecom, da li zavređuje da ga se vrijeđa tako niskom platom i da se na sva zvona priča o njenom povećanju? Svima nama koji cijeli svoj radni vijek radimo sa djecom nije to u redu i nije fer prema nama.
ZAMISLI.BA: S vremena na vrijeme čuju se priče da učenici, i to čak iz nižih razreda, učiteljima prijete svojim roditeljima, a bilo je i primjera da u toku predavanja gradiva učiteljicama narede da ušute.
Spasojević: Ja zaista do sada takva iskustva nisam imala, ali vjerujem da ih je negdje bilo i da ih ima. Uvijek je toga bilo, a sada je to malo dostupnije djeci i imaju veća prava, a neka od njih uzimaju sebi za pravo da se ponašaju prema učitelju kako se ponašaju.
ZAMISLI:BA: Zašto se dopuštaju djeci takva ponašanja?
Spasojević: Škola i obrazuje i vaspitava, ali ponašanje jedne osobe je osnova koja se iznosi iz kuće i vraća se u kuću. Škola je samo jedan segment, jedan korak, jedna karika, ali temelji vaspitanja potiču iz porodice. Prolazimo kroz razne faze, pa se ponovo vraćamo. To je jedan životni krug u toku jednog dana, a da ne govorimo u životu. Mi se susrećemo sa tim svake godine kad primamo novu generaciju i moramo biti svjesni da su vremena drugačija, da svako svakom ima pravo da nešto kaže, da su se pristojnost i poštovanje izgubili. U neku ruku nema više tolikog straha, što mene zapravo raduje. Kao mali plašili smo se nekih učitelja koji su bili strogi. Toga ne treba da bude u školama. Postoje tehnike, metode i razni oblici rada pomoću kojih možemo raditi na izgradnji poštovanja, uvažavanja, tolerancije, dobre komunikacije i slično. Je se ne nadam da ćemo njihovom primjenom svu djecu lišiti takvog ponašanja, ali kontinuiranim radom ćemo takva ponašanja svesti na minimum.
ZAMISLI:BA: Činjenica je da su roditelji, bez obzira na to kako se ponašala, na strani svoje djece.
Spasojević: Roditelji nemaju dovoljno povjerenja u prosvjetne radnike i to nam nedostaje. Oni dolaze na saradnju i traže objašnjenje zašto je dijete dobilo slabu ocjenu ili manju od one koju po njihovim mišljenima ona zaslužuju, a toga ranije nije bilo. Oni su zbog posla malo sa svojom djecom i na pogrešan ih način štite. Bolje je da dobiju slabiju ocjenu i da iza nje stoje, nego da im bude poklonjena. Ako mu neko u prvom ili drugom razredu pokloni neku ocjenu, pa on će čitav život očekivati da mu neko nešto poklanja. Kad dođe na samostalne grane, gdje nema poklanjanja, onda će se naći pred zidom i neće znati kako se ponašati. Kao što rekoh, do sada u svom radu nisam imala nijedan neriješen konflikt ili neki problem sa roditeljima, jer sam imala odgovorne roditelje i sa njima jako dobru saradnju i uvijek su uvažavali mene i moje mišljenje. Ono što je najbitnije jesu odnosi na relaciji nastavnik – dijete – roditelj. Poštujem donesena pravila i radim po njima, a kad ih nema, nema ni dobrog rada. Volim i opuštenu atmosferu, šalu, prepričavanje dogodovština da se mi prosvjetari i učenici malo otvorimo jedni prema drugima. Danas je potrebno da se djeca opuste, da uspostave lijep odnos sa svojim učiteljem i da zapravo u njemu prepoznaju svog prijatelja.
ZAMISLI.BA: U sadašnjem vremenu, gdje smo na svakom koraku izloženi žestokim manipulacijama, da li u osnovnom obrazovanju ima prostora da se učenici shodno svom uzrastu upoznaju sa nekim od njih i da se odbrane od njih?
Spasojević: Kod nas je odavno uvedena interaktivna nastava i u njoj primjenjujemo nove metode, gdje je dijete dovedeno u situaciju da ono dođe do određenog cilja i očekivanog ishoda, a nastavnik je taj koji ga usmjerava ako negdje zaškripi. Ne radimo više tradicionalno i naše metode i oblik rada mnogo su izmijenjeni u odnosu na one iz predratnog perioda. Oni slobodno iznose svoje stavove, ne može ih niko negirati, mogu da kažu da imaju drugačije stavove. Naučili su tu vrstu komunikacije i tu slobodu izražavanja.
ZAMISLI.BA: Uporedite sadašnji oblik obrazovanja sa bivšim.
Spasojević: U sadašnjem vremenu sve se brže mijenja, pa tako i obrazovanje i toga moramo biti svjesni. Velike su razlike u odnosu na vrijeme kada smo počinjali raditi i zato je potrebno da se prosvjetari redovno edukuju. Takve su promjene da, i pored edukacija koje se organizuju na raznim seminarima, moraš i sam da se edukuješ, jer bez toga ne možeš kvalitetno raditi. Ono što je bilo dobro iz prošlog vremena treba uzimati i dograđivati, a ono što nije, odbacivati. Nastava je proces u kojem nikad niste sigurni kakav će biti ishod. Obrazovanje i vaspitanje je živ organizam i, ukoliko spremni dočekamo promjene, biće nam lakše.
ZAMISLI:BA: Vi ste veliki zagovornik vannastavnih aktivnosti. Zašto?
Spasojević: Smatram da su jako dobre za djecu, da je uključivanje djece zdravo i korisno i da to doprinosi da ih izvučemo iz kafića i odvlačimo od kompjutera. I ne samo to, nego se djeca kroz razne projekte bave istraživačkim radom i objelodanjuju do čega su došli, izlaze pred masu ljudi na nekim priredbama i takmičenjima i na taj način jačaju svoje samopouzdanje i stiču nova iskustva. To je ono što ne može nigdje u udžbeniku da se nauči. To je dragocjeno i preporučila bih da školstvo propagira vannastavne aktivnosti, jer, osim što bogate dječiju ličnost, djeca uključena u njih stiču jaka iskustva. To, naravno, iziskuje veliki trud i rad kako škola, tako i djece i roditelja. Naša škola broji 20 sekcija i mi smo u proteklih par godina sa svojim projektima osvajali prestižna mjesta na takmičenjima osnovnih škola u Bosni i Hercegovini.
ZAMISLI.BA: Za vas kažu da, kad je u pitanju vannastavna aktivnost, imate ideja za dva života.
Spasojević: U proteklom vremenu sam bila aktivna kroz dramsku, ritmičku i mažoret sekciju, koordinirala sam nekoliko projekata, a sada pomalo sve to prepuštam mlađim kolegama. Sa školskom mažoret sekcijom smo putovali i nastupali u Budimpešti, a sa gradskom u Brnu, što je poseban doživljaj. Nadam se da će mladi ovog grada jednog dana dobiti svoj prostor, da ga nazovemo omladinski dom, gdje će moći iskazivati svoj talenat i kreativnost u različitim oblastima.
ZAMISLI.BA: Vaš rad prosvjetara i animatora vannastavnih aktivnosti je propoznat i za njih ste nagrađivani.
Spasojević: Svom poslu prosvjetara sam prilazila i prilazim sa velikom odgovornošću i ljubavlju, jer znam od kakve je važnosti obrazovanje, a energije mi nije nedostajalo kad su u pitanju vannastavne aktivnodsti i to su zapazili moje kolege, pa sam u školskoj 2009/10. nagrađena Svetosavskom poveljom, koja se smatra poveljom za životno djelo, a dobitnik sam i više drugih nagrada. Ja sam zadovoljna onim što sam postigla u životu i radu i srećna što radim najljepši posao na svijetu.
