Centar za mlade „KVART“ iz Prijedora nepunih godinu dana vodi pravnu borbu sa Administrativnom službom Grada Prijedora za dobijanje kopija računa troškova utrošenih na budžetsku stavku „troškovi proslava i troškovi kabineta gradonačelnika“ u iznosu od 250 000 KM za 2015. godinu.
Nakon dugotrajnog dopisivanja i poštovanja procedura definisanih Zakonom o slobodnom pristupu informacijama, dobijena je presuda Okružnog suda u Banjoj Luci kojom se nalaže gradskoj administaciji da izda novo rješenje kojim će biti omogućeno udovoljenje našem zahtjevu. Iako je od samog početka procesa jasno da ova informacija mora biti dostupna javnosti po svim mogućim tumačenjima i potpada pod informacije koje je moguće dobiti na osnovu Zakona o slobodnom prisupu informacijama, indikativni su brojni pokušaji gradske administracije da osujeti pravo građana i građanki. Naročito je interesantno obrazloženje načelnice odjeljenje za finansije u Administrativnoj službi Grada Prijedora, u kojem tvrdi da bi to za njih „bio nepotreban i obiman posao“ te da je to „za poslovne partnere nepoželjan posao“. Osim gradske administracije, samo Institucija Ombudsmena za ljudska prava nije adekvatno tumačila ZOSPI, te je izrekla preporuku u korist Grada Prijedora.
Vrhunac cinizma leži u situaciji gdje je sam Grad Prijedor izdao brošuru pod nazivom „Centar za informisanje građana“ koja se može uzeti u šalter sali zgrade Administrativne službe a u kojoj je jasno navedeno da „Svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije“. Osim ove brošure, na zvaničnom sajtu Grada Prijedora može se pronaći i kompletan Vodič za podnosioce zahtjeva u smislu Zakona o slobodi pristupa informacijama, za koji do sada nismo uspjeli dokučiti kome i čemu služi. Neminovno se postavlja pitanje zašto Grad izdaje i distribuiše ovakve materijale ako ih nema namjeru poštovati.
Izražavamo svoje zadovoljstvo izrečenom presudom, posebno dijelom koji kritikuje odnos lokalne izvršne vlasti prema nama: „Član 11 istog Zakona tretira postupak pristupa informacijama od podnošenja zahtjeva pa nadalje. Ovo znači da nije tuženi u konkretnom slučaju legitimisan da ograničava koje su to informacije u javnom interesu i da se poigrava, nazivajući obraćanje tužioca koje je legitimno „radoznalom javnošću“. Pored toga, način na koji tuženi tretira zahtjev tužioca ne priliči kredibilitetu predstavnika lokalne jedinice niti predstavnika onih kojima je dato povjerenje i mandat za vršenje ovih poslova, koji su za lokalnu zajednicu od iznimne važnosti.“
Za sada nam ostaje da sačekamo period definisan u presudi do kada lokalna administracija mora izdati novo rješenje i vidimo da li će i dalje ići u pravcu onemogućavanja ostvarivanja prava građana i građanki ili će konačno početi raditi u skladu sa pravdom i zakonom.
