Zamisli da igraju ovo u Širokom.
- Pa mogli bi. Jednom.
- Do pola.
- Zamisli ovako nešto kod nas.
- Ne bi do premijere stigli. Hapsilo bi ih na probi.
(Iz pres sale, dok mediji čekaju izjave nakon predstave „Bilježnica Robija K.“ Satiričkog kazališta „Kerempuh“ iz Zagreba. Jedna od kolumni koje su se našle u predstavi.)
„Mi možemo ovdje da prepišemo, da samo izmijenimo neka imena i podatke, i sve se slaže. Satiričko kazalište ‘Kerempuh’ u samom imenu govori čime se bavi, ali sigurno da to nekim ljudima predstavlja i neprijatnost.“ (Goran Damjanac, voditelj okruglog stola)
„Masa stvari se govori iz ugla djeteta, iz jedne infantilne pozicije, a koja se pokazuje kao vrlo ozbiljna i značajna. I u predstavi Kokana Mladenovića „Šindlerov lift“ se isto tako s tim dječijim potencijalom igra. Cvijetićev soliter, koji se crveni od srama, pravi se od lego kockica, po pozornici su igračke tenkovi, bageri zakopavaju i otkopavaju mrtve, vojnici igračke i lutke su naspram pravih. Tako, kada se uvede taj dječiji momenat, dječije gledište, onda nekako postaje još strašnije i još strahotnije i zapravo vidite koja je veličina Ivančića i predstave koja je to uspjela izbaciti van.“ (Mladen Bićanić, pozorišni kritičar)
„Jako mi je drago da se uvijek odazivate i da dolazite, jer ste sigurno sada jedan od najvažnijih teatara u regionu i jer se bavite ovim stvarima na jedan zanimljiv i originalan način i svima, kao jedno ogledalo, kazujete šta bi i ostali teatri mogli i trebali da rade. Pokazujete im isto tako da način na koji se govori o ovim temema ne mora biti suvoparan i mračan i da se to može igrati na mnogo načina, maltene i kao svojevrsni bulevar.“ (Marko Misirača, selektor)
„Mi nismo nailazili u Hrvatskoj na neke velike neprijatnosti. Bilo je muka i šutnje, to je većinom na Vukovar, Loru, Stepinca, na tim nekim takozvanim hrvatskim svetinjama i tabuima gdje se ne smije propitivati pitanje agresora i žrtve koje je uvijek aktuelano i uvijek recipročno. Tema nacionalizma na ovim prostorima nikad neće nestati i zato je i ovo jako bitno. Viktor o toj temi govori kroz trivijalnosti društva i porodice koji ispod toga serviraju emociju na koju se mora reagovati, a u temi nacionalizma emocija je uvijek prisila.“ (Linda Begonja, glumica Satirčkog kazališta „Kerempuh“ iz Zagreba)
***
„Često nam se nameće pitanje dualnosti i podjela. Od kada znamo za čovjeka znamo i za podjele. Od rase, boje kože, vjerske pripadnosti, pa čak za koji klub navijamo. Zato ne dozvoljavam da mi kovid nemeće još jednu podjelu. Ja kroz život idem ne vjerujući ni u jednu do sada priznatu podjelu. Onaj koji sigurno ne trpi podjele je teatar. (…) Pitam se, imamo li pravo da upiremo prstom u drugoga i tražimo krivca izvan sebe? (…) Dopustimo sebi da smo u pravu i dopustimo drugima da su u pravu, iako imaju potpuno suprotno mišljenje od nas.“ (Mirela Predojević, vršilac dužnosti umjetničkog direktora Pozorišta Prijedor)
***
„Koliki je podvig u Mostaru da neko dođe sa jedne strane u teatar na drugu, govore izjave ljudi iz tog grada koji su sada punoljetni, žive u pola grada i nikada nisu prešli niti planiraju preći na drugu stranu. Toliki je to razdor.“ (Goran Damjanac, voditelj okruglog stola)
„Nakon par izvođenja smo shvatili da ljudi traže kartu, da im je u jednom trenutku prestalo biti bitno da li je u kazalištu ili u pozorištu, bitna je bila karta. Možda to nekome zvuči malo, ali je to bila velika pobjeda.“ (Saša Oručević, glumac Narodnog pozorišta Mostar)
„Ideja da radimo zajednički projekat potekla je od Saše i mene, čekajući da to uprave kuća naprave, jer poslanje i zadaća teatra ne može biti nikakva podjela, odvojenost, zatvorenost, pogotovo u jednom relativno malom gradu kakav je Mostar sa jednom jakom pozorišnom tradicijom. Znali smo da treba da bude antiratna drama, da je nešto prepoznatljivo i da nije nešto što će ugušiti publiku. Postepeno smo došli do toga da bi bilo besmisleno, poslije toliko godina nesaradnje za koju nismo bili odgovorni mi već ljudi u upravama, baviti se ovim poslom i ponašati se kao da ne postojimo jedni pored drugih. (…) Ne mora čovjek mijenjati uvjerenje da bi prihvatio onog drugog.“ (Robert Pehar, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru)
„Kada smo ovu selekciju radili, sada već davne 2019. i početkom 2020. godine, i formirali prateći i takmičarski program u dogovoru sa upravom kuće, Darko Cvijetić je predložio ‘Logorilijadu’ HNK Mostar. Bilo je jako zanimljivo da se baš ta predstava odigra u Prijedoru i da se tom predstavom napravi prvi most, mada je u međuvremenu i ‘Identitluk’ igran ovdje kasnije. (…) Zbog bolesti jednog od glumaca dogovorili smo zamjenu. Bilo mi je, s jedne strane, žao što Prijedor neće sada vidjeti ‘Logorilijadu’, ali mi je, s druge strane, bilo drago što smo sad jedan drugi most napravili – između Prijedora i dva teatra iz Mostara. (…) Mostar jeste egzemplar podijeljenog grada, a svi gradovi – Prijedor, Banjaluka, Sarajevo, Tuzla, Zenica – imaju svoje podijeljene Mostare i probleme, samo što je to u Mostaru tako očigledno, pa se možda i zloupotrebljava nekada. A, zapravo, svaki grad od ovih koje sam spomenuo, a svi imaju profesionalna pozorišta, imao bi o čemu da govori, a ne govori. Ili ne govori dovoljno. Ovo je još jedan poziv za tako nešto.“ (Marko Misirača, selektor)
„U teatru ima predstava koje jednostavno nemaju sreće. Svaka predstava je živi organizam koji prolazi neke situacije. Mi smo četiri puta pokušali ‘Logorilijadu’ u sve ovo vrijeme. Dovedemo je do izvedbe i onda se dogodi nešto da je ne možemo izvesti. To je sad četvrti put bilo. Nekad dođe do toga da želite dići ruke, a predstava nije za to ništa kriva. Volio bih da je ta predstava odigrana ovdje u Prijedoru, jer govori o našem mostarskom pjesniku, velikom intelektualcu i zaboravljenom čovjeku Iliji Jakovljeviću. Rađena je po motivima njegove drame ‘Konclogor na Savi’ koja govori o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu upravo na ovom ovdje području, tako da mislim da bi ta predstava trebalo da dođe ovdje zbog svega onoga što govori. Mi smo željeli, isto tako hrabro, progovoriti o svojim jadima i problemima toga tipa na svoj način jednog velikog intelektualca, humaniste, čovjeka borca protiv svih totalitarizama, vratiti u fokus koliko je to bilo moguće. Nažalost, slijedom nekih događaja ta predstava nije imala neke velike sreće.“ (Robert Pehar, glumac HNK u Mostaru)
***
„Svaka od predstava koju će prijedorska publika vidjeti tokom festivala, bilo da se obraća klasičnim i provjerenim autorima („Zločin i kazna“ Dostojevskog, Sterijina „Zla žena“), bilo da preispituje sadašnjicu kroz savremene autore i dovodi u pitanje neke ovdašnje kanonizovane vrijednosti (koprodukcija mostarskih HNK-a i Narodnog pozorišta „`Ajmo na fuka“, te „Jugoslavija, moja otadžbina“ prijedorskog i koparskog pozorišta i „Bilježnica Robija K.“ Satiričkog kazališta „Kerempuh“ iz Zagreba), na svoj način je angažovana, hvata se u koštac sa vremenom u kojem je nastala i obrađuje motive ksenofobije, patrijarhata, bremena nasljeđenih zločina, idealizacije prošlosti… (…) Nažalost, ovogodišnje izdanje festivala neće se pred prijedorsku publiku pojaviti u onom i onakvom obimu kako smo ga zamišljali prije pandemije, ali potreba za kontinuitetom i održavanjem tradicije važan je podstrek u ovakvim vremenima da nastavimo dalje.“ (Marko Misirača, selektor)
„Poražavajuće bi bilo da polet, snaga, entuzijazam i sve dobro budu dio prošlosti ili sjećanja na neka srećnija vremena. Želim zajedno da radimo na tome da budu dio onog nadolazećeg. Onoga što ćemo, uprkos teškoćama, ostaviti kao svijetlo naslijeđe našim naraštajima. Zato i pravimo ovaj pozorišni festival. Zbog brige prema čovjeku, zbog okretanja čovjeka ka čovjeku, zbog pomoći čovjeka čovjeku. Ako nam polazne tačke bivstva budu optimizam, solidarnost, poštenje i vjera jednih u druge, možemo se suprotstaviti bilo čemu.“ (Srđan Knjeginjić, vršilac dužnosti direktora Pozorišta Prijedor)
„Ja igram na onom jeziku na kojem sam odrastao. Ako je to srpsko-hrvatski, sa nekom verzijom Bosne u kojoj sam živio i dobio te dužine, onda na tom jeziku igram i u Sloveniji više od 20 godina, u Zagrebu, u Beogradu. Nisam imao tih nekih…nisam još nikome kao pojedinac zasmetao. Da sam neka institucija i da imam predznak, onda bi sigurno imao neko nešto protiv predznaka. Nacionalizam je jedna razarajuća bolest koje mi nismo svjesni. Mislim da je za naciju bolje da boluje od korone nego od nacionalizma. Za koronu ima vakcina, za ovo nema, nego samo propast.“ (Zijah Sokolović, glumac)
„U istoriji pozorišnog života BiH postoji vakum zbog rata, nemara, nepostojanja sistema. Iako formalno postoji u Sarajevu Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti u BiH, mi, za razliku od, na primjer, Srbije i Hrvatske, nemamo izgrađen sistem kako da čuvamo sjećanje na pozorište, na pozorišne umjetnike; mnogo toga je nedostupno, nema ni na internetu (…) Mnogo ih nema digitalizovano, mnogo je podataka nestalo… Prijedorsko pozorište i Jajce imau svoju istoriju od daleke 1983. godine. U to vrijeme, najuspješnija amaterska predstava koja bi pobijedila na festivalu „Fedra“ u Bugojnu, igrala bi se revijalno u Jajcu. Tada je odigrana predstava „Deseta umjetnost“, Aleksandra Marodića, u režiji Ahmeta Obradovića. Igrali su Zlata Kogelnik, Radenko Bilbija, Sead Blekić i mnogi drugi, kojih većinom danas, nažalost, nema. Kada sam tražio fotografije iz pozorišta iz predstava, moram i to da kažem, jedino za tu predstavu nisam dobio fotografije. Dobili smo odgovor da ta predstava nije igrana u ovom pozorištu. Ali nema veze, dobili smo iz drugih predstava, a vjerovatno je to neka druga istorija koja je zaboravljena. (Marko Misirača, autor monografije „Pozorišne/Kazališne igre BiH u Jajcu: 50 godina, 40 igara”)
*Tekst je skup citata učesnika 15. Međunarodnog festivala pozorišta „Zlatna vila“, održanog u Pozorištu Prijedor od 11. do 16. oktobra. U prvobitni plan, koji lani nije realizovan zbog pandemije, bili su uvršteni i:
- Narodno pozorište iz Beograda, „Balkanski špijun“ po tekstu Dušana Kovačevića i u režiji Tatjane Mandić Rigonat, kao takmičarska predstava, te prateći program:
- Izložba fotografija „Bora Todorović u djelima Aleksandra Popovića i Dušana Kovačevića“,
- Predstavljanje glumca Ljubomira Bandovića,
- Promocija monografije „Milena Dravić ili ključ snova“ Anite Panić i
- Promocija romana „Šindlerov lift“ Darka Cvijetića.
