Drugovi rudari SRETNO!

“Drugovi rudari, sutra je biti ili ne biti!”, vidjela sam nekoliko puta jučer ovu poruku koju dijele rudari na društvenim mrežama. Naime, Savez nezavisnih sindikata radnika FBiH najavio je proteste ispred zgrade Federacije BiH, za 23. novembar a početkom u 11h. Iako posljednjih mjeseci svjedočimo sve većim poskupljenjima osnovnih životnih namirnica, u nekim rudnicima najavljeno je smanjenje plaća rudarima do čak 30%.

Kada odrastate u Kaknju, priče o rudarskim nesrećama su svakodnevnica. Od djetinjstva sam slušala priče o nesrećama koje su se desile u Staroj jami 1934. godine i u jami Orasi iz 1965. godine u kojoj je živote izgubilo 128 rudara. Ta snažna eksplozija metana koja se desila 7. juna 1965. godine oko 12h, odnijela je sa sobom očeve, muževe i sinove. Tog dana 421 dijete ostalo je bez svoga oca. Mnogo je sinova i unuka tada poginulih rudara silazilo mnogo godina kasnije u neke druge jame kakanjskog rudnika.  Bez obzira da li se nesreće dogode u Zenici, Kaknju, Ugljeviku, Brezi ili Banovićima, svako ko u svojoj porodici ima nekoga ko za život zarađuje odlazeći stotine metara pod zemlju, svaku nesreću doživljava kao da se desila nekome njemu najbližem.

Svako bi se složio kako rudari najpoštenije zarađuju za život. Međutim, dok rudari bez obzira na sve prepreke godinama ispunjavaju planove proizvodnje, uprave su rudnike dovele u stanje dužničkog robstva. Rudnici su među najvećim poreznim dužnicima u Bosni i Hercegovini već godinama unazad. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, rudnici duguju više od 420 miliona konvertibilnih maraka (215 miliona eura).

Dok rudari održavaju proizvodnju i zarađuju plate kako za sebe tako i za ogroman administrativni aparat, svakih par mjeseci čujemo informaciju kako je nekom rudniku blokiran račun, kako je upitna isplata plaća, kako doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje nisu plaćeni. Dok rudari održavaju energetski sektor u Bosni i Hercegovini, vlade koje postavljaju sebi bliske i podobne u uprave rudnika, koji su više nego dobro plaćeni za posao, u prvom redu žrtvuju rudare kako u “uštedama” tako i u nadolazećem, neizbježnom procesu energetske tranzicije.

Rudnici se još od završetka koriste za namirivanje političkih i stranačkih interesa, kao amortizeri za rješavanje socijalnih pitanja koja nisu rudarska, ipak rudari ne zaustavljaju proizvodnju.

Vlade su se obavezale na smanjenje emisije štetnih gasova koje u najvećoj mjeri emituju termoelektrane koje u tu svrhu spaljuju velike količine uglja, te na proizvodnju energije iz obnovljivih i čistih izvora. Taj proces energetski tranzicije, u prvom redu pogađa rudare, jer su se vlade u ovaj proces upustila bez ikakvog jasnog i strateškog plana kako bi ovaj proces bio proveden sa što većim stepenom energetske pravednosti.

Evidentno je da će ponovo upravo rudari, njihov socio-ekonomski položaj, biti među prvim jasno vidljivim žrtvama ovog procesa. Rudarima nije ponuđen nikakav pravedan i za njih prihvatljiv plan reorganizacije niti prekvalifikacije radne snage, samo znaju da su se naše vlade obavezale da će zatvoriti rudnike i termoelektrane iako, očigledno čak ni našim entitetskim vladama nije jasno koje su moguće alternative. Rudarima je bar konačno jasan njihov položaj i zbog toga sve češće vrše pritisak na vlasti i planiraju proteste.

Svi protesti rudara su i moji protesti, jer je njihova borba protiv obespravljenosti i omalovažavanja njihovog položaja i značaja, personifikacija borbe svih obespravljenih građana i građanki Bosne i Hercegovine. Kada njih, koji su odlučujuća karika energetskog sektora u BiH, vlade tretiraju na ovaj način, kako tek gledaju na ostale građane i građanke.

Rudari su danas odbili ući u zgradu Vlade FBiH jer su zahtijevali da resorni ministar izađe pred njih na pregovore. Dok su oni  dostojanstveno protestovalo ispred zgrade Vlade FBiH, ministra energije, rudarstva i industrije FBIH Nermina Džindića, čiju smjenu rudari zahtijevaju, pred rudare se usudio izaći samo uz pratnju specijalaca.

Rudari su desetljećima unazad vodili procesa energetskog razvoja i zbog toga imaju svako pravo preuzeti vodeću ulogu u borbi za socijanu pravdu i zaštitu svojih radnih prava. Jedini ispravan izbor je da im se svi solidarno i beskompromisno pridružimo u toj borbi. To nije samo njihova borba, to je borba svih nas, za bolje i pravednije društvo, to je borba za sve obespravljene radnike i radnice i za sve marginalizovane građane i građanke ove države.

Facebook
Twitter
LinkedIn