U Bosni i Hercegovini su za vrijeme rata silovane desetine hiljada žena i djevojaka, pa čak i djevojčica, i te su osobe i dan danas neprepoznate u našem društvu! Jako mali broj njih je skupio snage i dobio potrebnu pomoć, ali većina i danas šuti i trpi mnogobrojne posljedice. Jedna od ovih posljedica su djeca koja su nastala iz tih zločina. Djeca koja koračaju među nama bez ikakvih prava i pomoći. Jedna od te djece je i hrabra Ajna Jusić koja je pristala dati intervju za naš portal. Naime, Ajna je 2015. godine pokrenula udruženje „Zaboravljena djeca rata“ koje za cilj ima pronaći i pomoći svoj djeci koja su trenutno zaboravljena u našoj državi! Ajna stvara svijet u kojem će svako dijete biti prihvaćeno i voljeno!
ZAMISLI.BA: ŠTA ZNAČI BITI „DIJETE ROĐENO ZBOG RATA“?
AJNA: Konkretno, u Bosni i Hercegovini dijete rođeno zbog rata znači biti rođen kao direktna posljednica ratnih zbivanja na ovoj teritoriji, odnosno navodi se da djeca rođena zbog rata ne bi došla na ovaj svijet da se nije desio rat. U ovu kategoriju spadaju djeca koja su rođena kao posljedica silovanja od strane neprijateljskih snaga u odnosu na stranu kojoj je pripadala žena (majka), zatim djeca čiji su biološki očevi bili službenici mirovnih snaga, zatim službenici civilnog sektora mirovnih snaga, kao i djeca čiji su očevi bili strani humanitarni radnici ili neki ratni avanturisti. Kada su u pitanju djeca „stranih mirovnih snaga“, nije riječ isključivo o silovanju lokalne žene, već se govori i o činjenici da su ti „stranci“ stupali u odnose sa lokalnim ženama, ostavili svoj potomak te isti napustili po završetku misije. To je u suštini višestruki problem jer ti „stranci“ nisu smjeli stupati u odnose (zakonski nisu smjeli) sa lokalnim ženama tokom misije. Naravno, da postoje slučajevi silovanja i u ovom primjeru, može se istaći da nažalost postoje.
ZAMISLI.BA: U KOJU KATEGORIJU DJECE SE VI UBRAJATE?
AJNA: U prvu kategoriju, djeca čije su majke silovane od strane neprijateljskih snaga u odnosu na pripadnost moje majke.
Ajna Jusić
ZAMISLI.BA: KAKO SE NOSITE S TIM? KOLIKO TO OSTAVLJA POSLJEDICE NA VAŠ SVAKODNEVNI ŽIVOT?
AJNA: Sad se nosim dobro sa svim, ali trebale su godine prihvatanja, nekoliko godina psihološke terapije kako bih prihvatila istinu i prigrlila taj teret zajedno sa svojom majkom. Inače, slučajno sam saznala pravu istinu tražeći po maminim papirima ime svog biološkog oca jer su me u više navrata pitali kako se zove moj tata, a ja jednostavno nisam imala odgovor na to pitanje. Naravno, ovakve situacije su me potakle na istaraživanje svog identiteta. Kada sam saznala, jednostavno čitav moj život se u par sekundi čitanja prave istine promijenio. Nisam bila dobro, izgubila sam se u trenutku, nisam mogla da vjerujem i čitajući sam automatski odbijala da prihvatim to. Nekoliko trenutaka poslije sam opet pročitala, i opet, i opet, i uvidjela da zaista čitam istinu, svoj život i život svoje majke. Bio je šok. Danima, noćima sam razmišljala samo o tome. Počela sam da povezujem stvari koje su se dešavale kroz život. Postalo je jasnije zašto je majka bila tako zaštitnički nastrojena prema meni, shvatala sam zašto me moj očuh (kojeg volim i prihvatam kao svog oca, za mene je on moj jedini otac) isto kao i majka štitio „na svakom koraku“. Bilo mi je tek tad jasno zašto je majka izbjegavala moja pitanja o ocu dok sam bila mala. Jednostavno, kao da sam živjela nečiji život sve te godine, a ne svoj, svih tih 15 godina koje nisam znala pravu istinu. Od tog dana, sve je bilo drugačije.
ZAMISLI.BA: ŠTA JE TO BILO DRUGAČIJE?
AJNA: Sve. Neposredno poslije saznanja istine, počela sam da bježim iz škole, nisam mogla da se vraćam tamo jer svi u razredu su znali da nemam biološkog oca, svi su znali da mu ne znam ime, nisam mogla da to prihvatim. Moja je sreća što sam ipak imala na kraju divne prijatelje koji su zajedno sa mojom razrednicom učinili da se osjećam prihvaćeno. Ne znam. Drugačije je bilo kad znaš istinu. Osjećaš potrebu da budeš prihvaćen, potrebu da nađeš nekog ko je „kao ti“. Gledala sam drugačije na svijet. To je bila raskrsnica u mom životu. Sve do tad, majka je bila moj jedini putokaz, a poslije toga, zajedno smo našle svoj put i zajedno smo krenule prema borbi koju i danas vodimo i hoćemo do kraja života. Mada, išla sam kod psihologinje, bilo mi je potrebno, i meni, i mojoj mami kao i mom očuhu. Jedno je najvažnije, od kako sam saznala istinu, moja majka i ja smo počele taj teret zajedno da nosimo. Vremenom je postalo lakše. Izgradila se nevjerovatna snaga između nas, nevjerovatna povezanost. Zajedno, nas troje, kao porodica se dobro nosimo s tom istinom. Podrška smo jedni drugima. Čitava ova priča, moja majka, moj očuh, borba koju vodimo je mene izgradila da budem danas ono što jesam. Naučila sam da ne treba da se stidimo, da ne treba da šutimo, da treba da se borimo. Na svu sreću, konačno nakon toliko godina, pronašla sam ljude „poput sebe“ i sada je ta snaga još veća i nadamo se da će naše aktivnosti i naša borbenost dovesti do pozitivnih rezultata u ovoj državi.
ZAMISLI.BA: S KAKVIM PROBLEMIMA SE SUSREĆETE KROZ ŽIVOT, TI I TVOJI PRIJATELJI KOJI SU U ISTOJ/SLIČNOJ SITUACIJI?
AJNA: Susrećemo se s raznim problemima. Najveći trenutno problem jeste nepostojanje jedinstvenog zakona o civilnim žrtvama rata koji bi ubrajao djecu i priznao nam status djece rođene kao posljedica rata. Nažalost, napravljen je ogroman propust i vjerovatno bi se pravio još puno godina da se nismo skupili i izašli u javnost. Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ http://zdr.org.ba/o-nama/ svojim aktivnostima želi da riješi status djece. U cilju nam je i rješavanje dokumentacije jer naši dokumenti su prazni. Imamo samo ime majke, ostalo su crtice jer mi nemamo podatke o tim ljudima koji su učinili najveći zločin nad ženama. Zbog tih dokumenata, svakodnevno prolazimo različite oblike diskriminacije, stigmatizacija je generalno visoka što su i istraživanja na ovu temu pokazala. S druge strane, susretali smo se sa neprihvatanjem nas, nas kao djece koja nemaju podatke o svojim očevima, kroz škole, vrtiće, igre na poligonima. Stalno su naš vrijeđali, nazivali raznoraznim pogrdnim imenima. U svemu tome, majke i naše porodice su nas štitili koliko su mogli, ali sad, sad smo već odrasli ljudi i sami pokušavamo da se zaštitimo, ali mislimo da je vrijeme da nas država BiH konačno prepozna i bar zakonski prihvati. Godinama se šuti. Žene su natjerali da šute jer naše društvo i sama vlast čine da se žene osjećaju krivima za ono što su prošle. Nisu one krive, niti se smiju tako osjećati. One su najveće heroine ikad, ali ih niko kao takve ne prepoznaje. Mi, djeca, mi ćemo naše majke i sve žene koje su preživjele najveći zločin, a to je silovanje, žene koje su ostavljene od strane stranih mirovnih snaga, sve njih ćemo učiniti heroinama u ovoj državi i šire jer su one to zaslužile, JER ONE TO JESU.
Ukoliko želite stupiti u kontakt sa Ajnom, molimo vas da to učinite putem sljedećih podataka:
Link oficijalne web stranice: http://zdr.org.ba/o-nama/
FB link: https://www.facebook.com/zaboravljenadjecarata/
Broj telefona: +38762243556
