Šalje Lana (10) i jutros poruku na messenger: Šta radite??? Tako uvijek započinje razgovor, sa sve ta tri upitnika, otkad se prije nešto više od mjesec dana vratila kući. Pa onda pita pojedinačno za sve „ukućance“, pa malo o vremenu, pa pozdravlja, i sve tako.
Krajem marta u školi koju kćerke pohađaju sazivali su roditeljske sastanke u svim razredima o temi prijem djece s Kosova. Reče mi jedna od učiteljica da je samo to tema pa da znamo odmah, da ne dolazimo ako ne možemo primiti dijete. Ne možemo, kažem, nas je petero u 50 kvadrata, a nemamo ni ležaj viška.
Ranijih godina sam s tim dolaskom djece s Kosova bila u kontaktu samo kao novinar, ne kao roditelj. Tako sam čula i neka iskustva roditelja koji su tada primali djecu. Moji prijatelji, u to vrijeme imali su svojih dvoje, a kako su još živjeli u velikoj kući sa dvorištem, primili su i dvoje s Kosova. Brata i sestru.
„Koliko su to skromna djeca… Spakovano im u one torbice i koferčiće sve najbolje što imaju… Prvi put putovali izvan Kosova… Svemu se raduju… Dođe ti poslije da svoje istučeš, onako, ni za šta, samo poredeći ih s ovima, za sve živo zahvalnima… I veća je korist tebi što ih primiš nego njima koje primiš, eto takav ti osjećaj stvore“, sjećam se da su govorili. Odemo na roditeljske i prijavimo se za jednu djevojčicu; neka ove naše velike spavaju zajedno na gornjem krevetu tih sedam dana, a njoj ćemo osloboditi donji.
Tih dana jedan kolega boravio na Kosovu, putovao po srpskim enklavama, snimao materijal za TV za koju radi. Vratio se u šoku.
„Došlo mi da ljubim ovaj kružni tok kad smo ušli u Prijedor. Pa mi smo Beč. Odavde ljude treba dolje slati. Na terapiju“, kaže.
Poziv direktorice škole zatiče nas u Puli. Treba joj Mario da dogovore termin i film za djecu s Kosova u kinu. Vraćamo se u Prijedor za dva dana, pa će se on njoj javiti da to organizuju. I toga dana meni stiže poruka: Lana Trajković (2008). Sve se ispitujem zašto sam tad plakala. Valjda što je to dotad bilo imaginarno dijete s Kosova, a tad se ovaplotilo kroz ime i prezime i godište moje najstarije kćerke. A humanitarian aid mode odavno je bio on.
Tog 16. juna s Kosova je u ranu zoru krenulo 900 djece i nastavnika put 18 opština i gradova u Republici Srpskoj gdje će provesti narednih sedam dana. U Prijedor stižu oko ponoći. Doček u školskom holu, pozdrav i riječi dobrodošlice, prozivka, raspoređivanje po porodicama. Čekajući da uspostavimo kontakt s njenim roditeljima, Lana očajnički traži punjač za telefon. Mama kaže da se ona prvi put odvaja od kuće, da slabo jede i da je razmažena. Lana plače zatvorena u kupatilo jer je očekivala da će biti smještena zajedno sa najboljom drugaricom, a ne sama. Do kasno u noć tipkala je poruke, malo s porodicom, malo s drugarima kojima je takođe to prva noć u Prijedoru.
Ujutro se opet zatvorila u kupatilo, ponijela telefon, opet plakala. S mamom smo stalno na vezi, a Lana odbija da s njom da razgovara – samo razmjenjuje poruke. Za doručkom Mario joj pokazuje sedmodnevni program koji smo dobili u školi i pojašnjava joj sve aktivnosti do detalja. Onda traži da mu na google pokaže svoju kuću. Sve objašnjava ko gdje živi. Jede uštipke. Pita možemo li Vladani otvoriti Facebook profil. Ne može. Ali kako ću se čuti s njom kad se vratim kući? (Dobar znak.) Nedjelja je prije podne, spremaju se da idu napolje, bez nas. Ostavi mobilni, ne treba ti napolju. Treba, hoću da se čujem s mamom. Ne možeš se čuti s mamom, nemaš internet kad izađeš. Pa, dobro, ali hoću da se slikamo. (Kamen sa srca. Čim si ti u stanju ubjeđivati se, dobro je tebi, prošla kriza. Tako odmah javim i mami. Možete zvati kad god hoćete i koliko hoćete, ali mene što se tiče, ja se više ne sikiram. Više od ovoga se za ovako kratko vrijeme nije ni moglo.)
Sretala sam tih sedam dana ljude koji su takođe primili dijete s Kosova. Po njihovim pričama, bilo je djece koja nisu smjela bez odraslih izaći iz kuće. Bilo je djece kod kojih strah raste kako se bliži noć. Bilo je djece koja su vidno zrelija od ovdašnjih vršnjaka. Koja su preozbiljna za svoje godine. Koja nisu djeca. Vjerujem da sam i ja takvu sliku unaprijed ugradila u svoj konstrukt „dijete s Kosova“. Srednja kćerka se i prije Laninog dolaska pred zgradom kod drugara raspitivala dobijaju li i oni dijete s Kosova. Sjećam se svoje koleginice, novinarke iz Belfasta, koja mi je bila fikser za Sjevernu Irsku, kako je svima koje smo tih dana sretali govorila: ovo je Katarina iz Bosne. Prvo sam mislila da to govori samo ljudima koje poznaje. Kad smo jednom sjele u taksi, a ona rekla isto, pitam je, poslije, poznaje li vozača taksija, kaže ne poznaje. Valjda im je, tako razrovanima pucnjavama, bombama i pogibijama tokom tri decenije, bio egzotičan dolazak nekoga sa strane, šta li. E, tako sam i ja očekivala egzotiku od Lane, a dobila dijete voljeno, maženo, paženo, prezaštićeno, neiskvareno, duhovito. „Evo, Tamara pita ima li još“, kaže kad je skontala da se kod nas ratovi vode zbog i za vrijeme jela.
Nema ni nagovještaja da dolazi iz etnički podijeljene zemlje. Zanima nas njena percepcija toga, a ustručavamo se pitati. Ni majka joj ništa ne spominje. Tek neki četvrti-peti dan pita jesmo li bili na Kosovu. „U Prištini?“, začudi se. Pauza. „Tamo su Albanci. (Pauza.) Ali, dobro, kad smo u autu, oni ne znaju da smo Srbi.“
Na Kosovu sam bila 1998. prvi put. Preko beogradske studentske organizacije išla sam na Brezovicu. Lavlja vrata su mi jedna najljepših staza na kojima sam ikad skijala. Drugi put bila sam u Prištini, prije godinu i po, na jednom novinarskom skupu. Najjači utisak (valjda zato što su se pušači onoliko glasno bunili, ali uzalud) ta strogo poštovana zabrana pušenja na javnim mjestima kao da je država toliko uređena i funkcionalna da, eto, samo još to nedostaje. A nije, nego je ruglo, neuporedivo s bilo kojom nastalom iz nekadašnje zemlje.
Imaš li pasoš? Nemam, imam izvod. Ima li Albanaca u Kuzminu? Dvije-tri kuće na kraju sela. Noć pred povratak kući utakmica Srbija – Švajcarska. Strijelac prvog gola pokazuje dlanovima simbol dvoglavog orla sa albanske zastave. „Ovako oni nama pokazuju“, kaže. „Iz auta“, dodaje. „A šta vi?“ Očekujem tri prsta. „Mi bežimo“, i zasmija se kao kad se prepričava neki mangupluk. Ove naše dvije zagraktaše, ne razumiju, a osjete situaciju. Da malo spustimo na zemlju, pošaljemo ih u kuhinju. Da među magnetima traže zastavu Albanije i vide zašto oni dlanovi onako. Kod Lane ni traga od pravljenja žrtve od sebe. Poslije kaže, šta bi bilo kad bi ona sutra ujutro zakasnila na autobus. Ostaćeš kod nas. Smije se, plijeni. Tako, kaže, njen drugar iz odjeljenja Stefan morao da bira između dolaska u Prijedor i odlaska na more s porodicom. Izabrao more. Ona ne bi. Ona bi Prijedor. A da se kupaš može i u kadi.
Sinoć, kaže Mario, pita ga, isto preko messengera, igra li neki novi film u bioskopu. Ne znam je li i njemu s tri upitnika. I zove da dođemo na Kosovo. Moja Lano, više mi je papira, administracije i putovanja trebalo da dobijem vizu za Kosovo nego za Ameriku.
