Učesnici konferencije Jezici i Nacionalizam održane u Sarajevu, zaključili su kako, uprkos svemu, treba raditi na demaskiranju i razobličavanju nacionalizama koji su sveprisutni na našim prostorima, a kako bi taj zamišljeni koncept bio potpuno doveden u pitanje. Taj zadatak ne treba biti sveden samo na lingviste, već se treba angažovati svaki pojedinac.
„Treba zahtijevati da se ne koriste nazivi “srpski”, “hrvatski”, “bosanski”” ili “crnogorski jezik”, nego da se već u nižim razredima osnovne škole koristi naziv “nastavni jezik”, a u višim razredima “jezik i književnost”. Takvo rješenje je primjenjivano u svijetu. Jedan primjer je iz Austriji nakon Drugog svjetskog rata kada je u toj zemlji bila jako izražena netrpeljivost prema Njemcima, pa su jezik preimenovali u nastavni jezik. Takve mjere trajale su sedam godina, dok se netrpeljivost nije smirila“, smatra Snježana Kordić, lingvistica i autorica knjige “Jezik i nacionalizam” (dostupna besplatno ovdje), na osnovu koje je razvijen projekat “Jezici i nacionalizmi” i održana serija konferencija sa istim nazivom širom regiona.
Nacionalističke jezičke dogme Kordić imenuje kao “sveto trojstvo jezika, nacije i države”, i tvrdi da su instalirane u ovdašnje ustave kao opravdanje za podjelu obrazovnih sistema o navodnoj različitosti jednog te istog jezika na hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Ipak težište odgovornosti Snježana prenosi upravo na akademsku zajednicu. „A onaj koji utiču na to su profesori s fakulteta. Oni imaju veći uticaj od političara“, smatra.
Banjalučka teoretičarka i lingvistica, prof.dr. Danijela Majstorović, koautorica publikacije „U okrilju nacije“, multimedijska studija društvene konstrukcije etničkog i društvenog u našem društvu, i učesnica projekta “Jezici i nacionalizmi,” naglasila je tokom konferencije u Sarajevu kako su tokom rada na ovom istraživanju došli do vrlo zanimljivih rezultata iako im namjera nije bila da dođu do „krajnjih odgovora“ već više želja da donekle osvjetle fenomen kao takav.
„Dolazimo do toga da je etnički i nacionalni identitet konstruisan, do čega se došlo putem političkih i društvenih procesa. U istraživanju sa mladim ljudima, ustanovili smo dva dominantna faktora: religiozna pripadnost i jezik kojim govore. Bošnjaci koje smo pitali kojim jezikom govore, njih 97,7 posto, je reklo da govori bosanskim jezikom. Istovremeno, 95,6 posto Hrvata reklo je da govore hrvatskim jezikom, dok je 97,7 posto Srba svoj jezik nazvalo srpskim. Posebna kategorija su onih koji se izjašnjavaju ka Bosanci i Hercegovci. Njih 79,4 posto govore bosanskim jezikom, 5,8 posto hrvatskim, i 8,4 posto srpskim jezikom. To je zapravo rezultat posdejtonskog perioda u kojem smo mi upravo ono što nismo. Jer ja sam recimo Bošnjak u onoj mjeri u kojoj nisam Srbin ili Hrvat, Hrvat u mjeri koliko nisam Bošnjak ili Srbin u onoj mjeri koliko nismo Bošnjaci ili Hrvati“, rekla je Majstorović.
Govoreći zapravu o jednom jeziku i iznoseći tezu o potrebi da se objedini naziv za taj jezik a kako bi se onemogućila daljnje zlouptreba jezika, Snježana Kordić uvodi termin policentrični jezik, sa kojim se slaže i crnogorksa lingvistica dr.Nataša Jovović. Ona navodi primjer iz Crne Gore.
„Srpski nacionalisti opovrgavaju mogućnost postojanja crnogorskog jezika, dok su na drugoj strani crnogorski nacionalisti koji idu tako daleko da navode da je to zapravo autohtoni jezik donijet iz Polablja, pomorja, današnjeg prostora istočne Njemačke, i nastao iz izumrlog polabskog jezika, te kao takav nije srodan niti jednom jeziku sa ovih prostora.„
Snježana Kordić podsjeća da je Crna Gora posljednja preimenovala jezik u crnogorski, a da su to prije nje već napravile i Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina te da je to zapravo način na kojim se u praksi vrši politička manipulacija pomoću navodno različitih jezika.
„To je veliki problem jer su nazivi uvedeni u ustave i u nastavu u školama kako bi se upravo na tome moglo krenuti u političke manipulacije. Tako dobijamo fenomen razdvajanja djece u školama po nacionalnim pripadnostima, zbog navodno različitog jezika, pa prevodi u institucijama vlasti BiH u kojem se kao prevodi na tri različita jezika, zatim traženje TV kanala na hrvatskom jeziku.”
Publicista i novinar Teofil Pančić, također učesnik konferencije, piše koristeći leksiku iz čitavog jezičkog bogatstva koje mu je na raspolaganju.
„Neograničavam se na ono što bi nacionalisti voleli da bude kao nekakv čisti ekstrakt srpskog jezika pa da vrše policijski nadzor i kažu ne možeš ovu reč jer je hrvatska, bosanska…i u tom smislu sam htio reći da sam protivnik ideologije jezičkog purizma u bilo kojem smislu.“
Učesnici konferencije su zaključili da, uprkos teškoj situaciji, stvari se moraju pokrenuti sa pozicije na kojoj se danas nalazimo, posebno u BiH. „Postoje katedre, postoje pravopisi, postoje radna mjesta za profesore srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika”, rekla je Majstorović. “No, u ovom trenutku očekivati da to što je Dejtonom ustanovljeno se promijeni preko noći je teško.“
Projekat “Jezici i nacionalizmi” rezultat je dvogodišnje istraživačke misije i partnerskog djelovanja beogradskog Udruženja Krokodil, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BIH.
Konferencije su tokom 2016 godine održavane u Splitu, Beogradu Podgorici i Sarajevu. Osnovna namjera projekta je da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri “politička” jezika na prostoru nekadašnje Jugoslavije, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom.
Zoran Ćatić je urednik eFM radija Sarajevo.
