ANALIZA: Opšti izbori 2018. godine-diskriminacija, specifičnosti, izazovi i preporuke

|

Dešavanja

U skladu sa Izbornim zakonom BiH, Opšti izbori 2018. godine u BiH raspisani su 8. maja 2018. godine, a održani 7. oktobra iste godine. Centralna izborna komisija BiH (CIK) ovjerila je 642 kandidatske liste koje su ispunjavale zakonom propisane uslove, te je na izborima učestvovalo ukupno 7.488 kandidata za 518 pozicija. Prijavljeno je 67 stranaka, 34 nezavisna kandidata i 34 koalicije. CIK je 6. novembra donijela Odluku o potvrđivanju i objavljivanju rezultata Opštih izbora 2018. godine u njihovom neposrednom dijelu, dok u tom mometnu za provedbu njihovih posrednih rezultata još uvijek nisu postojali zakonski uslovi.

Kada je riječ o Opštim izborima u BiH održanim 07.10.2018. godine, prije svega potrebno je naglasiti da su oni održani, a da diskriminatorske odredbe iz ustavno pravne stečevine naše zemlje i dalje nisu otklonjene te su, još jednom, velikom broju naših sugrađana bila uskraćena elementarna ljudska prava – između ostalog i da budu birani.

Radi se o presudama “Sejdić-Finci”, “Šlaku”, te “Zornić” i “Pilav” protiv Bosne i Hercegovine kojima je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu naložio otklanjanje diskriminatorskih odredbi iz bosankohercegovačkog ustavno-pravnog sistema. Na putu je još jedna -”Pudarić protiv BiH”.

Posebno je porazno saznanje da se u prošlom mandatu Paralamentarna skupština BiH nije ozbiljno ni pozabavila ovim problemom, a kako stvari stoje, nema naznaka da će se to u skorijoj budućnosti desiti ni u novom sazivu.

Osim toga, ni kada su u pitanju izmjene i dopune Izbornog zakona BiH koje bi se ticale ukidanja etničke diskriminacije ili uvođenja afirmativnih mjera za učešće pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina u političkom životu, u proteklom periodu nije bilo ozbiljnih pokušaja političkih partija za zakonske izmjene koje bi tekle u tom pravcu.

 

IMPLEMENTACIJA POSREDNIH REZULTATA OPŠTIH IZBORA U KONTEKSTU ODLUKE USTAVNOG SUDA BIH PO APELACIJI BOŽE LJUBIĆA – PROBLEMI I IZAZOVI

 

Specifičnost minulog izbornog procesa u odnosu na sve ranije održane izbore ogledala se u činjenici da se po prvi put u izborni proces ušlo bez jasno definisanih pravila za provođenje posrednih izbornih rezultata kada se govori o popuni Doma naroda Parlamenta FBiH, a samim tim i Doma naroda PSBiH.

Razlog tome je neprovođenje odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića od strane Parlamentarne skupštine BiH, a što je ista po Ustavu BiH bila dužna učiniti.

Odlukom Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH, 01.12.2016. godine naloženo je Parlamentarnoj skupštini BiH “da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke uskladi odredbu Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine…sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

Po mnogima, neprovođenje ove odluke označilo je početak najveće političke krize u BiH od Dejtona do danas koja, nažalost, i danas traje.

Prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH upućen od strane HDZ BiH, kao i onog koji je u parlamentarnu proceduru uputila SDA, bila su dva pokušaja da se ovo pitanje riješi  u okviru  Parlamentarne skupštine BiH, ali ni jedan nije dobio potrebnu podršku.

Nešto kasnije, prijedlog Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH upućen je od strane SDP-a BiH i DF-a u parlamentarnu proceduru u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH u okviru koga je, po mišljenju pomenutih partija također bilo moguće za Opšte izbore 2018. godine riješiti novonastali problem, ali je i ovaj prijedlog propao uslijed nedovoljne podrške u ovom zakonodavnom tijelu.

Obzirom da Parlamentarna skupština BiH nije ispunila svoj Ustavom propisani zadatak, u izborni proces nakon 8. maja 2018. godine se ušlo bez zakonom određenog načina imenovanja Doma naroda Federacije BiH, te je već u tom momentu sve upućivalo na to da bi uloga CIK u svemu mogla biti presudna.

Da bi, ukoliko nadležni zakonodavac ne donese rješenje, stvari mogle ići u tom pravcu, te da bi CIK mogao podzakonskim aktom pokušati riješiti novonastalu situaciju, još je početkom 2018. godine najavila tadašnja predsjedavajuća ovog upravnog tijela, Irena Hadžiabdić pozivajući se na član 10.12. stav 1 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u kojem se kaže:

“Broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, koji se biraju u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz zakonodavnog tijela svakog kantona je proporcionalan broju stanovnika kantona prema posljednjem popisu. Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona.“

Navodeći tom prilikom da, ukoliko CIK bude morao odlučivati, “to neće biti implementacija odluke Ustavnog suda BiH nego postupanje po članu koji kaže da CIK određuje broj delegata poslije svakog popisa”, Hadžiabdićeva je dodala da “to do sada nikada nije rađeno jer smo popis imali 2013. godine, a njegove rezultate tek 2016. i to bi mogli raditi prvi put”.

Upravo je navod iz pomenutog člana Izbornog zakona BiH koji kaže “nakon svakog popisa” bio ključni argument na osnovu kojeg je 18.12.2018. godine CIK donio Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH na osnovu koje bi se trebao koristiti popis iz 2013. godine, te primijeniti princip 1/1/1, koji znači da će u Domu naroda Parlamenta FBiH biti najmanje jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat iz svakog kantona ukoliko su izabrani.

Ovdje je bitno podvući da se pomenuto Uputstvo CIK-a odnosi samo na implementaciju posrednog dijela Opštih izbora 2018. godine, te da na Parlamentarnoj skupštini BiH i dalje  ostaje zadatak da kroz izmjene Izbornog zakona BiH dugoročno riješi ovo pitanje.

 

REAKCIJE POLITIČKIH PARTIJA NA UPUTSTVO CIK-A

 

Odluka CIK-a da se primjeni popis iz 2013. godine, kao što je poznato, izazvala je oštre reakcije svih političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu koje su pravno uporište za tvrdnju da je Uputsvo CIK-a neustavno našle prije svega u Amandmanu LI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koji kaže:

“Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede. Ovim amandmanom mijenja se član IX.7 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.”

Aneks 7 – Sporazum o izbjeglicama i prognanicima, kao sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma pored ostalog nalaže da “sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove”, te navodi da će “strane osigurati da se izbjeglicama i prognanicima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihova etničkoga podrijetla, vjeroispovijedi ili političkoga uvjerenja”.

Koliko je do sada po tom pitanju učinjeno, te da li su u pravu oni koji tvrde da je povratak izbjeglih i raseljenih lica u BiH praktično završen, pitanja su za posebne analize.

No, činjenica je da je Aneks 7 još uvijek na snazi, te da je kao takav ugrađen u ustavno-pravnu stečevinu BiH. U tom kontekstu, upravo ti argumenti, uz dodatak da bi primjena popisa iz 2013. godine “bila legalizacija etničkog čišćenja” bili su korišteni od strane političkih subjekata koji su u tom dijelu osporavali odluku CIK-a.

Ni stranke okupljene oko HDZ-a BiH nisu bile zadovoljne Uputsvom CIK-a, ali su se njihove primjedbe odnosile na drugi dio Uputstva – primjenu principa 1/1/1, koji znači da će u Domu naroda Parlamenta FBiH biti najmanje jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat iz svakog kantona ukoliko su izabrani.

S tim u vezi, stavove ovog dijela političkog spektra u BiH u potpunosti oslikava izjava zastupnika HDZ-a BiH u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Predraga Kožula, koji je rekao da odluka CIK-a “da podzakonskim aktom riješi pitanje izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH nije u skladu s presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Ljubić, te da je to pitanje u nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH kao i trajno rješenje koje se tiče izbora izaslanika u domove naroda, ali i izmjena samog Izbornog zakona BiH u rukama je Parlamentarne skupštine BiH”.

Sa druge strane, kada je u pitanju primjena popisa iz 2013. godine, Kožul je bio mišljenja da je „CIK izabrao jedino moguće rješenje jer u Izbornom zakonu piše da je CIK nadležan za izračun o popuni pri izboru izaslanika u Dom naroda PFBiH po posljednjem popisu”.

Jasno je dakle da su relevantni politički subjekti u Federaciji BiH na sasvim različite načine osporavali Uputsvo CIK-a. Tako je za stranke sa sjedištem u Sarajevu sporan bio dio kojim se predviđa korištenje popisa iz 2013. godine, dok je za HDZ BiH taj dio prihvatljiv, ali ne i princip 1/1/1 koji predviđa da će u Domu naroda Parlamenta FBiH biti najmanje jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat iz svakog kantona ukoliko su izabrani.

Ono oko čega su se sve stranke složile je da ovo pitanje nije u nadležosti CIK-a već Parlamentarne skupštine BiH, zaboravljajući istovremeno svoj dio odgovornosti, odnosno da su upravo pomenute stranke, pored ostalih, bile dijelom te iste Parlamentarne skupštine BiH koja u zakonski predviđenom roku nije ispunila svoju ustavnu obavezu i riješila pitanje iz svoje nadležnosti.

 

REAKCIJE MEĐUNARODNIH AKTERA

 

Prije nego je CIK donio Uputsvo o popuni Doma naroda PFBiH, OHR je u više navrata iznosio svoje mišljenje u kojem se kaže da je stav Kancelarije visokog predstavnika u BiH “u vezi sa Domom naroda FBiH i primjene Ustava FBiH, uvijek bio principijelan: do okončanja izborne reforme, Ustav FBiH treba se primjenjivati u cjelosti, i kada se radi o popisu i kada se radi o takozvanom pravilu 1/1/1. Dozvoliti Izbornom zakonu BiH prvenstvo u odnosu na Ustav Federacije BiH, u dijelu koji se odnosi na sastav institucija Federacije, može imati vrlo ozbiljan utjecaj u budućnosti”.

Međutim, nakon što je CIK donio odluku, Iz OHR-a su poručili da “Visoki predstavnik dosljedno ističe da je pravovremeno formiranje vlasti od ključnog značaja”, ali i dodali da je “što se tiče sadržaja odluke Centralne izborne komisije, mišljenje visokog predstavnika od ranije poznato i nije se promijenilo”.

Slično su reagovali i iz Ambasade SAD-a i Delegacije Evropske unije u BiH, “pohvaljujući CIK na preuzimanju koraka koji će omogućiti formiranje vlasti Federacije”, naglašavajući između ostalog da “radi manjka političke volje za kompromisom, stranke nisu uspjele da postignu dogovor o zakonskom rješenju”.

Tom prilikom naglašeno je i da se “neslaganja sa odlukom CIK-a mogu rješavati kroz dostupna pravna sredstva, a proces formiranja vlasti se ne treba držati taocem”.

Na kraju, na osnovu Uputstva CIK-a imenovan je Dom naroda Parlamenta FBiH, međutim dileme u pogledu zakonitosti i ustavnosti CIK-ove odluke još uvijek nisu otklonjene, te i dalje postoji pravna nesigurnost kada je u pitanju formiranje Doma naroda P FBiH, a posljedično tome i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

 

APELACIJE I TUŽBE KOJE SE ODNOSE NA UPUTSVO CIK-A

 

Ustavni sud BiH je proglašen nenadležnim nakon što je SDA uputila Zahtjev za ocjenu ustavnosti Uputstva CIK-a, te nešto kasnije i odbacio kao neosnovanu apelaciju Borjane Krišto kojom se pokušala osporiti mogućnost izbora delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH iz svih kantona i svih konstitutivnih naroda ako su takvi izabrani u kantonalnim skupštinama, pravna nesigurnost još uvijek nije otklonjena.

Naime, još uvijek se čeka na očitovanje Ustavnog suda BiH po apelaciji člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića u kojoj se pored ostalog tvrdi da je CIK svojim uputstvom preuzeo nadležnost entiteta.

Pored toga, pravni ekspert i advokat, Nedim Ademović zastupnik je Kantona Sarajevo i stranaka okupljenih u okviru “Bh bloka” koji su se putem tužbenih zahtjeva obratili Sudu BiH u vezi s Upustvom CIK-a, te tražili njegovo poništenje jer je, kako Ademović smatra“CIK direktno oduzeo prava Kantonu Sarajevo, ali i uskratio politički potencijal političkim strankama, na koji su mogli objektivno računati po starim propisima”.

Dakle, jasno je da i dalje postoji mogućnost da je CIK-ovo Uputsvo pred pomenutim sudskim instancama moglo biti osporeno, te time i čitav proces uspostave Doma naroda Parlamenta FBiH, a samim tim i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U takvom evenutalnom razvoju događaja čitav proces uspostave zakonodavnih tijela u tom dijelu mogao bi biti vraćen na početak.

 

ODGOVORNOST ZA RJEŠENJE PROBLEMA

 

U ovom momentu, a nakon što su imenovani domovi naroda na federalnom i državnom nivou, djelovanje političkih stranka i pažnja javnosti u BiH usmjerena na pregovore u vezi sa uspostavljanjem novih parlamentarnih većina.

Međutim, odluke nadležnih sudskih instanci će morati biti donesene, te će sve do tog momenta, bez obzira koliko se ta činjenica ignorisala, pravna upitnost uspostave dijela zakonodavne, a posljedično tome i izvršne vlasti biti prisutna.

U svakom slučaju, bez obzira kakve odluke bile, konačno rješenje problema nastalog nakon brisanja dijela Izbornog zakona BiH od strane Ustavnog suda BiH može donijeti samo Parlamentarna skupština BiH, čiji je to od samog početka u prvom redu bio zadatak i ustavna i zakonska obaveza.

 

IZBORNI PROCES U KONTEKSTU TEHNIČKIH IZMJENA IZBORNOG ZAKONA BIH

 

Paralelno sa pokušajima rješavanja problema nastalog nakon presude Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, pojavili su se i prijedlozi za izmjene Izbornog zakona BiH koji su za cilj imali tehničko unapređenje izbornog procesa.

Kao što je poznato, niti jedan prijedlog koji je išao u ovom pravcu nije dobio potrebnu podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Jedan od takvih bio je i prijedlog koji je u parlamentarnu proceduru uputila grupa poslanika SBB-a, SDP-a i DF-a, a predviđao je uvođenje skeniranja glasačkih listića s ciljem otklanjanja mogućih nepravilnosti, zatim uvođenje videonadzora u prostorijama gdje se glasa na izborima u BiH, te uvođenje biometrijskih čitača otisaka prsta.

I pored toga što je ovaj prijedlog naišao na odobravanje i u civilnom sektoru, Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH ga je odbio prihvatajući negativno mišljenje Ustavnopravne komisije tog doma.

U ovom kontekstu, jedina novina je bila ona koja je uvedena od strane samog CIK-a, a koja se odnosila na korištenje providnih glasačkih kutija, te pravila da se prilikom procesa glasanja i brojanja glasova koriste olovke različitih boja.

Uopšte uzevši, u ovome dijelu BiH ponovo nije uvažila većinu ranijih preporuka  međunarodnih organizacija u vezi sa poboljšanjem tehničkog dijela izbornog procesa.

Da su izmjene Izbornog zakona BiH u ovom segmentu nužne, još jednom su potvrdila i dešavanja tokom i nakon izjašnjavanja građana Teslića o povjerenju aktuelnom načelniku ove opštine, Milanu Miličeviću, na referendumu održanom 03.03.2019. godine.

 

UOČENE NEPRAVILNOSTI I KRŠENJE PRAVILA TOKOM IZBORNOG PROCESA

 

Koalicija Pod lupom koja se bavi direktnim praćenjem izbornog procesa u BiH, pored opšte ocjene da su Opšti izbori uglavnom provedeni u skladu sa Izbornim zakonom BiH i provedbenim aktima CIK-a, zaprimila ukupno 383 prijave kritičnih situacija, od čega se 75 odnosilo na probleme u procesu glasanja.

Tzv. bugarski vozovi kršenje, izborne šutnje, te pritisci i podmićivanje birača/ica samo su neki od zabilježenih kršenja izbornog procesa i pravila.

U skladu sa Pravilnikom o medijskom predstavljanju političkih subjekata, prije zvaničnog početka izborne kampanje kao i na dan izborne šutnje istima je zabranjeno plaćeno političko oglašavanje putem medija, kao i bilo koji oblik plaćenog javnog oglašavanja, osim o održavanju internih skupova organa i statutarnih političkih subjekata. Međutim, ove odredbe nisu poštovane, naročito na društvenim mrežama čiju regulaciju institucije smatraju „sivom zonom“.

Tokom izborne kampanje podneseno je više krivičnih prijava kao i prijava CIK-u zbog zloupotrebe ličnih podataka, te izjava u nastupima na javnim skupovima u kojima se direktno prijeti penzionerima, zdravstvenim i drugim radnicima a s ciljem podmićivanja birača i neprimjerenog uticaja na iste.

Monitoring izborne kampanje koji je proveo Transparency International BiH zabilježio je također brojne zloupotrebe javnih funkcija i javnih sredstava u svrhu provođenja izborne kampanje, što uključuje i direktno preusmjeravanje sredstava institucija i ustanova za stranačku promociju.

U ovom dijelu bitno je podsjetiti da je na ovim izborima zabilježen i značajan porast broja glasača iz inostranstva – čak 30.000 više registrovanih u odnosu na izbore 2014. godine, ali i zabrinjavajuće veliki broj prijavljenih krađa identiteta pri registraciji birača sa preko 400 prijava ovakvih slučajeva koji su se uglavnom odnosili na glasanje iz inostranstva.

U ovom kontekstu neizostavan je i izvještaj  OSCE-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) koji u dijelu Prioritetne preporuke u kontekstu otklanjanja nepravilnosti u izbornom procesu pored ostalog navodi da zakonodavac treba provesti presude ECtHR koje se odnose na diskriminatorna ograničenja za kandidovanje na izborima po osnovu etničke pripadnosti i prebivališta, te da je potrebno poduzeti sveobuhvatnu reviziju zakonskog okvira kako bi se otklonili nedostaci koje je ODIHR ustanovio u ovom i prethodnim izvještajima i kako bi se spriječila zloupotreba javnih sredstava za svrhe kampanje. Pored ovoga, navodi se da ” politički subjekti trebaju poštovati zakon i suzdržati se od vršenja pritiska na birače, te slučajeve navodnog pritiska na birače treba ispitati brzo, temeljito i učinkovito, a tužioci i CIK trebaju da počinioce blagovremeno pozovu na odgovornost”.

Sve navedene pojave dodatno su narušile povjerenje bh javnosti u izborni proces u BiH.

 

PREDIZBORNE TV DEBATE I POLITIČKA (NE)KULTURA U BIH

 

Kada je politička kultura u BiH tokom vođenja kampanje u pitanju, ona je čini se ostala na istom, veoma niskom nivou.

U tom smislu Opšte izbore 2018. godine mahom su obilježile slike televizijskih debata u kojima su, u skladu sa standardima demokratskog svijeta, trebali učestvovati svi kandidati za članove Predsjedništva BiH, ali i mjesto predsjednika/ce Republike Srpske.

Takvih slika kada su sučeljavanja kandidata iz Republike Srpske u pitanju nije ni bilo, dok su sa druge strane, javni i privatni emiteri u nizu pokušaja da okupe sve kandidate koji dolaze iz Federacije BiH redovno su ostajali praznih ruku, ili, bolje reći, praznih stolica i to u pravilu onih koje su bile rezervisane za “favorite”, to jest predsjedničke kandidate koji su u svojim političkim partijama, ali i u dijelu javnosti slovili kao takvi.

Izbjegavanje direktnog sučeljavanja sa političkim oponentima u BiH nije ništa novo, dok je u razvijenim demokratijama širom svijeta takvo nešto skoro nezamislivo.

Mnogi će reći da je jedan od razloga ovakvog ponašanja to što pojedini kandidati iza kojih stoje jake političke opcije imaju određeni uticaj na jedan broj medija u BiH u kojima, bez nezgodnih pitanja, imaju mogućnost promovisati sebe i političku opciju koju predstavljaju na najpozitvniji mogući način, te bi im javna sučeljavanja iz ugla političkog pragmatizma, predstavljala sasvim nepotreban rizik.

Promjene u ovom dijelu teško je očekivati sve dok se u BiH mediji ne otrgnu iz zagrljaja “favorita” i postanu društveno odgovorne platforme otvorene za sve podjednako, sa jasnom tendencijom da se na argumentovan, konstruktivan i društveno odgovoran način kritikuje ali i, kada je to zasluženo, afirmativno govori o svim političkim subjektima i njihovim eksponentima bez obzira na to ko su i odakle dolaze.

 

NAČELNICI I GRADONAČELNICI NA LISTAMA NA OPŠTIM IZBORIMA

 

Od momenta raspisivanja Opštih izbora 2018. godine, pored već navedenih procesa i problema koji su ih pratili, važno je pomenuti i još neke teme kojima se javnost u BiH u manjoj ili većoj mjeri bavila.

Prije svega praksa je da se načelnici opština i gradonačelnici koji su od strane građana dobili mandate na lokalnim izborima, još na polovini svojih tekućih mandata kandiduju na opštim izborima za neka od zakonodavnih tijela, gdje je na Opštim izborima 2018. godine takvih kandidatura bilo više nego ranije. Javnost je, čini se s pravom, u vezi sa ovim fenomenom postavljala pitanja kao što su:

-Zašto su se načelnici i gradonačelnici na prvom mjestu kandidovali za te pozicije na lokalnim izborima obećavajući tom prilikom građanima da će naredne četiri godine biti na tim pozicijama radeći u interesu svoje lokalne zajednice?

-Ukoliko nemaju namjeru da se odreknu pozicije na lokalnom nivou nakon što osvoje mandat na opštim izborima, a takvih slučajeva je puno, šta je sa njihovim obećanjima u vezi sa novim angažmanom datim građanima tokom kampanje na opštim izborima?

-Znaju li ili mogu li stoga uopšte građani biti sigurni zbog čega su oni na listama i za šta ili zašto im daju glasove?

-Nisu li stoga argumenti onih koji se u javnosti zalažu za izmjene Izbornog zakona BiH koje bi onemogućile da se aktuelni načelnici i gradonačelnici kandiduju na opštim izborima prilično čvrsti?

 

CENZUS UNUTAR KANDIDATSKIH LISTI I FENOMEN TZV. “NEZAVISNIH ZASTUPNIKA”

 

Pitanje cenzusa unutar kandidatskih listi na opštim izborima također je još jedno koje je u  određenoj mjeri aktuelizirano tokom minulog izbornog procesa.

Treba podsjetiti da je u skladu sa posljednjim izmjenama Izbornog zakona BiH od 27.04.2016. godine, sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na opštim izborima podignut na čak 20%Tako je na Opštim izborima 2014. godine broj kandidata koji su uspjeli probiti granicu od 20% bio ispod tri procenta, što je bio slučaj i na minulim Opštim izborima 2018. godine. Ovako nizak procenat znači da je, iako su liste formalno-pravno otvorene, sa ovako visokim pragom unutar lista mogućnost da birači putem svojih preferencijalnih glasova promijene redoslijed u dodijeli mandadata na određenoj listi svedena na minimum.

Sa druge strane, nakon svakih opštih izbora u BiH javnost svjedoči velikom broju istupa iz svojih matičnih stranaka “pobunjenih” izabranih kandidata koji se, ili priklone nekoj drugoj političkoj opciji, ili svoje djelovanje nastave kao tzv. nezavisni kandidati. Nakon takvih nedavnih dešavanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Parlamentu FBiH ali i Zastupničkom domu Parlamenta BiH, jasno je da ni ovaj postizborni period nije izuzetak.

U javnosti se o ovom fenomenu najčešće lome koplja oko pitanja opravdanosti ovakvih poteza iz, kako ideološkog, etičkog i interesnog, tako i iz ugla stepena razvijenosti i primjene unutarstranačke demokratije. Ne ulazeći u razloge napuštanja matičnih stranaka od strane izabranih zastupnika, nema sumnje da je praksa pokazala da ta pojava često može negativno uticati na stabilnost uspostavljenih većina u zakonodavnim tijelima, te tako u nemalom broju slučajeva u većoj ili manjoj mjeri i njihovo funkcionisanje. To može da ima za posljedicu otežano usvajanje zakona i odluka, i na taj način potencijalno uspori napredak zemlje u svim pravcima. Naravno, ovom konstatacijom se ni u kom slučaju ne osuđuju postupci ni pravo na slobodno mišljenje, iznošenje stavova i konzumiranje zakonskih prava zastupnika o kojima je ovdje riječ. Ipak, sobzirom na navedene dileme, sasvim je legitimno postaviti pitanje da li bi zatvaranje lista i izmjena Izbornog zakona BiH u smislu da mandat pripada strankama donio više pozitivnih ili negativnih efekata na ukupne političke procese u BiH.

 

USPOSTAVA VLASTI NAKON OPŠTIH IZBORA KROZ PRIZMU NEPOSTOJANJA MOGUĆNOSTI VANREDNIH IZBORA

 

U skladu sa njenim ustavnim i zakonskim okvirom, u BiH nije predviđeno održavanje vanrednih izbora, što je u demokratski uređenim zemljama veoma rijedak slučaj. Primjera radi, i zemlje iz našeg najbližeg okruženja, poput Republike Srbije, u svoj izborni sistem osim redovnih, ugradile su i mogućnost vanrednih izbora “koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”.

Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne skupštine.

U političkom životu u BiH do sada smo puno puta bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi Republike Srbije. Mjesecima nakon izbora građani Bosne i Hercegovine znali su čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast, ostajao u tzv. tehničkom mandatu, što je upravo sada slučaj u Federaciji BiH, te na državnom nivou.

Nepostojanjem bilo kakve vrste vremenskog i zakonskog ograničenja prilikom pregovora o uspostavljanju nove većine nakon izbora daje se neograničen prostor i mogućnosti za uslovljavanja i blokade. Koliko god da one traju, nema bojazni za učesnike ovog procesa da će snositi bilo kakvu vrstu odgovornosti ili opasnosti da će ukoliko vrijeme za pregovore istekne, ponovo morati stati pred birače tražeći njihovo povjerenje.

Međutim, ukoliko bi vanredni izbori bili opcija, trajanje pregovora o vladajućim većinama bilo bi zakonski ograničeno, te bi pritisak da se u zakonski predviđenom roku uspostavi vlast i preuzme odgovornost bio presudan da se ta obaveza i izvrši. U protivnom, nakon isteka zakonskog roka išlo bi se ponovo na izbore što u svakom slučaju ne bi odgovaralo partijama koje su imale kapacitet da formiraju novu većinu.

Komplikovanost političkog sistema Bosne i Hercegovine jeste neupitna, ali to ne može biti argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postoji. Bez obzira na procedure, mogućnost vanrednih izbora bi bez sumnje ograničila zloupotrebe povjerenja građana dobijenog na izborima, te bi u velikoj mjeri pozitivno djelovalo na efektivnost rada vladajućih struktura. Opcija vanrednih izbora uspostavila bi i trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.

Koliko ćemo čekati na uvođenje mogućnosti vanrednih izbora, teško je reći, ali u isto vrijeme teško je i naći argument koji će opravdati nepostojanje ove opcije u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine.

 

ŠTA BI TREBALE SADRŽAVATI IZMJENE IZBORNOG ZAKONA BIH

 

Izborna legislativa ogledalo je demokratije i demokratskih procesa svake zemlje, te se kao takav, nakon ustavne stečevine tretira kao najvažniji zakon.

Kada je Izborni zakon BiH u pitanju više je nego jasno da su u nekoliko aspekata njegove izmjene ne samo potrebne, već i naložene od strane kako Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, tako i Ustavnog suda BiH.

I pored toga što je za implementaciju presuda Sejdić-Finci”, “Šlaku”, “Zornić” i “Pilav” potrebno prethodno izvršiti ustavne promjene pa tek onda promjene samog Izbornog zakona, njihova implemetacija bi trebala biti prioritet skupa sa implementacijom presude Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Osim toga, i “tehničke izmjene” Izbornog zakona BiH u pravcu budućih razgovora također bi morale biti nezaobilazna tema kako među političkim partijama tako i u nevladinom sektoru gdje bi otvorena i argumentovana javna rasprava trebala rezultirati usvajanjem rješenja koja će poboljšati izborni proces u ovom segmentu.

S obzirom na to da i nakon minulih opštih izbora već duže od 6 mjeseci nije imenovana nova izvršna vlast na državnom nivou, ozbiljno razmatranje uvođenja neke vrste mogućnosti vanrednih izbora u Izborni zakon BiH morala bi također biti jedan od prioriteta u narednom periodu.

Na kraju, pitanja kao što su kandidovanje aktuelnih načelnika opština i gradonačelnika, visina cenzusa na stranačkim listama ali i cenzusa od 3% za same stranke, te rasprava o tome da li mandati treba da pripadaju strankama ili kandidatima, čini se da su također sasvim kredibilne teme koje bi u vremenu pred nama trebale biti ponovo aktuelizirane u cilju iznalaženja rješenja koja bi dodatno unaprijedili izborni proces u BiH te u pozitivnom smislu uticali na sveukupne demokratske procese u našoj zemlji.

 

ZAŠTO MORAMO GLASATI

 

“Unaprijed se zna ko će pobijediti na izborima”, “nemamo za koga glasati”, “izbori su cirkus i farsa” česti su komentari i stavovi koji se tokom predizborne kampanje mogu čuti od strane onih koji sa svojim pravom glasa imaju priliku da na dan izbora utiču na političku stvarnost u naredne četiri godine.

Očigledno je dakle da nedostaci koji su nesumnjivo prisutni u izbornoj legislativi BiH, evidentno kršenje izbornih pravila, nepravilnosti, pritisci i ucjene tokom samog izbornog procesa, umnogome negativno utiču na volju nemalog broja građana BiH sa pravom glasa da to svoje pravo iskoriste.

Međutim, bez obzira na sve, svaki građanin BiH mora biti svjestan da svaki proces koji vodi promjenama političke, a time u krajnjoj instanci i društvene slike, na kraju mora biti verifikovan kroz izbore, te na taj način potvrđen od strane birača.

Stoga, uz svo razumijevanje skepse koju spram izbora u BiH izražava nemali broj građana naše zemlje, jedna od ultimativnih obaveza mora biti izlazak na svake izbore, dok je uloga nevladinog sektora u edukaciji birača po tom pitanju od nemjerljivog značaja.

 

Denis Čarkadžić rođen je 25.05.1973. godine u Sarajevu. Na Univerzitetu u Sarajevu stekao je zvanje diplomiranog politologa i magistra evropskih integracija. Saradnik je jednog broja on-line platformi, te nekoliko građanskih udruženja i nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini. Radi u Udruženju građana “Zašto ne”, primarno na portalu Istinomjer.ba, ali i učestvuje u implementaciji drugih projekata u okviru svoje organizacije. Oženjen je, i otac troje djece.

Izvor: Oštra Nula

Komentari