Na šta smo spali? Da li još uvijek padamo? I da li je cijeli ovaj proces što ga životom zovemo upravo to – pad?
Srozani smo do te mjere da više i ne primjećujemo konstantu.
Dosadno je ponavljati o raznoraznim stanjima, problemima… Izgleda ljudi su jednostavno oguglali na sve to, očvrsnuli. Ne znam je li to oguglavanje dobro i da li utiče na razvoj karakternih crta ličnosti, ali ako je odgovor pozitivan drago mi je što imam za ovo vrijeme jako loš karakter.
Ako je ekvivalent podobne karakterne crte biti moralni bogalj, hvala nebesima na nepodobnosti.
Čitava larma je na teškoj situaciji, lošoj ekonomiji, zapošljavanju, potrebama … I posebnim potrebama. Zar i oni koje je u samom početku život osudio na ovisnost o pomoć drugih treba da budu predmetom bespotrebnih procedura i nebrige?
Osobe sa smetnjama u razvoju su društvena kategorija iza koje se mnogi kriju i na čiji račun se ubiru poeni. Procedure koje ova populacija prođe od rođenja pa do kategorizacije (razvrstavanje po kriterijima koje osoba ne/zadovoljava da bi bila svrstana u ovu kategoriju ) su haotične.
Sistem se brine o njima, ali čini mi se opet selektivno.
Naime, prilikom procesa kategorizacije svaki član komisije koji ispituje stanje i mogućnosti djeteta daje svoje mišljenje koje se kroz niz testova na kraju svede na jedan dokument koji se zove Bartelov indeks. Rezultati testa su opisni i govore nam koliko je dijete ovisno o pomoći drugog lica – hranjenje, oblačenje, upotreba toaleta, koristi li pelene i sl. Na osnovu ovog dokumenta osobe sa smetnjama u razvoju ostvaruju prava iz domena socijalne zaštite.
I sve ovo zvuči OK i onako kako bi trebalo da bude. Problem za ovu djecu socijalna za[titanastaje kad trebaju ostvariti svoja prava.
Umjesto da njihova prava samom kategorizacijom budu zagarantovana roditelji ove djece su prisiljeni podnositi kojekakve zahtjeve ili dodatne nalaze ljekara određenih specijalnosti da bi ostvarili benefite iz oblasti socijalne zaštite. Ako je Bartelovim indeksom utvrđeno da dijete nije samostalno u korištenju toaleta te da nosi pelene, roditelj naknadno Centru za socijalni rad podnosi zahtjev za ostvarivanje prava na pelene za dijete uz mišljenje i preporuku pedijatra urologa.
Nepotrebne procedure koje ionako fragilne ljude lome još više. Umjesto da o svojim pravima i pravima svoje djece budu pismeno obaviješteni te da proces kategorizacije bude samo način za ostvarivanje tih prava sistem čini sve da bude asistematičan u svojim birokratskim naporima kroz svoje dodatne zahtjeve, mišljenja, procedure…
Priče o naknadnom saznavanju o nekim pravima i benefitima iz oblasti socijalne zaštite od strane drugih ljudi a ne od ustanove koja je nadležna za to su za sjesti i dobro se zamisliti.
Jesmo li stvarno pali na ovako niske grane?
