Vanja Šunjić, privatna arhiva
Nakon što sam pročitala knjigu „Abeceda antiratnog aktivizma“ i krenula da zapišem ponešto o njoj, pola sata sam sjedila pred praznim word dokumentom i manično gužvala parče hartije od računa. U trenutku kad se svijet radikalizuje i militarizuje takvom brzinom da je to više nemoguće ispratiti, u trenutku kada desnica, etno-nacionalizam i klerofašizam divljaju svijetom, valja zapisati nešto o mirovnom aktivizmu. U trenutku dok se dešava genocid u Gazi, a svijet na to okreće glavu, treba pisati o antiratnom aktivizmu. Nedostojno je, ali nužno.
Sve ono što smo decenijama unazad učili o izgradnji mira na primjerima velikih naroda, čvrsto zakovanih definicija i naučno-teorijskih rasprava, u posljednje dvije godine palo je u vodu. Za ratove devedesetih u Jugoslaviji kao uzrok često navodimo i Drugi Svjetski rat, nakon kojeg smo imali ubrzan proces izgradnje mira, ali je izostao temeljit pristup suočavanju s prošlošću. Do prije dvije godine, prema Njemačkoj smo se osvrtali kao prema svjetioniku, jer smo duboko vjerovali da je to narod koji je u decenijama iza Drugog svjetskog rata najsvjesnije prošao kroz procese suočavanja s prošlošću i doživio katarzu, te da je danas neupitno na strani mira, slabijeg i napadnutog. Rat u Gazi je to demantovao.
Kada rat završi, zvanični narativi će biti priče o zločincima, koje će neki, i uprkos međunarodnim presudama opravdavati, dok će se žrtve sekundarno dehumanizovati onoga trenutka kada se svedu na brojke koje nisu imale identitet, svoju ličnu priču, želje, nade, patnje, strah, ambicije. I niko neće govoriti o hiljadama i hiljadama muškaraca i žena koji širom svijeta ustaju protiv genocida nad palestinskim narodom, suprotstavljaju se centrima moći, političkim liderima i centima kapitala, sakupljaju humanitarnu pomoć i na svaki drugi način pokušavaju pomoći Palestincima. Niko neće govoriti o građankama i građanima Sarajeva koji gotovo već dvije godine svake sedmice stoje kraj Vječne vatre i čitaju imena ubijene djece u Gazi.
Historija u ratu pamti samo zločince, neupitno podcrtavajući da je rat izričito muška stvar. Žene u ratu, antiratni aktivisti i aktivistkinje, prigovarači savjesti, dezerteri, časne vojskovođe, humanisti i sve ono što nije temom časti i junaštva u heteropatrijarhalnom sistemu vrijednosti, nakon rata nije dio zvaničnih narativa; historijskih, školskih, politički, pa ako hoćete i vjerskih, jer tema rata seže u sve pore naših društava i u njoj često dvolično igra i na kartu herojstva i na kartu autoviktimizacije, koje se, u zavisnosti od dnevne politike, vrlo vješto smjenjuju. Upravo zbog toga je važna knjiga „Abeceda antiratnog aktivizma“, koja otvara jednu sasvim novu perspektivu događaja u ratu. Ta perspektiva je ljudska, humana i uvijek opredijeljena protiv rata, a za mir.
Ideja ove knjige je u potpunosti na tragu misli beogradske balerine i mirovne aktivistkinje Jelene Šantić, koja je rekla: „Ja sam svoje očajanje i užas pretvorila u konkretan rad protiv mržnje, nacionalizma, šovinizma, parafašizma i nasilja.“
Više je segmenata zašto je ova knjiga važna, i iako sa odmakom od 30 godina, u kontekstu zbilje koju živimo, upravo je sada neophodna. Prije svega, jer za razliku od zvanične historije, odnosno zvaničnih historija obesmišljava rat i isto se čita kako u Prištini, tako i u Beogradu, Sarajevu ili bilo kojem mjestu na svijetu. Uz to, ova knjiga je promišljena tako da nikoga ne vrijeđa, niti i od koga pravi žrtvu, a inicijative, organizacije, pojedinci i pojedinke, događaji i akcije koje su predstavljene u njoj, svima nama mogu biti na čast i ponos, pokraj svega onoga ružnog što su naši preci počinili drugima u naše ime. To ovoj knjizi daje jednu regionalnu, pa i univerzalnu dimenziju.
U nekom davno pročitanom intervjuu, Goran Božičević je istakao kako je proces suočavanja s prošlošću nakon ratova devedesetih izrastao iz procesa suočavanja sa sadašnjošću, neposredno nakon ratova. Kroz to, tim više uviđam aktuelnost knjige „Abeceda antiratnog aktivizma“, jer osim što nismo raskrstili s prošlošću, naša, pa i globalna sadašnjost je ispunjena militarističkim nabojem puno više nego prije 20 godina i to je nešto sa čime se zaista neophodno suočiti.
Druga važna stvar ove publikacije je to što je autentična, pisana vrlo jednostavnim jezikom i stilski vrlo dinamično uređena, nepretenciozna i bez namjere da se predstavi kao još jedno naučno-teorijsko djelo koje je doprinos temama izgradnje mira, bez ikakvog javnog odjeka. Ovo je knjiga koja će se čitati u školi, u javnom prevozu, koja će se posuđivati i o kojoj će se pričati na različitim susretima, radionicama i aktivističkim inicijativama. Ovoj knjizi će se mladi ljudi vraćati i biće samo polazište, abeceda ili prolog da se krenu dublje baviti temama antiratnog aktivizma kako u bliskoj prošlosti, tako i danas.
Iako živimo u društvu koje je prezasićeno memorijalnom literaturom, kako onom relevantnom koja je bila od krucijalne važnosti kako bi se razumjeli konteksti i pozadine svega što nam se desilo u prošlosti i memorijalizovalo sve, tako još više onom drugom, koja je imala tendenciju da pribjegava autoviktimizaciji i građenju mržnje prema onima drugima, ova knjiga daje jedan vrlo rijedak pristup. U uvodu su urednici napisali da je pisana čista srca i da se tako i čita. I upravo je to ono što nam treba – zalog za budućnost; a osobe, teme, događali i akcije obrađene u njoj to upravo jesu. Slika Lepe Mlađenović koja sjedi u Beogradu, i dok traje rat u BiH, ona živi sa razbijenim staklom u kuhinji u znak solidarnosti sa građankama i građanima Sarajeva je ono što otvara srce, daje priliku za razumijevanje i solidarnost, ali i obavezuje nas danas da djelujemo u skladu sa vrijednostima humanosti, solidarnosti i antiratnog aktivizma.
Još jedna stvar zbog koje je ova knjiga važna jeste što je na neki način i etnografija antiratnog aktivizma, jer bilježi i čuva neposrednu historiju antiratnog aktivizma i mirovnog rada kojem su zbog specifičnih potreba u određenim trenucima i na različitim mjestima aktivisti pristupali iz različitih uglova, ali sa jasnim zajedničkim ciljem. Lične priče ispričane u ovoj knjizi, kao i inicijative i akcije koje su se izrodile iz njih su nezamjenjive u procesima razumijevanja antiratnog aktivizma u prošlosti.
Od ratova na postjugoslavenskom prostoru je prošlo 30 godina i akteri tih dešavanja biološki nestaju, a nama i dalje kao otvorena rana stoji pitanje kako se suočiti sa našom bliskom historijom i šta je ono što treba da se pamti, te kako sa tim spoznajama živjeti danas.
„Abeceda antiratnog aktivizma“ podsjeća koliko se važno sjećati nečega što nije zvanični narativ, što je briga za druge, što je ljubav i jednostavnost. Zato je ovo knjiga kojoj se treba vraćati. Ne da bismo dobili odgovore na pitanja, nego da bismo potražili inspiraciju da se mijenjamo uprkos surovoj i isključivoj stvarnosti nasilja i sukoba koji nas okružuju, jer kako je rekao Ibrahim Rugova, albanski pisac i političar: „Mir je dugoročni proces koji zahteva strpljenje i predanost… Mir ne može da se nametne, on mora da se izgradi iznutra… Put mira zahteva oproštaj i pomirenje.“
Knjigu „Abeceda antiratnog aktivizma“ uredili su Hana Kučuka i Borislav Prodanović, a izdao Omladinski centar CK13. Saradnici su bili Maja Isović Dobrijević, Miloš Urošević i Ivan Radulović. Knjiga je nastala u okviru projekta „Pravo na mir“, kojeg sprovode Omladinski centar CK13 iz Novog Sada, Omladinski centar KVART iz Prijedora i Inicijativa mladih za ljudska prava – Crna Gora.
