Ratno seksualno nasilje predstavlja jedan od najstrašnijih oblika nasilja nad ženama, u kojem ženska tijela postaju bojišta na kojima se manifestira najbrutalnija vrsta nasilja, ostavljajući trajne fizičke, psihološke i društvene rane. Ovaj oblik nasilja nije slučajan ni sporadičan, već sustavno osmišljen i implementiran kao patrijarhalni strateški alat u vojnoj doktrini, s ciljem razaranja društvenih, kulturnih i simboličkih temelja zajednice. U ratnim uvjetima, seksualno nasilje postaje jedna od najgorih taktika masovne destrukcije. Žene – bez obzira na dob, etničku pripadnost ili socijalni status – postaju objektivizirane mete sustavnog nasilja koje služi za kolektivnu represiju, kontrolu i zastrašivanje. Susan Brownmiller, u svojoj ključnoj studiji Against Our Will (1975), naglašava da ratno silovanje djeluje kao kolektivno sredstvo discipliniranja žena, postajući oruđe koje omogućuje uspostavu dominacije nad zajednicama putem objektivizacije ženskog tijela. U suvremenim oružanim sukobima, osobito onima obilježenima etničkim, nacionalnim i vjerskim mržnjama, ratna silovanja postaju sredstvo za nasilnu dehumanizaciju i destrukciju zajednice, dok žene postaju bespomoćne ugrožene figure, a ne subjekti svojih prava.
Informacije o okrutnosti militariziranog patrijarhata
Prva i temeljna dužnost novinarki i novinara u izvještavanju o oružanim sukobima trebala bi biti prepoznavanje i jasno objašnjavanje problematike militariziranog patrijarhata – strukture moći koja rat i nasilje koristi kao sredstvo učvršćivanja i održavanja dominacije. Neophodno je upozoriti da ratni sukobi gotovo neizbježno sa sobom donose seksualno nasilje, jer se tijela žena često instrumentaliziraju kao simbolički teritorij na kojem se ispisuju poruke dominacije, mržnje i osvete protivničkoj strani. U tom smislu, ženska tijela bivaju izložena najtežim oblicima degradacije ne zato što su individualne mete, već zato što postaju nositeljicama kolektivne poruke poniženja upućene cijeloj zajednici.
Odgovorno novinarstvo mora nadilaziti senzacionalizam i površno prikazivanje nasilja, te se usmjeriti na kontekstualizaciju ratnog seksualnog nasilja kao ozbiljnog oblika kršenja međunarodnih konvencija i deklaracija o ljudskim pravima, uključujući Ženevske konvencije, Rezoluciju 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i druge relevantne međunarodne instrumente. Objektivno izvještavanje podrazumijeva osvjetljavanje zločina bez obzira na to koja je strana u sukobu odgovorna, te jasno i nedvosmisleno imenovanje svakog čina seksualnog nasilja kao ratnog zločina. Time novinarke i novinari ne samo da informiraju javnost, već pridonose borbi protiv nekažnjivosti i osnažuju zahtjev za pravdom i odgovornošću.
One su ljudska bića, a ne samo statističke brojke!
Iako je iznimno važno pozivati se na statističke pokazatelje i precizne podatke kako bi se osvijetlio razmjer ratnog seksualnog nasilja, jednako je presudno izbjeći svaku vrstu manipulacije brojkama ili njihovo umanjivanje. Statistika može služiti kao sredstvo za podizanje svijesti, ali nikada ne smije zasjeniti činjenicu da iza svakog broja stoji konkretna osoba – žena, djevojčica, trudnica ili starica – čiji je život nepovratno obilježen teškom traumom. Preživjele ratnog silovanja ne smiju biti svedene na apstraktne kategorije ili sredstvo senzacionalističkog izvještavanja; njihova osobna iskustva zahtijevaju duboko poštovanje, empatiju i pažljivo postupanje koje uvažava njihovu ljudsku i emocionalnu dimenziju. Etička pravila izvještavanja o seksualnom nasilju u ratu moraju jasno istaknuti da se krivnja nalazi isključivo na strani počinitelja. Zločinci se trebaju sramiti, ne preživjele. Pri izvještavanju je potrebno konzultirati relevantne organizacije poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha kako bi se osigurala vjerodostojnost podataka. No, statistike ne smiju biti kraj priče – svaka brojka predstavlja stvarnu osobu kojoj su narušeni tjelesni integritet, duševno zdravlje i temeljna ljudska prava. Upravo zato je važno iznositi personalizirane priče – uz izričiti pristanak i s maksimalnim poštovanjem privatnosti – izbjegavajući pritom senzacionalistički ton ili trivijalizaciju nasilja u cilju povećanja broja klikova.
Posebnu pažnju zahtijevaju konteksti u kojima se silovanja odvijaju u uvjetima ekstremnog nasilja i humanitarne katastrofe – primjerice pod zvukom bombardiranja, u izbjegličkim kampovima, pod okupacijom ili u potpunoj odsutnosti osnovnih životnih uvjeta, kao što je slučaj u Pojasu Gaze. Kada su žene, osobito trudnice, izložene egzistencijalnoj prijetnji u sklopu šireg okvira politike sustavnog uništenja naroda – koja zadobiva obilježja genocidne prakse – pristup njihovim pričama mora biti odgovoran, informiran i lišen dehumanizacije. Novinarke, istraživačice, pravnice i svi akteri koji rade na dokumentiranju seksualnog nasilja u ratu imaju etičku i profesionalnu odgovornost osigurati da glas preživjelih ne bude izgubljen u brojkama ili nadjačan političkim narativima. Ratno silovanje ne smije biti tretirano kao kolateralna šteta sukoba, već kao sustavni oblik zločina koji zahtijeva preciznu analizu, odgovornost i pravdu.
Promjena narativa: od viktimizacije do otpornosti
Iako je ključno prepoznati razmjere boli i patnje koju su žene preživjele tijekom ratnih sukoba, mediji ne smiju nastaviti prikazivati te žene isključivo kroz prizmu „jadnih, bespomoćnih i unesrećenih“ osoba. Ovakav narativ ne samo da ih dodatno viktimizira, već i perpetuira ideju pasivnosti i nemoći. U tom smislu, medijsko izvještavanje mora imati potencijal transformacije: umjesto naglašavanja njihove pasivnosti, valja osvijetliti njihovu otpornost, sposobnost iscjeljenja i aktivnu borbu za vlastiti oporavak. Od ključne je važnosti razbiti stigmu koja preživjele svodi na objekte sažaljenja. One nisu samo žrtve – mnoge među njima su žene s iznimnim potencijalom, talentom i snagom. Njihova otpornost posebno dolazi do izražaja kada bolna iskustva pretvaraju u pokretačku snagu za društvenu promjenu. Izvanredan primjer takvog pristupa jest Ajna Jusić, koja je osnovala organizaciju Zaboravljena djeca rata s ciljem uklanjanja stigmatizacije djece rođene kao posljedica ratnih silovanja. Njezin čin ima iznimno značenje u procesu iscjeljivanja transgeneracijskih trauma i afirmacije prava na identitet i dostojanstvo. Ovakvi primjeri jasno pokazuju da preživjele ne smiju ostati zatvorene u narativu stigme, već trebaju postati subjekti promjene.
.Priče koje prenose iskustva preživjelih moraju biti predstavljene kao snažna svjedočanstva – ne radi senzacije, nego radi edukacije i izgradnje društvene svijesti. Svaka ispričana priča mora nositi poruku otpora, dostojanstva i nade. Poruka „Nikada više“ ne može biti prazna fraza – ona mora proizlaziti iz dubinske analize strukturnih uzroka nasilja i iz priznavanja snage onih koje su preživjele. Zato je prijeko potrebno govoriti o preživjelima kroz prizmu njihovog aktivizma, obrazovanja, terapijskog rada i društvenog doprinosa. Njihova međusobna iskustva treba umrežavati i povezivati u solidarne platforme. Takvo povezivanje jača osjećaj pripadnosti i osnažuje procese kolektivnog ozdravljenja. Preživjele žene nisu nijemi objekti, već subjekti s glasom, iskustvom i znanjem koje može voditi društvenu transformaciju.
Zajedništvo u boli, povezivanje u otporu: univerzalna ženska solidarnost
Iskustvo ratnog silovanja, gubitka voljenih i dugotrajne društvene marginalizacije povezuje žene diljem svijeta na razinama koje nadilaze nacionalne, etničke i religijske razlike. Rohinjska muslimanka, žena iz Palestine, Sirije, Ukrajina, Sudana, Nigerije, Somalije, Jemena ili Bosne i Hercegovine – sve one prepoznaju jedna u drugoj slične rane, tišine, šutnje i borbe. To međusobno razumijevanje ne proizlazi iz sažaljenja, već iz dijeljene povijesti otpora, iz izravnog znanja o tome kako je preživjeti nasilje, isključivanje i gubitak dostojanstva.
Upravo zato, nužno je otvoriti prostore gdje se takva iskustva mogu dijeliti i međusobno prepoznavati – kako kroz medijski diskurs, tako i putem digitalnih platformi i društvenih mreža. Takvo povezivanje ne donosi samo emocionalnu podršku, već i političku snagu. Ono stvara temelje za transnacionalnu mrežu žena koje zajedno promišljaju prakse mira, razotkrivaju obrasce patrijarhalnog nasilja i pružaju otpor rasizmu i etničkoj mržnji. Zajedničko djelovanje preživjelih žena može postati motor promjena ne samo unutar lokalnih zajednica, već i u međunarodnim mirovnim procesima. Stoga je ključno da žene ne ostanu na marginama političkih i diplomatskih pregovora – one moraju biti aktivno uključene u procese donošenja odluka, jer bez njihovih glasova mir ostaje nepotpun, a patrijarhalne politike nasilja i dalje opstaju. Pravo na govor, pravo na prisutnost i pravo na djelovanje – to su temelji feminističke prakse mira.
