U Bosni i Hercegovini LGBTI zajednica je jedna od najmarginalizovanijih grupa. Kada je riječ o porodičnom nasilju ono ostaje neprepoznato, te samim tim i odgovarajuća zaštita ove ugrožene skupine izostaje.
Porodica za svaku pojedinku/pojedinca predstavlja primarno okruženje koje bi trebalo da bude sigurno i podržavajuće mjesto, međutim nije baš uvijek tako. Razlozi zašto LGBTI osobe nisu prihvaćene u sopstvenim porodicama su brojni, među vodećim možemo izdvojiti uticaj patrijarhalnih uvjerenja, homofobiju i konzervativne vjerske stavove. Medijski način izvještavanja o LGBTI temama, nedostatak informacija u obrazovnom sistemu, homofobični istupi javnih ličnosti (često političara) stvaraju podlogu za neispravno izgrađenu sliku o životu LGBTI osoba, dok promovisanje predrasuda i stereotipa pogoršavaju stav društva prema ovoj temi. Ovako stvorena klima se preslikava na uvjerenja porodice, dovodeći do ogromnih posljedica po živote LGBTI pojedinaca i pojedinki.
Jedan od problema u nizu jeste i to što žrtve ovog nasilja ne prijavljuju slučajeve nadležnim organima zbog manjka povjerenja u institucije, straha da neće biti saslušani, straha od razotkrivanja seksualnog identiteta što bi dovelo do dalje diskriminacije i začaranog kruga iz kog je teško izaći. Nasilje se ne prijavljuje i usljed ekonomske zavisnosti od roditelja, straha da će doći do još većeg nasilja, ali i zbog potrebe da se zadrže harmonični porodični odnosi. LGBTI osobe često znaju ostati bez bilo kakve podrške zajednice u kojoj žive, bivaju odbačeni, prepušteni sami sebi. Cijela ova grupa problema stvara i dodatnu psihološku tenziju, dovodi do izolacije, povlačenja, razvoja mentalnih oboljenja, te nažalost u nekim slučajevima i samoubistva.
Nasilje predstavlja svjesnu okrutnost usmjerenu ka drugima sa ciljem sticanja moći pomoću nanošenja psihičke ili fizičke boli. U kontekstu porodičnog nasilja uključuje ograničavanje slobode kretanja, psihički pritisak, uskraćivanje finansija, prijetnje izbacivanja iz kuće, prinudno liječenje, uskraćivanje druženja, fizičko nasilje, seksualno nasilje.
O specifičnostima nastanka nasilja u LGBTI porodicama govori Delila Hasanbegović, projektna koordinatorka Sarajevskog otvorenog centra, organizacije koja se bavi unaprijeđenjem ljudskih prava u BiH. ,,Preovladavajući uzrok nasilja nad LGBTI osobama u porodici jeste neprihvatanje članova porodice prema ovom dijelu identiteta djece odnosno srodnika. Članovi porodice LGBTI osoba, gledano s psihološke strane, imaju ukorijenjene stavove, predrasude ali i bojazni za svoju djecu-srodnike, u smislu življenja određenog identiteta koji nije u skladu s normama patrijarhata i svijeta u kojem je pravilo heteroseksualnost. Porodica ne smatra poželjnim različite seksualne orijentacije, rodne identitete i/ili spolne karakteristike, osjeća strah od osude društva (uže ili šire okoline), često brine za sigurnost svog člana porodice, i uglavnom zbog toga se okreće nasilju i manjku podrške. Naravno, ne smijemo zanemariti značajan dio porodica koje smatraju da je biti LGBTI bolest/ nešto pogrešno te u tome traže opravdanje za različite vidove nasilja kojima izlažu LGBTI osobe.”
Kada je riječ o statistikama o tome ko je učinilac ovog krivičnog djela, Delila dodaje, ,, Nasilje u porodici nad LGBTI osobama konstantno raste, što pokazuju i recentna istraživanja. Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra iz 2024. godine, 72% ispitanih osoba je izjavilo da su doživjeli nasilje u porodici, od psihološkog, preko fizičkog i ekonomskog, do seksualnog, a tu je i specifičan oblika nasilja – konverzivne prakse (tzv. terapije). U 66,7% slučajeva počinitelj nasilja je otac, dok je majka vršila nasilje u 61,1% slučajeva; 22,2% osoba je doživjelo nasilje u partnerskom odnosu. Kao počinitelji nasilja javljaju se i drugi srodnici, tačnije brat (13,9%) i sestra (11,1%).
Prema istom istraživanju u periodu od 2019.-2023. godine sva krivična djela nasilja u porodici nad LGBTI osobama su počinjena nakon otkrivanja seksualne orjentacije i rodnog identiteta, od strane najbližih članova porodice, najčešće jednog – rjeđe oba roditelja.Nasilje u porodici predstavlja krivično djelo za koje je zaprijećena kazna od jedne do pet godina ukoliko je učinjeno prema djetetu ili maloljetniku, dok se krivično djelo počinjeno iz mržnje zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta u ovom slučaju uzima kao otežavajuća okolnost.
Kada LGBTI osobe odluče da saopšte roditeljima svoj rodni identitet ili seksualnu orjentaciju uglavnom se obraćaju ženskom roditelju, strepeći od burne reakcije muškog roditelja. Reakcije ženskog roditelja obično podrazumijevaju ’’tiho nasilje’’ koje se ispoljava u neprihvatanju i ignorisanju.
Specifičan oblik nasilja nad LGBTI osobama predstavlja konverzivna terapija koja je zapravo traumatični tretman čiji je cilj modifikacija seksualnog ili rodnog identiteta osobe. Ovaj postupak izvode pojedini psihoterapeuti, psihijatri ili vjerski službenici. Obuhvata različite metode kroz koje se osoba koja je prisilno dovedena pokušava ’’izliječiti’’. Iako je nesavjesno liječenje samo po sebi krivično djelo, ipak ovaj oblik nasilja nad LGBTI osobama nije još uvijek prepoznat u zakonu kao nešto što striktno pogađa samo ovu zajednicu.
S obzirom da istopolne zajednice nisu prepoznate zakonomt, podaci o nasilju unutar njih se ne evidentiraju kao porodično nasilje. Nedostatak evidencije ne znači da se nasilje ne dešava, samo da nije vidljivo za zakon.
Bosna i Hercegovina ima pravni okvir koji omogućava zaštitu osoba koje su preživjele nasilje u porodici, međutim neophodno je raditi na njihovoj implementaciji. Ustav BiH u koji je inkorporirana Evropska povelja o ljudskim pravima i slobodama, Zakon o zabrani diskriminacije BiH, te djelimično Zakon o ravnopravnosti trebali bi pružiti što bolju zaštitu LBTI osoba. Važno je spomenuti da Krivični zakon FBiH i Krivični zakon RS prepoznaje zločin iz mržnje koji je usmjeren ka određenoj osobi zbog njegovih/njenih karakteristika, pa tako i zbog seksualne orjentacije/rodnog identiteta. U Brčko distriktu ovo pitanje je regulisano Krivičnim zakonom Brčko distrikta.
Istanbulska konvencija koja je ratifikovana 2013. godine u BiH je još jedan od instrumenata kroz koji bi se zaštitile osobe drugačije seksualne orijentacije/rodnog identiteta jer države potpisnice obavezuje na zaštitu od diskriminacije po bilo kom osnovu. Međutim njeno implementiranje u važeće zakone i dalje ostaje nepotpuno, čak 12 godina nakon usvajanja.
Klubovi poslanika Narodne skupštine Republike Srpske su u martu 2024. godine podnijeli inicijativu za brisanje pojma ’’rodnog identiteta’’ iz Krivičnog zakona RS i to radi ’’ostvarivanja cjelovitosti pravnog poretka i sistemske usklađenosti zakonskih propisa’’. U oktobru 2024. godine Narodna skupština RS je usvojila nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojima se riječi ’’rodni identitet’’ mijenjaju riječima ’’drugo lično svojstvo’’. Iako Ustav RS ni Porodični zakon ne navode rodni identitet kao zaštićeni osnov, pravnim tumačenjem se on može svrstati pod drugo lično svojstvo. Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja ima snagu Ustava, se kao zaštićeni osnov ne navodi rodni identitet ali se članom 14. se zabranjuje diskriminacija uz listu zaštićenih osnova koju je potrebno tumačiti šire. Brisanje pojma ’’rodni identitet’’ predstavlja i kršenje Istanbulske konvencije. Osobe drugačijeg rodnog identiteta su žrtve nasilja u porodici, te je važno da rodni identitet bude prepoznat kao motiv gdje bi se u suprotnom ovo moglo tretirati kao opravdanje za počinjenje nasilja, a ne kao otežavajuća okolnost. Iako porodično zakonodavstvo ne navodi ovaj pojam kao zaštićenu karakteristiku, to nije razlog za njegovo brisanje već za uvođenje ovog pojma u zakone koji ga ne sadrže. Na ovaj način se produbljuje nepovjerenje u insititucije i pravnu sigurnost, te dodatno stigmatizuje LGBTIQ+ zajednica.
Vijeće Evrope je 2010. godine usvojilo Preporuku o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orjentacije rodnog identeta koja uključuje smjernice za države članice o aktivnostima koje bi dovele do uvažavanja prava LGBTI osoba. Zakoni o zaštiti od nasilja bi trebalo da daju što bolju zaštitu osobama koje su doživjele nasilje u porodici, međutim ovi zakoni jako usko definišu porodicu. Izuzetak je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske koji je izmijenjen 2019. i pruža zaštitu licima koja su sa učiniocem bila ili su još uvijek u emotivnom odnosu, bez obzira da li učinilac dijeli ili je dijelio životni prostor sa žrtvom što ostavlja mogućnost za zaštitu žrtava nasilja u istopolnim zajednicama. Još jedan izuzetak predstavlja odredba Zakona o zaštiti od nasilja Brčko Distrikta koja u članove porodice ili porodične zajednice ubraja i lica koja žive ili su živjela u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo. U širem smislu ovo se može tumačiti kao pružanje zaštite gdje je počinitelj osoba iz istopolnog odnosa.
U julu 2022. je usvojen Akcioni plan za unaprijeđenje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTI osoba za period 2021-2024 godine, ali je Vijeće ministara BiH produžilo period provođenja ovog Akcionog plana do kraja 2025. godine. U Bosni i Hercegovini postoji 8 sigurnih kuća koje vode organizacije civilnog društva. One prvenstveno pružaju zaštitu, pravnu i psihološku pomoć ženama i djeci koji su bili/bile žrtve nasilja u porodici. S obzirom na Istanbulsku konvenciju koja obavezuje na pružanje zaštite bez obzira na seksualni ili rodni identitet, dužne su da pruže zaštitu i u slučajevima nasilja u porodici nad LGBTI osobama. Sigurne kuće mogu zbrinuti isključivo žene, odnosno lezbejke, osobe koje se izjašnjavaju kao muškarci, ali još uvijek imaju fizičke karakteristike žene i maloljetna lica. Uprkos svemu ovome organizacije koje vode sigurne kuće su ograničene kapacitetima, finansijskim sredstvima koja se često neblagovremeno uplaćuju, ali i nedostatkom znanja o potrebama i specifičnostima pružanja podrške LGBTI osobama.
U FBiH sigurne kuće se finansiraju iz budžeta u iznosu 70%, dok ostatak finasiraju kantoni. Sigurne kuće u Republici Srpskoj se finansiraju iz budžeta RS u iznosu 70%, dok se 30% finasira iz budžeta lokalnih samouprava. Međutim vrlo često ovakav način finansiranja nije dovoljan, pa sigurne kuće moraju obezbijediti donatore odnosno dodatne izvore finansiranja.
Fondacija Krila nade je otvorila prvu sigurnu kuću za LGBTI osobe u Bosni i Hercegovini. Osnovana je uz pomoć Vijeća Evrope i Evropske unije, tako da i dalje ne postoji sistemsko rješenje za osobe koje ostanu na ulici zbog njihovog seksualnog ili rodnog identiteta. Rad sigurne kuće obezbjeđuje siguran smještaj za LGBTI osobe koje su ostale bez doma, hranu, higijenu, pravnu podršku i savjetovanje, psihoterapijsku podršku, jačanje kapaciteta za samostalni život.
O načinu funkcionisanja sigurne kuće za LGBTI osobe Siniša Sajević, psihoterapeut i izvršni direktor Fondacije Krila nade govori, ,,Fondacija Krila nade već dugi niz godina radi sa LGBTQIA+ osobama. I prije otvaranja Sigurne kuće, godišnje smo imali oko 5-8 slučajeva nasilja za koje smo dobili informaciju, a koji su bili potaknuti mržnjom, diskriminacijom ili drugim negativnim stavovima i predrasudama prema LGBTQIA+ osobama. Tako je bilo i ovaj put otkako je Sigurna kuća zvanično otvorila svoja vrata. Do danas smo imali 5 slučajeva koje smo pratili, a dvije osobe su i zvanično bile / ili još uvijek jesu smješteni u Sigurnu kuću.”
Bez obzira na postignute rezultate Siniša naglašava da rad Sigurne kuće za LGBTI osobe treba podršku sistema u daljem radu
,,Sigurna kuća na žalost ima svoj vijek trajanja u financijskom smislu, zbog toga smo sada u pregovorima sa nadležnim organima o mogućoj suradnji i podršci iste. Trenutno nam je od presudne važnosti da nađemo načine kako nastaviti sa ovim projektom nakon marta 2025.godine. Koristim i ovu priliku da apeliram na sve institucije i moguće nevladine organizacije koje bi mogle podržati ovu ideju, jer je ovo odgovornost svih nas, naročito u dijelu u kojem sam već rekao da slika naše demokratije, ali i ljudskosti ogleda se u tome kako se odnosimo prema manjinama i marginaliziranim grupama.”
Nasilje zbog rodnog ili seksualnog identiteta ostaje i dalje problem koji traži sistemsko rješenje, pri čemu je važno prepoznati da je potreban multisektorski pristup. Senzibilizacija osoba koje rade u sektorima poput policije, zdravstva, obrazovnih institucija mora biti dio ovog pristupa. Rad na implementaciji već postojećeg zakonskog okvira, ali i rad na novim zakonima koji će uticati na vidljivost LGBTI osoba i obezbjediti im osnovna građanska prava i slobode je nešto što je već u ovom trenutku neophodno, uzimajući u obzir da su uzroci nasilja u porodici nad LGBTI osobama povezani i zavise jedan od drugog.
Važni kontakti za prijavu nasilja:
Sigurna kuća za LGBTI osobe: 062 772 591
POLICIJA : 122
SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH: 1264
SOS telefon za žrtve nasilja u RS-u: 1265
Ukoliko želite podržati rad Sigurne kuće za LGBTI osobe to možete uraditi donacijom Fondaciji Krila Nade:
Banka: Raiffeisen bank
Žiro Račun: 16100001555910148
