U sklopu nedavno završenog Osmog History festa smo kao šarolika grupa historičara iz različitih država od Njemačke do Crne Gore posjetili i Partizansko groblje u Mostaru. Na prvi pogled, iznenadilo me koliko je spomenik zapravo dobro očuvan, s obzirom na njegovu nesretnu prošlost i stalne pokušaje uništavanja.
Osim polupanih ploča sa imenima stradalih, ostatak spomenika je u relativno dobrom stanju. Voda kroz spomenik ne teče već 30 godina, spomenik je zarastao i pocrnio, a okolna vegetacija koja je kao pažljivo izabrana i posađena trebala biti dio spomenika je već odavno postala divlja. Međutim, svi drugi elementi spomenika su u dobrom stanju, a nema ni grafita. Spomenik je jednostavno srastao sa svojim okruženjem.
Monumentalni ulaz u predhelenskom stilu i dalje je očuvan, na krivudavom usponu do glavnog dijela spomenika nema smeća, a svi simboli koje je osmislio arhitekt Bogdan Bogdanović su gotovo u potpunosti očuvani, uključujući veliki svemirski sunčev sat u sredini spomenika. Iako kroz nju više ne teče voda, fontana u obliku zupčanika sa svojom simbolikom vječnog kretanja je također neokrnjena.
Teoretisali smo kako je spomenik preživio zadnjih 30 godina upravo zbog simbolizma Bogdana Bogdanovića, poznatog kao umjetnika koji nije koristio simbole svog vremena, već je stvarao nove. Spomenik nema crvene zvijezde, srpove i čekiće, državne zastave ili likove. Umjesto njih, Bogdanović je stvorio novi monumentalni simbol, cijeli spomenik, inspirisan drevnim kulturama i vjerovanjima. A to je spomeniku dalo svevremenski duh koji ga je možda i sačuvao, za razliku od tolikih drugih spomenika..
Bogdan Bogdanović je Partizansko groblje osmislio kao grad mrtvih koji se oči u oči gleda sa gradom živih, kao apstraktnu tvorevinu između neba i zemlje gdje poginuli mostarski antifašisti, mahom mladići i djevojke, kako Bogdanović sam piše– „imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova“.
Zapravo je Bogdan Bogdanović u Mostaru sa Partizanskim grobljem uradio isto ono što je uradio i u Jasenovcu sa betonskim Cvijetom. Sam spomenik ne govori ništa, nema natpise, nema tekst, slike niti objašnjenja, ne prikazuje ništa eksplicitno, ali pri pogledu na spomenik sve je rečeno. Bogdanović je stvorio simbol. Evo kako je sam arhitekta opisao ono što je uradio:
„Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.“
Već neko vrijeme vjerujem kako spomenike Bogdana Bogdanovića ne treba toliko analizirati i razumjeti, koliko osjetiti. Možda je i sam arhitekt bio na tom tragu kada je stvarao simbole i arhitekturom poticao emocije na vrlo vješt način. Kada se penjete na Partizansko groblje u Mostaru, put je, kao u nekoj drevnoj nekropoli, vijugav, a pogled na spomenik zaklonjen zidom, sve do trenutka kada kročite pred sam centralni dio i odjednom vidite cijelo zdanje u svojoj grandioznosti i apstraktnosti koje izaziva divljenje.
Danas je osjećaj koji izaziva ovaj spomenik drugačiji. Barem za mene. Mostar je duboko podijeljen grad po gotovo svim osnovama. Jedina stvar koja ujedinjuje Mostar i oko čega se većine slažu vjerojatno je samo to da se međusobno preziru. I to se lako osjeti u cijelom gradu. Dok sam se penjao na spomenik, slušao sam kompoziciju „Mostarsku mati“ koju su izvodile Mostarske kiše, sa stihovima:
„Kada bi naša pjesma znala
Kad bi pjesma mogla da vrati
Svog bi dječaka dočekala
Jedna tužna mostarska mati“
Penjući se na spomenik, osjećao sam se kao da hodam ne po današnjem podijeljenom Mostaru, već po nekom prošlom gradu, kojeg više nema. Po uspomenama i zemaljskoj slici nečeg nebeskog što je nekada postojalo na tom mjestu. „Kad bi pjesma mogla da vrati“, vratio bi se i spomenik u punom sjaju. Ali ne može.
Primijetit ćete u ranijem citatu kako Bogdan Bogdanović o svom djelu te 1997. godine govorio u prošlom licu, kao bivšem spomeniku. Mostar u kome je Bogdanović gradio svoju apstraktnu umjetnost, u kome je želio da bude pohranjena njegova urna za koju je ostavio skrovito mjesto unutar spomenika, više ne postoji, a ono što je spomenik trebao reći pokazalo se neuspješnim. Kako sam Bogdanović piše:
„Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.“
Takva bolja budućnost nikada nije došla. Grad je uništen, a spomenik oštećen. Međutim, usprkos svemu, čini se kako je spomenik jednostavno nastavio živjeti zajedno sa Mostarom onako kako je Bogdanović i želio za svoj Grad mrtvih u službi živih. Iako taj život nije bio onakav kakvom se graditelj nadao.
Spomenik je nastavio mijenjati se onako kako se mijenjao i sam grad. Bijel, sjajan i veličanstven kada je izgrađen, zapušten, prljav, polupan i išaran u decenijama mržnje. Danas kada su i u Mostaru stvari koliko toliko pristojne bez dnevnih incidenata i života u nasilju, spomenik opet izgleda relativno pristojno i utopljeno u svoje okruženje, baš kao i kada je izgrađen. Okrnjen, bez izvorne namjene, nekako zabačen, promijenjen, ali prevelik da nestane, baš kao i sam Mostar.
Zaključujući svoj tekst o Partizanskom groblju 1997. godine, kada je Mostar bio uništen, a Stari most srušen, Bogdanović piše:
„ A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.“
Danas, 2024. godine, stvari ipak nisu toliko sablasne, a veliko djelo je nadživjelo svog stvaraoca koji je preminuo 2010. godine. Relativno obnovljen i normalizovan Mostar sa obje strane i Grad mrtvih se gledaju, htjeli to ili ne. Spomenik je neraskidivo vezan za grad i mjesto na kome se nalazi i ne može postojati nigdje drugo, biti ono što jeste nigdje drugo, osim u Mostaru. A Mostar je osuđen na spomenik koji ga obilježava, htio grad to ili ne.
Usprkos svemu i svima, Grad mrtvih Bogdana Bogdanovića i dalje stoji, kao treća strana grada podijeljenog na dvoje, glas njegove drugačije prošlosti, apstraktan pokazatelj želje za drugačijom budućnosti, slavan i od grada zaboravljen simbol genija Bogdana Bogdanovića, kao treća strana svih onih i svega onoga što je izgubilo svoje mjesto na druge dvije strane.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kako živi kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
