Sigurno je svako od nas barem nekada bio nezadovoljan izborima koje je donio. No, jesmo li se ikada zapitali kako izgleda život onih koji nemaju pravo na izbor čak ni u 21. stoljeću gdje se smatra da u demokratskom društvu djeluje većina zemalja. Pripadnici LGBTQ+ zajednice u desetinama država i dalje rizikuju svoj život i sigurnost ukoliko priznaju da vole osobu istog spola ili da ne žive po tradicionalnim pravilima koja su im nametnuli porodica ili sistem. Homoseksualna ljubav ilegalna je u zemljama poput Irana, Sudana, Saudijske Arabije, Nigerije i brojnih drugih a članovi LGBT zajednice često završavaju i iza rešetaka. Postoje i manje represivni primjeri poput ovog u našoj zemlji gdje je stanovništvo netolerantno prema ovoj zajednici ali nema zakonska uporišta da ispoljava svoj bijes prema njima stoga to radi suptilnije.
Čak i nosioci vlasti dosipaju ulje na vatru i sakupljaju jeftine političke bodove govoreći javno da su spremni za evropske integracije, a sebično i okrutno bi slali one sa kojima se ne slažu na razne rehabilitacije i vidove oporavka što je protivno svim ljudskim pravima. LGBTQ+ osobe u Bosni i Hercegovini nikada nisu ugrozile sigurnost niti prava drugih, svaki njihov poziv na podršku i razumjevanje predstavljao je vapaj, a mržnja prema njima je breme koje sa sobom svakodnevno nose na ulici, radnim mjestima, ugostiteljskim objektima i haustrorima. Mnogo je i onih koji na radnom mjestu moraju skrivati seksualnu orjentaciju jer bi u suprotnom osim mobinga dobili i otkaz iako poslodavci nemaju hrabrost otvoreno i ljudski priznati razloge takve odluke nego ih suočavaju sa jeftinim frazama i floskulama bez obzira koliko doprinosili kolektivu i dobro obavljali svoj posao. I ovaj vid postupanja predstavlja oblik ekonomskog nasilja koje se sprovodi nad njima i koji je vrlo čest u bh. zajednici.
Nedavno je u Sarajevu održana Peta Povorka ponosa pod sloganom “Volim da se ne bojim.” U njihovom primjeru ljubav je skoro uvijek u istoj rečenici sa strahom. No, odvažili su se, a u prvim redovima uglavnom su bili mladi. I oni koji jesu i oni koji nisu u istospolnoj ljubavi. Bez obzira na vjeru, naciju i boju kože došli su da podrže jedni druge jer mladi ljudi ovdje imaju drugačiji i otvoreniji koncept razmišljanja sve dok ga tvrdokorni ekstremisti ne zatruju jer ljudska zloba nije urođena nego je stvar izbora i nešto što se usvaja i uči posmatrajući u vlastitoj okolini. Članica Organizacionog odbora Povorke ponosa Ivana Arapović priznala je da je očekivala nekoliko hiljada ljudi koji će doći da ih podrže, no zajedno sa LGBTQ+ osobama protestvovalo je tek nekoliko stotina Sarajlija i osoba iz susjednih gradova. Za njih to i dalje predstavlja uspjeh. Uspjeh im je svaki pojedinac koji je došao na ulicu sa iskrenim namjerama, istinskim razumjevanjem i otvorenošću. U protestnim redovima za podršku ne možemo baš često vidjeti ni članove njihovih porodica jer čak i oni koji su im najbliži nisu spremni da prihavate njihove posebnosti. Teške su borbe koje vode sami sa sobom kako bi preživjeli okrutnost svijeta kojim su okruženi.
Zanimljivo je da je prva Povorka ponosa održana 1970 godine u Njujorškom kvartu Greenwich Village i da je od tada prošlo više od pola stoljeća a njihove brige i nastojanja da dokažu svijetu da mogu biti ravnopravni članovi zajednice koji time ne ugrožavaju prava drugih se nisu promjenila. A mi o ljudskim pravima brinemo isključivo onda kada su ona naša ugrožena.
Zamislimo nakratko kako bi nam život izgledao da nemamo pravo javno voljeti onoga koga volimo, nemamo pravo krunisati ljubav koja je naše carstvo, da neko nama blizak proživljava torturu a zlo nikome ne nanosi- budimo više tolerantni, pažljivo donosimo vlastite izbore a druge pustimo da samostalno donose odluke i da u tim odlukama uživaju bez pogrdnih komentara i neprijateljskih, prezirnih pogleda. Ne možemo tvrditi da smo dobra nacija sve dok u potpunosti ne dozvolimo svima da budu ono što jesu i ono što žele biti. Prestanimo biti dvolični jer izbor drugog ne ugrožava naše izbore koliko god mi mislili da mržnjom činimo pravdu. Pravda će biti ispunjena tek kada u parku, ugostiteljskom objektu ili bilo kojem javnom prostoru na isti način budemo posmatrali istospolni i heteroseksualni par. Ono što je nama strano ne znači uvijek da je pogrešno. Najvažnije je da svako na kraju dana u vlastite snove uroni sretan, pa kakvi god oni bili.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Gdje su ljudska prava i slobode LGTIQ osoba u BiH?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
