Iako postoje mnogobrojni načini izražavanja protesta, najčešći način protestovanja je kroz uživanje prava na mirno okupljanje. Pravo na mirno okupljanje podrazumijeva “okupljanje osoba sa svrhom, kao što je izražavanje, te prenošenje stava o određenom pitanju ili razmjena ideja.”[1] Kroz historiju organizacija, sprovođenje i učešće na protestima se svodila na omasovljavanje, koja je za posljedicu imala uživanje u određenoj vrsti anonimnosti za učesnike i učesnice. Sa druge strane, državne (a i privatne) strukture, protiv kojih se najčešće protestuje, su razvijale metode “zaštite” od istih, koje su se svodile na sigurnosne mjere za koje je nadležna policija sa relevantnim MUPovima. Upravo zbog takve prirode protesta državni organi su razvijali sisteme nadziranja, praćenja i identifikovanja osoba koje učestvuju na protestima. Ove metode, nastale pod iznimkom sigurnosti, su se često koristile i još uvijek se koriste za ograničavanje prava na mirno okupljanje, ušutkivanje aktivista i aktivistkinja, ali i za nametanje neproporcionalnih zahtjeva određenim skupinama koje žele da protestuju (kao što su diskriminisane osobe).
Sa razvojem tehnologije, razvijaju se i metode kontrolisanja, snimanja i praćenja ponašanja osoba koje protestuju. Tokom protesta u februaru 2014. godine, aktivisti i aktivistkinje su navele kako je policija koristila fotografije sa njihovih društvenih mreža kako bi dokazali da su oni učestvovali u protestima. Na osnovu fotografija sa pozadinom spaljene zgrade koje su objavljivane na društvenim mrežama, policija je pravila kako prekršajne, tako i krivične prijave, bez da ulaze u proces dokazivanja da li su te osobe zaista bile uključene u proteste ili su bili samo slučajni prolaznici.[2] Globalno, ovi trendovi idu i dalje od toga, te uključuju pristup i prikupljanje informacija iz javnih i privatnih digitalnih prostora. Jedan od načina za to jeste infiltriranje u privatne online grupe tako što se stvaraju lažni nalozi na društvenim mrežama. Tako na međunarodnom nivou postoje primjeri zahtijeva od strane policije prema društvenim mrežama i aplikacijama koje prate kretanje za dostavljanjem podataka, uključujući informacije o tome ko je izvršio internet pretragu o protestu, kao i o razgovorima između organizatora ili demonstranata.[3] Konačno, policija koriste tehnike hakovanja da bi se infiltrirali na račune na društvenim mrežama organizatora i demonstranata i na taj način dobili njihove kontakte ili se infiltriraju u njihove uređaje tako što ih prevare da, na primjer, preuzmu zlonamjerni softver koji vlastima daje nesmetan pristup kontaktima, porukama, slikama, video zapisima i svim drugim ličnim podacima na njihovim telefonima.[4]
Zbog svega navedenog, pitanje video nadzora se odnosi na masovni nadzor koji se vrsi, između ostalog, i sa ciljem obeshrabrivanja ljudi za pridruživanjem protestima. Pored klasičnog snimanja od strane policije, opšti i neselektivni nadzor tokom protesta postaje više popularan među vladama koje žele da kontrolišu proteste. Postavljanje nadzornih video kamera sa softverima za prepoznavanje lica i softverom za analizu osjećaja koriste se kako bi se osiguralo ne samo da nijedna osoba ne bi ostala anonimna tokom protesta, nego, ukoliko je to u interesu vlasti, i da se njihove emocije procjenjuju kako bi se predvidjelo ponašajne. Masovni video nadzor nije jedina tehnologija koja se koristi tokom okupljanja ili protesta. Uz njega postoji i automatski softver za prepoznavanje registarskih tablica, nadzor kreditnih kartica, tehnologija detekcije brojeva mobilnih telefona, softver za prepoznavanje osjećaja, kamere za nošenje na tijelu, podaci od telekomunikacijskih provajdera. Svi se oni koriste za praćenje protesta, zajedno sa nizom alata za prikupljanje podataka koji mogu kombinovati podatke iz svih ovih izvora u jedan zapis. [5]
Kada je u pitanju video nadzor koji je tretiran publikacijom “Video nadzor i pravo na okupljanje u BiH“ indikativno je to da je u Banjaluci isti primijećen od strane aktivista i aktivistkinja na mjestima okupljanja, koji su ujedno jedina dozvoljena mjesta javnih okupljanja u ovom gradu, ali i mjesta gdje se grupa Pravda za Davida okuplja i doživljava redovne prekršajne prijave i pritiske. Imajući u vidu da izvještaj zaključuje kako ne postoji transparentnost procedura na koji način se prikupljaju, obrađuju i tretiraju podaci, niti su poznate tehnološke specifikaciji kako ovog, tako ni kamera za policiju koje se najavljuju u Kantonu Sarajevo, može se izvuci zaključak da se ovaj video nadzor može koristiti arbitrarno te koristiti kako bi zastrašio ili targetirao pojedince i pojedinke.
Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava u svom izvještaju Utjecaj novih tehnologija na promociju i zaštitu ljudskih prava u kontekstu okupljanja, uključujući mirne protest je prepoznao kako „upotreba novih tehnologija kako bi se nadgledali ili razbili protesti može dovesti do kršenja ljudskih prava, uključujući narušavanje prava na mirna okupljanja.“ [6] Ovaj stav je dalje pojačan kroz UN Generalni komentar 37, koji u stavci 10 kaže da „Dok se tehnologije nadzora mogu koristiti za otkrivanje prijetnji nasiljem i na taj način za zaštitu javnosti, one također mogu narušiti pravo na privatnost i druga prava učesnika i posmatrača i imati zastrašujući efekt.“[7] Generalni komentar 37 ide korak dalje, prepoznavajući ulogu privatnih aktera u procesu nadgledanja, kao i posljedicama privatnih nadzornih sistema ističući da „povećano je privatno vlasništvo i drugi oblici kontrole javno dostupnih prostora i komunikacijskih platformi. Razmatranja kao što su ova treba da informišu savremeno razumjevanije pravnog okvira koji član 21 zahtijeva.“[8] Na taj način UN komitet za ljudska prava poziva na šire sagledavanje prava na javno okupljanje, te eventualno uključivanje privatnih kompanija u nadležnosti i odgovornosti koje se podrazumijevaju pod pravom na okupljanje i mirni protest.
U smislu zaštite, osim pravnih lijekova, stavka 60 istog komentara dalje nalaže da maske koje se koriste tokom okupljanja mogu da služe ne samo u eventualne ekspresivne svrhe, nego i kao zaštita od masovnog video nadzora tokom okupljanja, ističući kako anonimnost učesnika treba biti dozvoljena osim u slučaju vršenja krivičnih djela. [9] Evropski sud za ljudska prava je također odlučivao po ovom pitanju, te je našao kako zadržavanije podataka nastalih kroz nadgledanje o učesnicima u mirnim protestima koji nisu bili osuđivani se nije pokazala kao generalno potrebna, niti kao potreba za neku posebnu istragu.[10]
Iz ovih kratkih analiza, jasno je kako masovni video nadzor i prikupljanje podataka kroz isti u odnosu na mirna okupljanja su često prepoznati kao neproporcionalna mjera i kao takva nisu preporučeni za države niti privatne firme. Sigurnost koja nam se obećava, kao i borba protiv korupcije, su rijetko u praksi obezbijeđeni kroz video nadzor. Čak i u slučajevima kada postoji očigledan benefit korištenja video nadzora i biometrijske tehnologije, oni koji upravljaju istom moraju obezbijediti da su procedure obrade, čuvanja i analiziranja istih usvojene, transparentne i usklađene sa međunarodnim standardima, te da štite pravo na privatnost i pravo na izražavanje. Nažalost, pomenuti rad Video nadzor i pravo na okupljanje u BiH nije mogao dokazati kako te procedure u BiH postoje, dovodeci u pitanje samu potrebu korištenja i uvođenja video nadzora u svim dijelovima naše države.
[1] Human Rights Committee, General Comment No. 37, “Article 21: Right of Peaceful Assembly”, UN Doc. CCPR/C/GC/37, 27 July 2020 (General Comment 37), para. 12.
[2] ECNL 2016
[3] Council of Europe, Report by the Committee of Experts on Cross-Border Flow of Internet Traffic and Internet Freedom on Freedom of Assembly and Association on the Internet, 10 December 2015.
[4] Access Now, “OHCHR Call for Input: The Promotion and Protection of Human Rights in the Context of Peaceful Protests”, 2019, available at: https://www.accessnow.org/cms/assets/uploads/2020/06/OHCHR-Call-for-Input-Use-of-ICTs-in-Protests-October-15.pdf
[5] https://international-review.icrc.org/articles/freedom-assembly-under-attack-surveillance-interference-internet-communications-913#footnote18_4ga6ace
[6] UN Human Rights, Impact of New Technologies on the Promotion and Protection of Human Rights in the Context of Assemblies, including Peaceful Protests: Report of the United Nations High Commissioner for Human Rights, UN Doc. A/HRC/44/24, 24 June 2020
[7] UN Human Rights Committee, General comment No. 37 (2020) on the right of peaceful assembly (article 21) para 10 https://digitallibrary.un.org/record/3884725
[8] Ibid
[9] Ibid. para 60
[10] ECtHR, Catt v. The United Kingdom, Appl. No. 43514/15, Judgment (First Section), 24 January 2019.
