Ministarstvo prosvjete RS donijelo je odluku da se od ove školske godine vjeronauka uvede u srednje škole (uz mogućnost izbora etike i kulture religija kao alternativnih predmeta). Odluka je donesena naprasno, bez konsultacija i bez jasno definisanog ishoda učenja vjeronauke u srednjim školama nakon pohađanja iste osam godina u osnovnoj školi.
Porazgovarala sam o tome sa Aleksandrom Zec, profesoricom sociologije i filozofije u JU Gimnazija „Sveti Sava“ u Prijedoru. Dotakli smo se raznih pitanja, između ostalog i posljedica te odluke – kako se ona kosi sa principima sekularne države kakva BIH jeste, o podjelama koje izaziva i ostalom.
Aleksandra Zec
ZAMISLI.BA: Koje je Vaše mišljenje o uvođenju vjeronauke u srednje škole u Republici Srpskoj?
Aleksandra: Moje mišljenje je da je odluka Ministarstva prosvjete i kulture ishitrena. Nije se dovoljno razgovaralo sa stručnom zajednicom. Cijela priča je trajala par mjeseci i u julu je došao dopis iz Ministarstva da se vjeronauka uvodi u srednje škole. Po mom mišljenju i mišljenju većine mojih kolega, uvođenje vjeronauke u srednje škole nije potrebno nakon osnovne škole. Dobra stvar u tom svemu je što su ponudili alternativu. Učenici u prvom i drugom razredu mogu umjesto vjeronauke da biraju predmet kultura religija, a u trećem i četvrtom razredu etiku. Problem u vezi s takvim izborom je što je djeci vjeronauka iz osnovne škole poznata, ali kultura religija i etika nisu. Tako tim izborom može da rukovodi mišljenje da će lakše savladati gradivo koje im je već poznato i iz kojeg djeca u osnovnoj školi obično imaju visoke ocjene. Dalje, oba ova predmeta predaju profesori/ce sociologije i filozofije, što je opet nepoznanica za njih.
ZAMISLI.BA: Kakve posljedice uvođenje vjeronauke u srednje škole može izazvati?
Aleksandra: Jasno se vidi težnja onih koji kreiraju obrazovne planove i programe, tj. našeg Ministarstva, da se namjenski utiče na svijest mladog čovjeka. Taj uticaj je dosta negativan jer je iz stručnih srednjih škola prije nekoliko godina izbačena većina humanističkih nauka. Ti predmeti imaju za zadatak da jačaju znanja iz opšte kulture i podižu svijest, uče kritičkom razmišljanju itd. Sad se u stručne škole uvodi vjeronauka gdje, pored jezika i stručnih predmeta, postoji još samo demokratija i ljudska prava. Da li je to dovoljno i na koji način će to uticati na mladog čovjeka koji završi srednju stručnu školu? Sigurno da će takav obrazovni sistem stvoriti čovjeka koji razmišlja ograničeno. U gimnazijama je to drugačije, jer imaju šire opšte obrazovanje.
ZAMISLI.BA: Koje su osnovne razlike između vjeronauke i kulture religija ili etike?
Aleksandra: Religija odnosno vjera jedan je od najstarijih oblika društvene svijesti, a ona prethodi filozofiji i nauci. Filozofija i nauka nastaju nasuprot vjere i religije. U vjeri nema sumnje, a filozofija i nauka se zasnivaju na sumnji i preispitivanju. U kulturi religija se proučavaju monoteističke religije, i to sve. I hrišćanstvo sa pravoslavljem i katoličanstvom, i islam i jevrejstvo. Proučavaju se religije koje su prisutne na našim prostorima, u BiH, i sa te strane djeca dobijaju širu sliku o monoteističkim religijama, a proučavaju se sa stanovišta nauke. S druge strane, djeca dobijaju jako bitan uvid u opštu kulturu. Nezamislivo je da pojedinac u 21. vijeku nema elementarna znanja o drugim religijama kao što poznaje svoju religiju. Takođe je bitno i svoju religiju sagledati sa naučnog stanovišta, a ne samo sa stanovišta vlastite vjere.
ZAMISLI.BA: Pošto je BiH sekularna država, kako se uvođenje vjeronauke u škole kosi sa tim principima?
Aleksandra: Po meni, to je nezamislivo. Prva stvar je da crkva i država treba da budu odvojene, a ovdje dobijamo predstavnike određenih vjera koji će tumačiti određene sadržaje. Dosta smo tu kontradiktorni i pomiješali smo neke vrijednosti. U Evropi i ostalim zemljama imamo situaciju gdje djeca, recimo u Njemačkoj, u obrazovnom sistemu u osnovnim školama imaju takođe predmet vjeronauke, ali i mogućnost biranja kao kod nas u srednjim školama. Ti sadržaji se zaustavljaju na osnovnim školama, nema ih u srednjim. Niko nije protiv praktikovanja vlastite vjere, samo to je lično pitanje. Treba omogućiti djeci da imaju uvid u svoju vjeru, ali ne nužno u srednjim školama. Ono što nauče u osnovnoj školi je sasvim dovoljno. I više nego dovoljno.
ZAMISLI.BA: Možete li se kao sociologinja i dugogodišnja profesorica osvrnuti na naše društvo koje je nakon rata već duboko podijeljeno, što nacionalno što vjerski, i koliko toj podjeli može doprinijeti uvođenje ovakvog predmeta koji takođe zahtijeva određene podjele?
Aleksandra: Iako su od tog nesretnog rata prošle decenije, mi i dalje živimo u jako podijeljenom društvu. Kod nas je nacija usko povezana s vjerom. Odgovorni su kako i obični ljudi, tako i oni koji kreiraju ovu politiku, a takođe i obrazovnu politiku. Živimo u državi koja je podijeljena na dva dijela koji i nemaju suštinskog dodira jedna s drugim, osim formalno. Djeca u većini slučajeva, kada obrađujemo slične teme, negiraju da su podijeljena i kažu da nemaju šovinistički ili nacionalni problem. Međutim, kad se o tim temama malo dublje priča, o praktičnim stvarima, kako funkcionišu u privatnom životu, ipak se vidi da smo mi i dalje jako podijeljeno društvo. Pošto su djeca tih godina u jako osjetljivom periodu i teže da pripadaju određenoj grupi, ako je neko u manjini, ovim će se to dijete sigurno osjećati drugačijim, a to drugačije može biti okidač za nesigurnost, osjećaj odbačenosti i slično. Velika je odgovornost na onima koji predaju djeci vjeronauku, kulturu religija i etiku. Zavisi od načina na koji će oni to prezentovati. Takođe, odgovornost je i na školi, zajednici i roditeljima. Tek poslije ćemo vidjeti kako će sve to funkcionisati.
