Dana 21. avgusta vijernici islamske vjeroispovijesti slave Kurban bajram i to je bio povod za razgovor sa imamom Čaršijske džamije Omerom efendijom Redžićem o mjestu religije u našem društvu i o drugim temama.
ZAMISLI.BA: Šira javnost Vas je lani upoznala putem medija i odluke da se Ramazanski bajram proslavi podjelom baklave građanima u glavnoj prijedorskoj ulici.
Redžić: Podsjetio bih najprije da je Kurban bajram, kojeg ćemo uskoro slaviti, drugi veliki blagdan u muslimanskom kalendaru i on je, pored dana radosti, i dan žrtve. Cilj je da se iz svog imetka izdvoji za kurban kojeg koljemo i u ime Boga i koji je prinošenje žrtve, ali ne njemu, jer, kako je naš uzvišeni gospodar rekao, njemu ne trebaju ni krv, ni meso, nego je to naša priprema, naš nijet, naš trud, naša volja da želimo da žrtvujemo dio imetka kako bismo sačuvali svoj imetak, svoje i zdravlje svoje porodice i onda to meso dijelimo sa članovima zajednice u kojoj živimo, svoji komšilukom, svojom porodicom, rodbinom i prijateljima. Što se tiče prošlogodišnje proslave Ramazanskog bajrama i podjele baklave, želio sam transparentno i javno blagdan da iznesem na glavnu ulicu i da ga zajedno proslavimo sa Bošnjacima muslimanima, sa učenicama iz gimnazije koje su pravoslavne vjeroispovijesti i koje su sa svojim vršnjakinjama Bošnjakinjama dijelile baklavu i građanima. Prijedor je veoma osjetljiv grad koji ima hipoteku strašnih ratnih zločina koji su se dešavali ovdje i ta hipoteka nekako još uvijek visi nad njim. I svaki korak koji se uradi da se promijeni mentalni odnos građana jednih prema drugima, posmatra se i gleda višestruko, a ja sam pokušao da dam doprinos na ovakav način. Moj primarni cilj i nijet je da ljudi konzumiraju vjeru. Bajram, pored svog vjerskog, ima i kulturno određenje. On je uvijek bio sastavni dio naših čaršija, gradova, kao i Božić, Vaskrs/Uskrs, i kada bi ljudi više pričali o njima, makar i sa nekim predrasudama, korisnije bi bilo nego da pričaju o bilo kakvim političkim temama. To što sam prošle godine uradio meni je bio cilj da grad Prijedor postane grad svih njegovih građana i nadam se da će sa svakim danom to biti u tom pogledu. Namjera mi je bila da se ljudi naviknu na nešto što je normalno i da reaguju normalno. Svaki Bajram je normalna stvar, svaki Božić je normalna stvar, svaki Vaskrs/Uskrs su takvi i vjeru prenijeti u svakodnevno je normalna stvar. Reakcije su uglavnom bile pozitivne, a, naravno, bilo je i negativnih koje ti na neki način daju snagu da budeš još jači, ustrajniji u nekim stvarima, da daješ više sebe kako bi postigao ono što želiš.
ZAMISLI.BA: Da li su na sličan način odreagovali iz Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve prilikom proslave svojih vjerskih praznika?
Redžić: Znam da imaju manifestacije povodom Vaskrsa /Uskrsa i ovom prilikom pozivam kolege da Božić i Vaskrs/Uskrs iznesu iz crkava, pa neka ljudi konzumiraju ono što žele. Ako žele da konzumiraju Božić i Vaskrs/Uskrs, neka konzumiraju, ako žele da konzumiraju Bajram, neka konzumiraju, a ako ne žele da konzumiraju vjerske blagdane kao takve, poštujući i to, neka prođu pored takvih stvari, ali neka se naviknu da mi živimo u vrijeme ponude u kojem moramo ponuditi ono što je dobro ljudima, ono što je ispravno ispred njih, pa neka oni i njihova savjest odluče da li će to prihvatiti ili ne. Volio bih da ovaj model zaživi u čitavoj Bosni i Hercegovini, jer bi ljudi više pričali o našim tradicionalnim i kulturnim vrijednostima nego o političkim temama od kojih imamo samo mentalno zagađeno stanje.
ZAMISLI.BA: Činjenica je da su se poslije rata i strahota kroz koje se prošlo građani različite nacionalnosti, i to oni mlađih generacija, sve više okretali religiji i vjeri.
Redžić: Cilj vjere je da čovjeka odgoji u pojedinačnom i kolektivnom smislu da sebi olakša procese života na ovome svijetu. Vjera je neodvojivi segment čovjeka od njegovog rođenja pa do njegove smrti. Ona nije stvar sile i prisile. U vjeru se ulazi zbog ljubavi, u vjeri se živi zbog ljubavi i zbog ljubavi se nikad ne izlazi iz nje. Zašto? Zato jer je u vjeri u osnovi ljubav. Vjera u svojoj konkretnosti jeste harmonija, jeste red, jeste predanost.
ZAMISLI.BA: Kako onda objašnjavate činjenicu da ljudi sa ovih prostora, praktikujući vjeru kakvom je Vi opisaste, nisu postali bolji ljudi? Naime, u običnom razgovoru se može čuti da smo poslije svega šta smo u proteklih 30 godina preživjeli, izuzev malog broja, postali alavi, samoživi, grubi, bez emptije… Čak se ide i dotle u predviđanjima da nam se dobro ne piše ako nastavimo biti ovakvi kakvi smo.
Redžić: To što se nalazimo u ovakvom stanju je posljedica toga što mi zapravo nismo do kraja ili gotovo nikako implementirali vjeru u suštinskom smislu u svojim životima. Čovjek je rođenjem određen da ima tri odnosa koji ga definišu kao biće. Jedan je odnos prema Bogu koji ga je stvorio, drugi prema ljudima i treći prema samome sebi. Ako njegov odnos prema ovom prvom, koji ga determinira kao duhovno i razumno biće, nije onakav kakav bi trebalo da bude, onda ni drugi odnosi nisu kompletni. Popravljanje odnosa prema Bogu ne popravlja se samim odlaskom u crkvu ili džamiju, nego implementiranjem svih tih vjerskih propisa u svojoj svakodnevici. To znači da nećeš biti dobar čovjek ako zaspiš sit, a tvoj komšija gladan, to je najveći vjerski i socijalni nauk ili nećeš biti potpuno ispravan i dobar čovjek odnosno humano biće ako ne želiš i drugima isto što i sebi. Da to imamo na umu svako jutro kad izlazimo iz kuće bili bismo pametnija bića i korisniji članovi zajednice.
ZAMISLI.BA: Stvarnost pokazuje da, nažalost, nismo još stigli do tog nivoa razmišljanja.
Redžić: To postavljamo sami sebi u zadatak. Mi kao čovječanstvo i civilizacija nismo u povijesti nikad dostigli puninu svojih moralnih načela i odnosa, što znači da je Bog predvidio naše greške, usputne, koje ćemo raditi, u koje ćemo padati. Međutim, ona generacija u tom civilizacijskom procesu koja uspije da se popravi i konstantno da preispituje svoje odnose prema Bogu i prema vjeri, ona uspijeva da ostane i opstane uz sve svoje manjkavosti. Činjenica da mi nekako šepamo kad je to u pitanju jeste u neku ruku nauk da treba konstantno da pokušavamo i trudimo se da vjeru svakodnevno implementiramo u svom životu, bez obzira na to koliko bilo teško, jer Bog nas je ovom svijetu stvorio da se trudimo. On nas je stvorio na ovom svijetu da pokažemo koliko će ljudstva iz nas izići. Naravno, ima i onih koji se ne trude da ljudstvo ne iziđe iz njih, što je opet individualno i opet je na nama kao individuama, ali i kao kolektivu, da zajednički popravljamo naše stanje, jer naš kolektivni uspjeh zavisi od našeg pojedinačnog zalaganja.
ZAMISLI.BA: Ima ocjena da su vjerske zajednice u vrijeme kada se nagovještavao rat na bivšim jugoslovenskim prostorima prokockale svoje šanse da budu na čelu onih snaga koje su bile protvi njega i da su podržale političke strukture i pridružile im se u sijanju međunacionalne i međuvjerske mržnje, što pojedine od njih s vremena na vrijeme i danas rade.
Redžić: Ja iz svoje perspektive mogu kazati, da odgovornost nikad nije podjednaka. Neki zaista u tim ružnim procesima imaju veoma tešku odgovornost uske saradnje sa ratnim zločincima, ali tu odgovornost neka institucije i istorija utvrde na osnovu validnih argumentacija i činjenica. Generalno, vjerske institucije su bile zatvorenici političkih matrica prije 30 godina. Budimo realni, te vjerske institucije to smo mi, te političke matrice smo, nažalost, opet mi, jer mi te modele na koje se žalimo legalizujemo svake četiri godine, mi te ljude na koje se žalimo odgajamo svake četiri godine i na neki način ne možemo pobjeći od svojih ogledala i odraza u njima. Ako želimo uputiti kritiku, moramo preispitati sebe kao ljudi: koliko smo mi kao individua, kao malo društvo, džemat, parohija, mjesna zajednica doprinijeli isklesavanju modela u kojem danas živimo. Vjerske zajednice morale su i moraju mnogo više učiniti. Morale su biti vjersko-moralni autoriteti političkim matricama, morale su biti moralna vertikala svim u ponašanjima svim političarima u ovoj državi, ali moramo imati u vidu da su vjerski lideri i politički dužnosnici ogledala svojih društava. Onog trenutka kad mi popravimo svoj odnos prema svim tim procesima dobićemo ljude koje zaslužujemo.
ZAMISLI.BA: Političari koji se u početku svojih karijera nisu isticali svojom religioznošću, postali su preko noći veliki vijernici i trude se da budu u društvu vjerskih velikodostojnika jer su neke ankete pokazale da građani najviše vjeruju njima. Zar to nije licemjerje?
Redžić: U općem društvenom kontekstu to izgleda licemjerno, međutim o njihovom individualnom osjećanju ne mogu suditi, jer ja ne znam da li on dolazi u džamiju iz ubjeđenja da voli Boga ili ubjeđenja da će privući pažnju glasača. Ne mogu praviti diferencijaciju između njegovih unutarnjih odnosa prema vjeri. To moraju prepoznati ljudi kojima oni dolaze. Kao vjerski službenik, kao tehničko lice, na neki način imam obavezu prema džamiji i ljudima da pozovem i sebe i političare i ostale ljude na ponašanje u skladu sa vjerom. Na ljudima je da prepoznaju zbog čega neko dolazi u džamiju.
ZAMISLI.BA: Treba naravno reći da i veći broj vjerskih velikodostojnika voli da se nađe u društvu političara.
Redžić: Vjerske zajednice su administrativne jedinice i, nažalost, u finansijskom smislu u velikoj su zavisnosti od države. Naravno, kada od nekoga finansijski zavisite, onda morate i politički zavisiti. To je neminovno i ide jedno s drugim. Iz svog iskustva znam da svaki onaj političar koji ne traži podršku vjerskih službenika je političar koji liči na političara. Onaj vjerski službenik koji ne ide kod političaru na noge, u njegovu kancelariju, jeste vjerski službenik koji drži do svog autoriteta i svoje duhovne vertikale i institucije koju predstavlja.To dvoje ne bi trebalo biti pod međusobnim uticajem, ali u svakom smislu trebalo bi da se dopunjavaju u cilju što boljeg rješavanja pitanja i problema u društvu.
ZAMISLI.BA: Vi niste zadovoljni sadašnjom organizacijom vjeronauke u školama?
Redžić: Smatram da dosadašnji model vjeronauka u školama nije baš i najodgovarajući, jer su djeca podijeljena po svojoj vjeroispovijesti i samo uče o svojoj religiji, tako da iz osnovne škole izlaze a da ništa suštinski ne znaju o drugim religijama. Čuo sam da se planira i u srednje škole uvesti vjeronauka, što smatram jako korisnim, ali možda prilagoditi ili naći neki drugi odgovarajući način. Mislim da djecu treba izmiješati i kroz predavanja ih upoznati sa hrišćanskom, islamskom, judejskom i drugim religijama na osnovu čega će im se pružiti prilika ne samo za upoznavanje osnova religije i već i kulture naroda koji im pripadaju i kroz bolje upoznavanje mislim da bi se smanjile i predrasude koje postoje.
ZAMISLI. BA: Na ovim prostorima ima građana koji se izjašnjavaju kao ateisti. Šta mislite o njima?
Redžić: Ima ljudi koji nisu u vjeri i jako su moralne i jako dobre ličnosti. Često kažem da takav čovjek sebe deklariše kao ateistu, međutim ima oblike ponašanja kao jedan kompletan vjernik. Poštuje moralne kodekse iz vjere, ne iskorištava društvo, svojim radom doprinosi razvoju društva i svojim radom i odnosom prema društvu daje pozitivan primjer mladima. Šta ćemo sa tim ljudima? Cilj vjere je da odgoji produktivnog pojedinca kako bi gradio zajednicu na pravi način, i svako ko radi u duhu promicanja pozitivnih vrijednosti je vjernik, iako se možda deklarativno nužno nije izjasnio o tome.
Fotografije ustupio Omer Redžić za potrebe portala zamisli.ba
