Nansen dijalog centar (NDC), kancelarija Prijedor, kroz svoje projekte već gotovo osam godina promoviše dijalog kao jedno od uspješnih sredstava za rješavanje konflikata. Ova nevladina organizacija svoju aktivnost je usmjerila ka više ciljnih grupa iz Prijedora i Sanskog Mosta i realizacijom svojih projekata nastoji poboljšati međuetničku komunikaciju, povezivanje i saradnju za dobrobit građana. O dosadašnjim iskustvima i budućim planovima NDC Prijedor razgovarali smo sa direktoricom Tanjom Milovanović.
ZAMISLI.BA: Na odluku NDC Prijedor da svoju aktivnost usmjeri ka ova dva grada uticao je boravak više vaših aktivista u Nansen akademiji u Lillehammeru.
MILOVANOVIĆ: Bilo je to 2007. godine kada su delegacije Prijedora i Sanskog Mosta, u kojoj su bili predstavnici vlasti, medija, škola, ali i aktivisti drugih nevladinih organizacija, posjetili Nansen akademiju i prisustvovali jednoj sesiji koja se bavila dešavanjima u Prijedoru u proteklom ratu. Ništa nije izgledalo da će se dešavati nešto van uobičajenog ritma komunikacije, međutim ispričane su dvije priče koje su odražavale dva potpuno različita gledišta na te događaje. Jedan čovjek je ustao i rekao da ga jako nervira priča da su u Prijedoru postojali logori. On je rekao da to nije tačno, već da su postojali prihvatni centri za stanovništo radi njihove zaštite. Jedna od prisutnih djevojaka je počela da plače i da se trese. Prisutni su je pitali šta se dešava, na šta je ona rekla da ne može vjerovati da čuje ovakvu priču. Rekla je da je kao četrnaestogodišnja djevojčica bila u logoru i preživjela strahote, u logoru u kojem su ubijani ljudi. Slijedile su lične priče jedna za drugom i nakon toga smo razmišljali kako da ovo iskustvo i mogućnosti za otvoreni dijalog prenesemo i u Prijedor. Kad smo se vratili u Prijedor, učesnici pomenute grupe su lobirali kod lokalnih vlasti i mi smo dobili prostor za rad.
ZAMISLI.BA: Prema kojim ciljnim grupama ste proteklih godina usmjeravali svoje aktivnosti?
MILOVANOVIĆ: Prijedor i Sanski Most su dio naše istorije i svega onoga što se dešavalo u ne tako davnoj prošlosti i mislim da ne treba da objašnjavam zašto smo se odlučili da ih preko naših aktivnosti i projekta povežemo. Prvih godina su prema definisanim kriterijima grupe multietničkog sastava na nivou opština prolazile određenu edukaciju sa fokusom na interaktivnoj komunikaciji i dijalogu, a zatim smo organizovali i aktivnosti u osnovnim i srednjim školama. Na nivou opština radili smo sa mjesnim zajednicama koje su bile multietničke, a zatim i sa onim monoetničkim. Radili smo puno sa dijasporom, kao i sa udruženjima žena, od kojih smo mnoga i osnovali i koja su i danas vrlo aktivna. Bavili smo se i ljudskim pravima, mirovnim obrazovanjem, vršnjačkim nasiljem, položajem mladih u Prijedoru i Sanskom Mostu i kako to da promijenimo nabolje. Onim najviše motivisanim omogućili smo da realizuju svoje ideje, bazirane na nekim od potreba koje naš projekat podržava.To nam je jako bitno i to je naš način rada, da imamo lokalne ljude kao nosioce projektnih aktivnosti, ljude koji žive u tim sredinama i znaju šta im je najpotrebnije. Takve multietničke grupe iz Prijedora i Sanskog Mosta podstakli smo na na saradnju i umrežavanje, a nastojali smo ih povezati i sa NDC iz Sarajeva i Mostara. U saradnju kroz aktivnosti smo uključili i Jajce, Srebrenicu, Zvornik i Bratunac sa kojima smo sarađivali kroz školski program, a povezali smo naša i njihova udruženja žena koja su zajednički provodila dogovorene aktivnosti.
ZAMISLI.BA: Koliko mi je poznato, veliku pažnju posvetili ste realizaciji projekta „Mirovno obrazovanje/prevencija upravljanja konfliktima“.
MILOVANOVIĆ: U 2010. godini počeli smo sa jednom školom u Prijedoru i dvijema u Sanskom Mostu. Krenuli smo sa 100 učenika i 40-ak profesora da bismo u školskoj 2016/17. imali 250 profesora, 1.209 učenika i 244 roditelja. Kroz program smo edukovali sjajnu grupu, 20 Nansen trenera mirovnog obrazovanja koji su nosioci ovih aktivnosti. Kad pričam o ovom programu, ovim brojkama i ostvarenim rezultatima, sve izgleda jednostavno. Vrlo često u razgovorima sa onim koji nisu dovoljno upoznati sa našim radom, oni znaju reći: to je lako. Uopšte nije tako. To su svakodnevni izazovi, gdje ističem i važnost obezbjeđivanja podrške roditelja. Ne bismo ništa mogli postići ako roditelji ne razumiju i ne prate naše aktivnosti koje njihova djeca pohađaju kao sekcije, kao vannastavne aktivnosti u školama. Imamo primjer jedne majke koja je isključila svoje dijete iz svih sekcija osim naše, jer je popustilo sa učenjem. Saznali smo da je pohađajući našu sekciju, Nansen vršnjačku medijatorsku sekciju, njeno dijete postalo otvorenije u komunikaciji i zahvaljujući tome sa njim su i roditelji uspostavili bolju komunikaciju.
ZAMISLI.BA: Među pozitivnim primjerima je i obilježavanje 21. Septembra, Međunarodnog dana mira.
MILOVANOVIĆ: Do 2014. godine obilježavali smo ga odvojeno. Na naš prijedlog da ih organizujemo zajedno, dobili smo komentare da za to nema šanse. Čak su nam kolege iz nevladinog sektora tvrdili da je to nemoguće, da to niko neće podržati. Sada mi iz NDC, profesori iz osnovnih škola Prijedora, S. Mosta i Oštre Luke/NDC treneri, uz podršku direktora škola, opština i entitetskih ministarstava prosvjete, sa učenicima dolazimo u Sanski Most i u Prijedor. Šetamo zajedno ulicama, mašemo zastavicama, šaljemo poruke mira. Bilo je prvih godina negativnih komentara u Sanskom Mostu upućenih pojedinim profesoricama kojima je poručeno da ih treba biti sramota, jer djecu vode kod onih koji su im ubijali njihove članove porodice, a ovdje u Prijedoru bilo je slučajeva da roditelji nisu puštali djecu da odu u Sanski Most. Međutim, uspjeli smo to sve prevladati. Mnogi su rekli da ne može, a mi smo pokazali da može. Treba biti uporan u radu, transparentan i raditi za pravi cilj.
ZAMISLI.BA: Prateći aktivnosti NDC Prijedor, uvjerili smo se da djeca stvarno uživaju u druženju. Međutim, ona se povratkom u svoju sredinu, u porodice, ponovo susreću sa nametnutom podjelom na kojoj insistiraju političari, a što, nažalost, i veliki broj roditelja podržava.
MILOVANOVIĆ: Podjele su duboke i apsolutno su vidljive, jer imate kafiće gdje mladi jedne nacionalnosti idu, a u druge idu u drugi. Mnogo zavisi od toga šta se mladima svakodnevno servira. Naš javni prostor pun je tih prljavih stvari i negativnih vrijednosti, ne vidimo mnogo pozitivnih priča. Uzmimo primjer demobilisanih boraca koji su u proteklom ratu bili na suprotnim stranama, a sada sjede skupa i razgovaraju. Djeca se vraćaju u sredine gdje su prisutne podjele, ali smatram da oni kroz programe uče kako da prepoznaju to “drugo i drugačije”, da kritički razmišljaju i da poštuju različitosti. Neće oni više tako lako povjerovati svemu što im se servira, već će sve preispitivati. U školama gdje nije bilo sličnih inicijativa razlika je ogromna u odnosu na škole gdje ima programa kao što su naši. Nama mora biti jasno da smo odgovorni za ono što se dešava u našim institucijama, jer ih mi gradimo. Dok god budemo razmišljali šta onaj tamo misli, neće biti promjena. Hajde da mijenjamo, počevši od sebe.
ZAMISLI.BA: Koji su budući planovi NDC Prijedor?
MILOVANOVIĆ: Od prošle godine počeli smo sa aktivnostima u Kozarskoj /Bosanskoj/ Dubici, Novom Gradu /Bosanskom Novom/, Bosanskoj Krupi i Kostajnici i bitan je dalji nastavak. Cilj nam je da organizujemo aktivnosti sa opštinama sve do Bihaća, da nekako zaokružimo tu cjelinu, regiju, i da onda na tim temeljima dalje razvijamo našu saradnju, jer to ne mogu da urade sami Prijedor i Sanski Most. Mora postojati saradnja, da prenosimo znanje i iskustvo, da se uvežemo sa ostalim opštinama u regiji i onda možemo govoriti o značajnim postignućima. Dalji planovi su nam nastavak otvaranja prostora za djelovanje, za razgovor, dijalog za zajedničkim stolom, da pokušavamo da se razumijemo i vidimo koje su nam zajedničke potrebe, šta nas spaja i koje aktivnosti bi trebalo u budućnosti da budu prioriteti ovog prostora.
ZAMISLI.BA: Prošlog mjeseca učestvovali ste u međunarodnoj konferenciji Nansen centra za mir i dijalog u Lillehammeru. Koje su teme bile zastupljene?
MILOVANOVIĆ: Konferencija je bila posvećena dijalogu kao sredstvu za mirno rješavanje sukoba, načinu kako ga koristimo u različitim međunarodnim kontekstima, primjerima najbolje prakse, kako da učimo jedni od drugih i o mogućnostima primjene kad se vratimo u naše, lokalne sredine. Bila je to i prilika da razmijenimo raznolikost ideja koje ćemo, nadam se, sprovesti u praksi. Prisustvovali su aktivisti iz 20 zemalja, među kojima i Sirija, Irak, Kenija, Kolumbija, u kojima zbog ratova ili terorističkih akcija svakodnevno strada veliki broj stanovnika, a veliki broji je i u izbjeglištvu.
ZAMISLI.BA: Bosna i Hercegovina se nalazi u postkonfliktnom vremenu. Koliko su slični, a u čemu se razlikuju naši i njihovi konflikti?
MILOVANOVIĆ: Svi konflikti su u suštini, kad se analiziraju, isti. Postoje razne teorije koje upućuju na način kako i zašto dolazi do konflikata i u tom dijelu možemo pronaći dodirne tačke. Načini na koji izlazimo iz postkonfliktne zone su različiti. Svako nastoji da isplanira aktivnosti shodno potrebama lokalnog stanovništva i da iskoristi međunarodna iskustva u pokušaju da utiče na pozitivne promjene. Nama iz Bosne i Hercegovine je prišao aktivista iz Sirije koji živi u Egiptu i rekao nam je da su mu savjetovali da mnogo razgovara sa nama i da sluša naša iskustva. Uz uspostavljene ove i slične kontake vjerujem da će i naša iskustva biti od koristi. U Lillehammeru su prezentovane sjajne ideje kako ljudi pokušavaju pozvati, inicirati, uključiti u program, uticati na pasivnost stanovništva koja je i kod nas prisutna, da se vrati pozitivna energija i vjera da ljudi mogu nešto promijeniti.
ZAMISLI.BA: Prijedor, a pogotovo vaša organizacija, ima izuzetnu saradnju sa Nansen akademijom zahvaljujući prvom čovjeku Nansen dijalog mreže Steinaru Brynu kojem je prije četiri godine uručeno najveće priznanje grada Prijedora – počasni građanin.
MILOVANOVIĆ: Od 1995. godine, Steinar je kroz Nansen akademiju angažovan na programu demokratija, ljudska prava i mirno rješavanje sukoba. Godine 2000. sa nama sa prostora bivše države podržao je i inicirao osnivanje Nansen dijalog centara i konstantno prati naš rad, pruža podršku. Kad kod sebe osjetim pad motivacije, nazovem njega, komuniciramo, svaki put uspijeva da me dodatno motiviše. On nije samo motivator, kod njega je prisutan taj dijaloški pristup shvatanja stvari koji pokušavam naučiti od njega. To je i ono kad u određenoj situaciji pokušavate da shvatite, da pronađete zrnce pozitivnosti i onda od toga gradite nešto veće. Od Steinara, koji je sa Nansen dijalog mrežom bio pet puta nominovan za Nobelovu nagradu za mir, imamo konstantno veliko zalaganje za proces pomirenja, ljudsku podršku, posvećenost, razumijevanje, podršku projektima i kontinuirano prenošenje znanja.
