Sjećam se kako su nam dok smo još bili mali govorili da nije dobro pretjerano se smijati jer bi se u suprotnom moglo nešto ružno desiti zbog čega bismo poslije mogli i oplakati. Ili da recimo kada se i nađemo u stanju sreće, da sebi stavimo kamenčić u cipelu da nas žulja i podsjeća kako život ipak nije sjajan. Strašno je to. I tužno. Samo društvo koje je preživjelo golgotu može na taj način tretirati sebe, svoju sreću i svoju djecu.
Kada samokažnjavanje postane stil života, a sreća prijetnja, onda se svaki uspjeh ili pokušaj da se živi ispunjen život kreće sabotirati. Nekada je to bio kamen u cipeli, danas je krst na leđima. Ili mjesec i zvijezda. Kako se uzme. Naše društvo je toliko dugo živjelo u emotivnom stanju pripravnosti da danas ne samo da se plaši sreće, nego je ne može pojmiti, doživjeti kao cjelinu u jednom trenutku. Jedino sreća u odnosu na tegobu kod nas ima smisla. To je kao život ispod kamena. Ti u suštini ne znaš šta je svjetlost. Kad neko digne kamen, ti panično krećeš da trčiš i zabijaš se u zemlju u nedostatku mraka. Nama je sreća stanje šoka.
Izvor Getty images
Mnogo je dnevnih oblika samodestrukcije i obmanjivanja. Uz sve to se veže i osjećaj srama i krivice. Oni pritom nisu moralni korektori koji bi ti trebali ukazati na loše urađenu stvar. Ne. Oni su naučeni osjećaj krivice izazvan postignutim uspjehom. Kad kupiš stan. Počastiš se nekom dobrom odjećom. Malo skupljom hranom. Odvedeš se na tortu koju danima mjerkaš. Uživaš u seksu. Ili se eventualnom nagradiš dobrim, zdravim odnosom. Tad bi mogao čuti glas koji bi ti rekao da nešto ne zaslužuješ. Ili da ti je eventualno zdrav odnos dosadan pa bi ga se trebalo riješiti. Tad prorađuje manjak samopoštovanja. Tu kreće iskupljivanje zadovoljstva. Jer zadovoljstvo ne pripada nama.
Postoje naravno kategorije društva koje se mnogo intenzivnije mogu poistovjetiti sa ovim stanjima. To su isti oni slojevi društva kojima politika, institucije, religijski narativi, pa i roditelji i prijatelji na neki način oduzimaju pravo osjećaja zadovoljstva. To su siromašni/e ili barem oni koji su nekoć bili siromašni/e. To su ljudi koji su odrastali u disfunkcionalnim porodicama. Ljudi koji su trpjeli neki određeni oblik nasilja i ugnjetavanja. To su žene. To su politički obespravljeni građani/ke. Diskriminisani. Skrajnuti. Ignorisani. Sve su to ljudi kojima je društvo na ovaj ili onaj način poručilo da ne zaslužuju zadovoljstvo i sreću.
Postoje i teorije koje kažu kako je zapravo najveći utjecaj na formiranje samokažnajvajućeg stila življenja izvršen upravo u djetinjstvu. Neki roditelji uskraćivali su zadovoljstvu svom djetetu ili su bili emotivno nedostupni ili ga/je nisu podržavali u njegovom/njenom putu ka uspjehu. Neki roditelji nisu mogli oprostiti ni djetetov uspjeh, posebno ne onaj koji prevazilazi njihov lični pa su mu/joj u amanet ostavili krivicu i samodestrukciju. Naravno, u kombinaciji sa jednako samokažnjavajućom kulturom, teško je odrediti šta je tačno utjecalao na formiranje takvog stila života. Nešto ga je formiralo, nešto drugo poduprlo i već u idućem trenutku osjećaš kako bi se nekome trebao/la izviniti za sreću koju si osjetio/la.
Trebalo bi penzionisati krivicu, a taj krug samokažnjavanja, čednosti i skrušenosti prekinuti u ime cjelovitijeg života. Izvaditi escajg čuvan još od rata, tanjire i šoljice i prestati piti iz okrnjenih čaša. Prestati zalijevati klicu siromaštva i pokušati živjeti najbolje u skladu sa datim mogućnostima. Svi ti oblici uskraćivanja nisu ništa drugo nego načini kažnjavanja sebe za nešto što smo učinili ili za nešto što bismo tek mogli učiniti, kao recimo – živjeti. Trebalo bi izvaditi kamen iz cipela i eventualno ga prebaciti u džep. Kao podsjetnik da život umije biti i ovakav i onakav.
