Neprofitni mediji zavise od donacija koje primaju, te politika koje donatori imaju. Neki ne žele nikakav upliv u uredničke politike dok se drugi ne libe tražiti prostor u kojem bi otvarali teme njima bitne, diktirajući time i interes javnosti.
I neprofitni mediji u Bosni i Hercegovini, kao i javni servisi, razvili su se pod uticajem Međunarodne zajednice (MZ) koja je prisutna u svim sferama života od 1995. godine.
Iako sam Dejtonski mirovni sporazum, koji je pored ostalog definisao i ulogu MZ, ne spominje medije, sastanak koji je održan 1996. godine na nivou zemalja članica Vijeća za implementaciju mira (PIK) u Londonu otvorio je put za “medijsku intervenciju”. Odluka je bila da se krene u izgradnju sistema javnih emitera, te da se pojačaju neprofitni mediji, a kako bi se utišao glas medija koji su bili pod kontrolom nacionalističkih političkih partija. Međunarodna zajednica počinje finansirati, a kasnije i formirati, neprofitne medije koji su trebali biti prostor za neovisno novinarstvo. Neki su u tome uspjeli, ali su neki samo postali produžetak ureda za odnose sa javnošću Međunarodne zajednice.
Ovakvi mediji zavise od donacija koje primaju, te politika koje donatori imaju. Neki ne žele nikakav upliv u uredničke politike dok se drugi ne libe tražiti prostor u kojem bi otvarale teme njima bitne, diktirajući time i interes javnosti.
Donacije omogućavaju da novinari u neprofitnim medijima često imaju veća primanja od onih u javnim emiterima ili privatnim medijima. Tako se dešava da novinari bez iskustva u neprofitnim medijima imaju veće plate nego glavni i odgovorni urednici medija koji funkcionišu po drugačijim osnovama. Dok novinari u neprofitnim medijma često zarađuju više od 2000 KM (oko 1000 Eura). To je plata koju imaju neki glavni i odgovorni urednici malih privatnih ili u javim medijima. No, taj podatak ne govori u prilog tome da su neprofitni mediji kvalitetniji ili profesionalniji na bilo koji način.
Ovi mediji lakše dobiju i zaštitu jer iza njih na neki način stoje donatori koji su nerijetko utjecajne međunarodne organizacije ili ambasade.
Ipak, kada govorimo o radničkim pravima, nisu uvijek ispoštovana ni u neprofitnim medijima. Nekada u svim, a danas u dijelu neprofitnih medija, novinari i urednici rade bez bilo kakvog osiguranja uz ugovore na određeno vrijeme, obično na godinu dana, bez da znaju koja su njihova prava i zbog toga lako postaju mete mobinga. Baš iz neprofitnih medija dolaze najčešće žalbe novinara na neprofesionalan odnos urednik-novinar, ili nekompetentnost urednika.
“Mislim da su današnji probelmi novinara najviše vezani za mediokritete koji sede na uredničkim pozicijama. Uređivačka politika je najveći problem, ali ne mislim da je taj problem usko povezan sa političkim pritiscima, već ima veze sa neznanjem ljudi koji su danas urednici”, kaže Dragana Erjavec, novinarka Balkanske istraživačke mreže (BIRN).
Njen stav potvrđuje i kolega koji je htio da ostane anoniman. On navodi da su najčešći problemi koje novinari unutar redakcija imaju – nekompetentni urednici, uprave koje su pod političkim uticajem i nedovoljno zaštićena prava iz radnog odnosa.
Novinari i novinarke se također žale ne nepostojanje jasne odvojenosti između uloga menadžera i urednika, što uveliko može da utiče na novinarsku neovisnost. Na sastancima koji su namijenjeni novinarima za razmjenu ideja i mišljenja, tako se pojavljuju menadžeri neprofitnih medija, te je njihovu poziciju u takvim trenucima teško definisati.
No, istina je da neprofitni mediji često sebi mogu dozvoliti potpunu neovisnost od domaćih političkih elita, te su zaštićeni od ekonomskih pritisaka koji dolaze od oglašivača.
Aleksandar Brezar, koji je u svojoj dvije decenije dugoj karijeri imao prilike raditi za privatne, javne i neprofitne medije, kaže da je razlika ogromna. “Moj je dojam da javni mediji imaju elementarni problem u nestabilnom finansiranju, a vidimo iz analiza, ali i odluka RAK-a, da je u pojedinim javnim medijima postoji i određena doza političkog uticaja – koji je bar po meni direktno vezan za tu finansijsku nestabilnost”, kaže.
“U privatnim medijima, vlasnici se ponašaju kao mali bogovi – imao sam sreću da sam se jako kratko zadržao u privatnom sektoru pa se nisam dugoročno izlagao ‘vedrenju i oblačenju’… Neprofitni mediji su možda i u najboljem položaju jer privlače i kvalitetne profesionalce, te postoji novac, kao i prilika da se mediji specijaliziraju za ono što nam fali u javnim ili privatnim medijima – od istraživačkog novinarstva do factcheckinga”, kaže Brezar, dodajući da, s obzirom na činjenicu da je nevladin sektor u BiH ogroman, i među neprofitnim medijima situacija varira.
No, ono što Brezar, ali i drugi sagovornici kažu, je da novinari koji dolaze iz neprofitnog sektora, često imaju problema da se prilagode novim okruženjima. “Bojim se da neprofitni mediji u nekim slučajevima svojim novinarima čine ‘medvjeđu uslugu’ jer ih ne pripremaju na realnost rada u bh. medijima. Također se bojim da će se takvim novinarima biti teško snaći u budućnosti i na budućim poslovima pa će posegnuti ili tome da si dozvole da rade za medij koji će ih platiti više, a gdje će morati igrati po pravilima vlasnika ili političara koji na taj medij utiče ili jednostavno odustati od novinarstva kao struke. A i jedno i drugo su itekako štetni za našu profesiju.”
Semir Mujkić, koji radi u neprofitnom mediju, također uviđa razliku koja, kaže, ne bi trebala postojati. “Novinarstvo je zanat koji se u cijelom svijetu radi na isti način i vrsta medija ne bi trebala praviti razliku. U javnim medijima je jasan politički uticaj, u privatnim uštede vode ka sve lošijem novinarstvu na ivici tabloidnosti. Neprofitni mediji su rijetki prostori koji novinarima pružaju mogućnost da se posvete svom poslu onako kako bi to trebali raditi.”
Ipak, novinari koji su željeli ostati anonimni, a rade u neprofitnim medijima, ukazuju na neke probleme koji nisu zanemarivi. Žale se na nekompetentne urednice i nedovoljno zaštićena prava. Ipak, kažu da rade bez političkih uticaja i to je ono što ih drži u ovakvim medijima pored znatno većih primanja.
Ono što novinarima u neprofitnim medijima također predstavlja problem je što u slučaju problema sa menadžementom i uredništvom, koje je najčešće usko povezano, nemaju od koga tražiti zaštitu. “Vrlo bitna stvar u neprofitnim medijima je da na visokim funkcijama, kao što su direktor ili urednik, budu osobe koje su adekvatne da obavljaju te funkcije”, kaže novinarka koja je napustila neprofitni medij nakon što je postala žrtva mobinga, kao i brojne druge kolege iz te redakcije.
I za novinare u neprofitnim medijima problem su neefikasna i razjedinjena novinarska udruženja, te nepostojanja sindikata. Ipak, svjesni su da se nalaze u puno boljem položaju nego drugi, što ih često drži daleko od kolega iz drugih medija, a posljedica je ponovo nedostatak solidarnosti kada i jedni i drugi imaju problema.
* Ovaj tekst objavljen je u sklopu regionalnog projekta “Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije”, podržanog od EU i deo je programa „Zaštita slobode medija i slobode izražavanja“, koji realizuje Hrvatsko novinarsko društvo kao deo projekta „Regionalna platforma za zagovaranje slobode medija i sigurnost novinara Zapadnog Balkana“. Projekat je realizovan kroz partnerstvo šest regionalnih novinarskih udruženja: Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Udruženja novinara BiH, Hrvatskog novinarskog društva, Udruženja novinara Kosova, Udruženja novinara Makedonije i Sindikata medija Crne Gore.
