Svake godine niz događaja u narodima i narodnostima Bosne i Hercegovine koji nešto pamte i nikad ne zaboravljaju.
Da, slažem se. Svi imamo neke traume koje ne želimo da ostanu zaboravljene i želimo da se pamte.
Nismo samo mi i ne pamtimo samo mi. Pamte i drugi. Pamte drugi i Srebrenicu. I Ahmiće. I bombardovanje Beograda.
Jesmo se ikad kao jedna strana zapitali kako je drugima kada kažemo da samo mi to nešto pamtimo?
Teško da jesmo. Narodi u Bosni i Hercegovini uglavnom gledaju samo sebe. Gledaju sebe u svakom pogledu.
Šta me briga ako komšiji ode kuća. Šta ja imam s tim?
Tako je i u ovim slučajevima. Svako je gubio i svako je imao žrtve. Trebamo se nekad sjetiti i drugih. Trebamo se sjetiti kako bi se oni osjećali kada bi ih samo pitali obično pitanje: Kako si nakon svega?
Vjerujem da bi se osjećao mnogo bolje. Čak možda i ono Nikad zaboraviti – malo splasne nakon samo običnog pitanja kako je neko.
Ne mora samo pitanje kako si da se odnosi na rat. Treba da se odnosi na svakodnevni život.
Zamislite situaciju kako nekom možete popraviti dan tim običnim pitanjem i dati osmijeh na lice nekoj osobi koju ne poznajete.
Vjerujem da ćete se i vi osjećati bolje, a i drugi.
Zato razmislite šta vi zapravo pamtite jer treba da pamtimo i druge, ne samo sebe.
