Kada je 1999. godine otvoren novoizgrađeni starački dom u širem centru Prijedora, bila je to jedina ustanova te vrste u gradu na Sani, a danas ih ima šest. Dva su državna (pomenuti u gradu i gerijatrija kod bolnice), a četiri privatna (dva u Čirkin polju i po jedan u Kozarcu i u Donjim Garevcima).
Mnogi će se vjerovatno zapitati zašto je neko uložio ogromna vlastita ili kreditna sredstva u izgradnju ovakvih objekata, njihovo opremanje i zapošljavanje stručnog kadra. Ne radi se ovdje ni o kakvoj iznenadna probuđenoj empatiji prema ovoj kategoriji stanovništva, nego se shvatilo da su ovakvi domovi unosan biznis.
U prilog im ide i podatak da na ovom prostoru živi veliki broj starih, među kojima i znatan broj bolesnih osoba, koje u svojim kućama ili stanovima žive same, jer im djeca ili bliži rođaci žive izvan ovog grada, a najčešće u inostranstvu, pa je jedino rješenje nađeno u njihovom smještanju u staračke domove. U domovima ima i stanara čija djeca žive u ovom gradu, ali zbog radnih i obaveza prema vlastitim porodicama nisu u mogućnosti da se o svojim starim roditeljima brinu onoliko koliko bi trebalo.
Na veb stranicama ustanova sve izgleda sjajno i bajno: sređene sobe i druge prostorije, nasmijano osoblje, veseli vlasnici, direktori i korisnici, pa izgleda da je samo za poželjeti živjeti u njima, ali to mnoge ljude treće dobi ne fascinira, već insistiraju da žive u svojim kućama i stanovima, a od djece traže da im pronađu kućne njegovatelje što će se za novčanu naknadu brinuti o njima.
Ima slučajeva da stare osobe bez nasljednika svoju imovinu ne ostavljaju svojim daljim rođacima već onima koji su pokazali izuzetnu pažnju i brigu o njima. Naravno da ima i onih koji bi rado prihvatili smještaj u jedan od prijedorskih domova za stare, međutim njihova primanja nisu tolika da ih mogu plaćati.
Kada nazovete telefonski brojeve objavljene na sajtovima domova, svi sa vama od osoblja pa do vlasnika ljubazno razgovaraju, ali kad kažete da ste novinar, nastaje problem. Tako je vlasnik dvaju domova rekao da ne može saopštiti koliko ima korisnika, obrazloživši da je to njegova poslovna tajna, čime je postalo jasno da je sve o čemu bismo ga dalje pitali bila takođe poslovna tajna.
Strategija direktora trećeg privatnog doma za stare bila je drugačija. On je bio “voljan” odgovoriti na novinarska pitanja, ali, eto, ispriječio se nepremostiv problem – na e-mail adresu njihove ustanove nikako nije mogao stići mail sa novinarskim pitanjima, iako je slat u više navrata i sa više različitih adresa (na koje se nijednom nije vratio kao neisporučen). Nisu imali faks na koji bi mogli primiti pitanja, a čak su tražili da im se pitanja dostave čvrstom poštom, što se ne sjećam da sam za svojih gotovo 40 godina u novinarstvu ikad doživjela.
Ostali smo uskraćeni za podatke o trenutnom broju korisnika, opremljenosti, broju i strukturi zaposlenih, cijeni smještaja i slučajevima, ako ih je bilo, da su korisnici nezadovoljni uslugama napustili domove. Od rođaka korisnika nezvanično smo saznali da pokretni korisnici mjesečno za smještaj izdvajaju 1.000 KM, a nepokretni 1.100 KM.
Za razliku od privatnih, javna ustanova za smještaj starijih lica nije imala problem s prijemom novinarskih pitanja niti je imala poslovnih tajni, pa smo na osnovu njenih podataka može ponešto zaključiti i o korisnicima u ostalim domovima. Između ostalog, može se pretpostaviti da u ovdašnjim domovima za stare borave lica iz ovog i obližnjih gradova, kao i iz drugih gradova BiH, da im je prosječna životna dob oko 75 godina.
Kapacitet najstarijeg prijedorskog staračkog doma je 221 osoba, trenutno ih tamo boravi 125, a cijena usluga je 700 KM mjesečno za pokretne odnosno 775 KM za nepokretne osobe. Na gerijatriji na Urijama smješteno je 60 starih osoba, uglavnom izbjeglica. Korisnike redovno posjećuju članovi porodica i prijatelji, dok one iz udaljenijih gradova malo rjeđe, a oni čiji članovi porodice žive u inostranstvu posjete imaju za vrijeme vjerskih praznika i tokom godišnjih odmora.
Iako se svi domovi preko svojih sajtova hvale da se njihovim korisnicima pruža vrhunska usluga, rođaci koji ih posjećuju ističu da nije baš tako kako oni tvrde i navode da je bilo slučajeva da boravkom u nekim domovima nije bio zadovoljan određen broj korisnika i da su od svoje djece tražili da ih premjeste u druge domove,što su oni i uradili.
Rođaci pričaju da im se korisnici žale da ima slučajeva da se pokretni korisnici smještaju u sobe sa nepokretnima i da često jedni drugima pomažu, iako je to posao njegovateljica. Takođe, kažu da se nedovoljno pažnje posvećuje nepokretnim i osobama sa demencijom. Kažu i da ima priličan broj korisnika koji osoblju domova tolerišu takvu nebrigu, jer, osim boravka u domu, ne vide drugo rješenje za sebe.
Sami korisnici priznaju da i među njima ima onih koji ne poštuju kućni red i ponašaju se kako im odgovara, pa izlaze iz domova i odlaze u duge šetnje gradom. Navode da su razočarani u djecu pojedinih korisnika koji, iako žive u ovom gradu, nikako ili vrlo rijetko posjećuju svoje roditelje koji su im ostavili stanove ili kuće. Takve podsjećaju da će i oni jednog dana ostariti i da mogu od svoje djece doživjeti sudbinu koju su doživjeli njihovi roditelji.
