Veoma često se čuje da svaka država ima onoliko fudbalskih selektora koliko ima stanovnika, barem onih muških. Ova konstatacija se kao modifikovana može primijeniti i na prijedorski sport gdje svi klubovi smatraju da je upravo njihov kandidat najbolji sportista grada.
Izbor za najboljeg sportistu neke lokalne zajednice trebalo bi da bude vrhunac godišnjih dešavanja iz ove oblasti. Međutim, u Prijedoru to odavno nije slučaj. Ovogodišnju manifestaciju, 48. po redu, obilježile su brojne kontroverzne odluke za koje su sportisti najmanje krivi. Krenimo redom.
Na sjednici Organizacionog odbora održanoj 16. novembra u Gradskoj upravi saopšteno je da će se prijave primati do kraja mjeseca. Ako se uzme u obzir činjenica da se prijaviti može i poštom zaključno sa 30. novembrom, logično je bilo da se žiri prvi put sastane tek 4. decembra ili koji dan kasnije. Iako nezvanične informacije govore da je prva sjednica žirija održana 30. novembra u popodnevnim časovima, kada je i odlučeno koji pojedinci i ekipe će biti najbolji za ovu godinu, Zoran Sovilj, direktor lokalne medijske kuće IPC Kozarski vjesnik, koja je organizator same manifestacije, u petak je tvrdio da je sjednica održana tek 2. decembra. Potvrdu ove informacije, ali i odgovore na nekoliko drugih pitanja u vezi sa Izborom najboljeg sportiste Prijedora za 2017. godinu nisam dobio, jer predsjednik žirija Saša Goronja nije htio da ih da, sa obrazloženjem da on odgovara samo Organizacionom odboru manifestacije.
Već nakon prve sjednice žirija, kojeg god datuma da je održana, kao i narednih dana, među sportskim radnicima pojavile su se informacije o dobitnicima priznanja. Nije ovakav slučaj izuzetak u Prijedoru, već uglavnom pravilo, iako se najbolji sportisti proglašeni tek sinoć. Oni kojima je javljeno da su najbolji su već slavili, oni koji su čuli da sportista iz njihovih klubova nema među dobitnicima priznanja bili su rezignirani ili su odlučili da se bore kako bi istjerali svoju pravdu.
U danima koji su uslijedili pojedini sportski kolektivi smatrali su da su oštećeni pa su počeli da se bune i prigovaraju. Jedan od onih koji nije mogao da se pomiri da kandidatkinja njegovog kluba nije ostvarila bolji plasman bio je i Radenko Marinović, trener Džudo kluba “Prijedor”. Naime, članica ovog kluba Barbara Čikić je ove godine postala juniorska prvakinja na Balkanskom prvenstvu u Bugarskoj nastupajući za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Osim toga, osvajala je seniorske i juniorske titule prvaka Republike Srpske i BiH. Njen trener smatrao je da Barbara zaslužuje jednu od prvih pozicija, što nije bio slučaj prema informacijama koje je nezvanično dobio, pa je tražio i objašnjenje. Marinoviću je uskoro stigao odgovor u kojem su pojašnjene neke stvari. Između ostalog, navedeno je da prvoplasirani sportista ima 61, drugoplasirani i trećeplasirani po 29, a Čikićeva 28 bodova.
Uvidom u Pravilnik o izboru sportiste godine grada Prijedora i tabelu za vrednovanje sportskih rezultata u Članu 9. vidljivo je da su učinjeni brojni propusti. S obzirom na to da sada i zvanično znamo da je Sanja Milojica prva, Mirko Cvijić drugi, a Tarik Redžić treći, postavlja se pitanje kako je žiri došao do zbira bodova. Pošto nemam informaciju za sve troje prvoplasiranih sa kojim rezultatima su prijavljeni, osvrnuću se samo na četvrtoplasiranu. Naime, ako se poštuje tabela, Barbara Čikić u startu treba da ima 28 bodova za titulu seniorskog prvaka BiH i 17 bodova za nastup u juniorskoj reprezentaciji BiH, što u zbiru daje 45 bodova.
Najinteresantnije je da je žiri ponovo zasjedao nakon Marinovićevih primjedbi i zahtjeva za pismeni odgovor, te je promijenio svoju odluku u najvažnijoj kategoriji, onoj za najboljeg sportistu grada Prijedora. Tako je mladi biciklista Sinisa Lukić, koji je prema prvoj odluci, koju je nezvanično znala sportska javnost, bio najbolji sportista godine, odjednom prebačen među perspektivne sportiste, jer je još uvijek kadet, a lista deset najboljih je dobila drugi izgled.
Nakon što su proglašeni najbolji sportisti upada u oči da se na trećem mjestu nalazi 15-godišnji teniser Tarik Redžić koji je Lukićev vršnjak, pa objašnjenje da je uz saglasnost predlagača ovaj potonji uvršten među one perspektivne, zvuči pomalo smiješna. Postavlja se pitanje zašto je to tako, da li zbog toga što je tenis elitniji i popularniji sport od biciklizma, ili, ne daj bože, da bi se zadovoljila nacionalna zastupljenost, ili možda više nisu znali šta da rade sa Lukićem.
Posebno poglavlje Izbora za sportistu godine je Pravilnik kojim se on bira. Osim određenog broja bodova koje kandidati osvajaju za svoj sportski rezultat, članovi žirija dodjeljuju bodove najboljima, po svom slobodnom nahođenju. Tako je teoretski moguće da sportista koji ima dobar rezultat van granica RS i BiH, samim time i veći broj bodova, od žirija dobije minimalan broj bodova.
“U Pravilniku nije decidno rečeno da članovi žirija prilikom pojedinačnog glasanja moraju strogo da prate bodove po osnovu Pravilnika. Prilikom pojedinačnog glasanja, članovi žirija imaju moralnu obavezu da poštuju rezultate takmičara i bodove dobijene po osnovu Pravilnika i da uvažavajući konkurenciju u pojedinoj grani sporta, popularnost i masovnost sporta, i popularnost sportiste, po vlastitom promišljanju vrednuju društveni značaj određene vrste sporta i njegov doprinos opštoj popularizaciji sportskog i zdravog načina života”, navedeno je u odgovoru koji je Marinović dobio na svoju žalbu.
Ako se pogleda Pravilnik i uporedi sa rezultatima izbora za najboljeg sportistu grada Prijedora, da se zaključiti kako su članovi žirija (ne)svjesno prekršili neke njegove članove.
Nisu samo u Džudo klubu bili nezadovoljni nezvaničnim rezultatima za koje su znali da će biti ozvaničeni na samoj manifestaciji. Iz Stonoteniskog kluba “Prijedor”, višestrukih osvajača titule šampiona BiH, Kupova BiH i RS, takođe su bili razočarani vijestima koje su saznali. U godini koja je bila izuzetno uspješna za ovaj sportski kolektiv, počevši od sjajnih rezultata perspektivne kadetkinje Marije Gnjatić, koja je najbolja u BiH u svom uzrastu, a nastupa i za prvi tim Prijedorčanki, preko titule stonotenisera u Prvoj ligi RS, do odličnih izdanja seniorki i nastupa Sanje Milojice za reprezentaciju BiH. Možda je upravo njoj načinjena svojevrsna nepravda iza koje ostaje gorak ukus u ustima. Iako je proglašena za najbolju sportistkinju grada Prijedora za 2017. godinu, Milojica zna da nije bila prvi izbor žirija i pitanje je šta bi se desilo da se pojedini klubovi nisu žalili.
Dalje, prema Pravilniku, za izbor najboljeg sportiste u obzir se uzima samo najbolji rezultat odnosno onaj koji donosi najviše bodova. Da li je to napravljeno da bi se izjednačile šanse predstavnika ekipnih i pojedinačnih sportova, ne znam, ali činjenica je da u Prijedoru veliki broj kandidata među deset najboljih dolazi iz pojedinačnih, najčešće borilačkih sportova koji imaju više takmičenja. Takođe, primjetno je da su najbolji sportisti Prijedora posljednjih godina bile djevojke kadetskog odnosno juniorskog uzrasta, dok su seniori proglašavani najboljima u godinama kada su njihove ekipe osvajale titule prvaka RS ili BiH. Shodno tome, može se reći da dobar sportski rezultat nije garancija da će se neki kandidat dobro plasirati, jer, možda, nije simpatičan članovima žirija. Rezultati bi trebalo da su najbitniji, ali ipak nisu. Kako objasniti činjenicu da je pri izboru za najbolju žensku ekipu pobijedila ekipa koja je bila treća, a ne ekipa koja je bila druga u Premijer ligi BiH, obje ekipe su osvojile i Kup RS? Vrlo jednostavnom logikom najboljih ostvarenja kluba, ŽRK “Mira” ove godine nije trebalo da bude proglašen najboljim ženskim klubom, već su to priznanje zaslužile članice STK “Prijedor”.
Kadetska ekipa Rudar-Prijedora je ove godine osvojila titulu prvaka Omladinske lige BiH bez poraza, sa impresivnom gol razlikom 108:2 u 24 zvanične utakmice tokom takmičenja. Međutim, s obzirom na to da se radi o drugom rangu takmičenja omladinskog fudbala, pojedini sportski klubovi smatraju da su oni morali biti najbolji.
Iako je Kozarski vjesnik prije nekoliko godina organizovao okrugli sto sa predstavnicima sportskih klubova sa željom da se promijeni Pravilnik o bodovanju, to se nije desilo. Spomenuću i podatak da u pojedinim sportovima postoji više republičkih i državnih prvenstava tokom godine, da kod nekih postoje i pojedinačna i ekipna prvenstva, pa samim time takmičari imaju mnogo više prilika za osvajanje titula u odnosu na, recimo, fudbal, košarku ili rukomet, gdje se tokom jedne sezone može osvojiti samo jedna titula.
Dugo godina pratim sport u Prijedoru, bavio sam se aktivno rukometom koji ima posebno mjesto u mom srcu. Siguran sam da će biti onih kojima se neće svidjeti moje razmišljanje, ali vodio sam se isključivo sportskim rezultatima. Prikupljajući informacije za ovaj tekst svoja razmišljanja podijelio sam sa kolegom iz sporta i dobro mu je poznata ova tematika. Nakon što je čuo o čemu pišem, pitao me je šta mi to treba, zamjeriću se mnogima. Moj odgovor je vrlo jednostavan, čvrsto stojim iza svega što sam napisao, a zamjeriti mi mogu samo oni koji ne vole prijedorski sport i ne žele mu dobro.
Sada mi je mnogo jasnija konstatacija dugogodišnjeg sportskog novinara Nenada Đerića, rođenog Kikinđanina, koji je bio naš sugrađanin proteklu deceniju, prije nego što se vratio u svoju Vojvodinu. Đera mi je više puta rekao da Prijedor ne zna dovoljno da cijeni svoje sportiste i sportske radnike i njihove uspjehe i rezultate, a ja sam smatrao da nije tako. Izgleda da sam pogriješio. Nadu da će se nešto ipak promijeniti daje mi izjava gradonačelnika Milenka Đakovića koji je svjestan da ima nezadovoljnih. “Uoči ovogodišnje manifestacije sam razmišljao o izmjeni Pravilnika o izboru sportiste grada Prijedora i mislim da će se to desiti u narednom periodu”, rekao je.
Naša je (ne)sreća da nijedan Prijedorčanin, pionir, kadet, junior ili senior, nije od 1. do 22. decembra postao evropski ili svjetski prvak, jer, šta bi onda bilo sa izborom za najboljeg sportistu grada za 2017. godinu. Ko razumije, shvatiće.
