“Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.” Baš ova rečenica, više nego bilo koja druga u kratkoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku objavljenoj u martu, izazvala je lavinu reakcija u mnogim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Deklaracija je promovirana tokom niza konferencija organizovanih u sklopu projekta “Jezici i nacionalizmi” koji su vodili beogradsko Udruženje Krokodil i balkanski dio njemačke organizacije Forum ZDF koja sponzoriše mirovne i projekte o pomirenju u regionu.
Nedugo nakon što je objavljena, Deklaracija je dobila podršku više od 8,000 ljudi u regionu, većinom akademika, naučnika, novinara i kulturnih radnika. Oni koji brane Deklaraciju, vjeruju da ona predstavlja prvi u seriji pokušaja ka razumjevanju i saradnji između zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije.
No, ideja nije dobila podršku mejnstrim medija i političara u regiji, a pritom je bila i okidač za nacionaliste koji su u svojim reakcijama osudili Deklaraciju, tvrdeći da se njome dovodi u pitanje pravo nacionalnih grupa — u državama o kojima je riječ — na njihov vlastiti jezik.
Od 1954. godine, jezik koji je korišten u Jugoslaviji zvao se srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Nakon raspada socijalističke federacije, jezici postaju političko oružje i bivaju korišteni na taj način već godinama.
Nacionalisti insistiraju da ljudi u novonastalim državama govore različite jezike, i da su im čak potrebni prevodioci kako bi se razumjeli, barem u zvaničnoj komunikaciji, ali je bilo i pokušaja u prošlosti da se prevode knjige i filmovi. U jednom trenutku stvoreno je zanimanje prevodioca, zaposlenih u javnim institucijama, kojima je posao prevoditi jezike regiona. To je naročito primjetno u Bosni i Hercegovini – koja je bila multietnička i u vrijeme Jugoslavije – gdje zvanične institucije moraju imati sve dokumente prevedene na bosanski, srpski i hrvatski.
Govoreći na konferenciji “Jezici i nacionalizmi” u Podgorici, profesorica Univerziteta u Sarajevu Hanka Vejzović, ironično je opisala razlike među jezicima. “Znate kako to u Bosni i Hercegovini izgleda? Recimo, kod nas se u ‘Službenom glasniku’, zahvaljujući priznanju te tri varijante, tri varijeteta ili tri jezika, u srpskoj verziji teksta koristi, na primjer, riječ ‘sprovođenje’, u hrvatskoj riječ ‘provedba’, a da bismo imali i treću, bošnjačku verziju koja se mora razlikovati od ove dvije, odabrana je lijepa i autohtona bosanska riječ – ‘implementacija’”, demonstrirala je profesorica Vajzović sav apsurd prevođenja riječi koje su razumljive svima.
Nakon što je Deklaracija objavljena, jedan prevodilac iz Bosne i Hercegovine napisao je na svom fejsbuk-profilu: “Bude mi pravo drago kad mi dođe trostruki prevod na srpski, bosanski i hrvatski jer je to puno para”.
Jezičke politike
Regionalni političari su bili vrlo glasni u osuđivanju Deklaracije, naročito u Hrvatskoj, gdje je trend dokazivati da ova zemlja ne pripada regionu uopće. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je odbacila debatu o jezicima, tvrdeći da je to “potpuno marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati”. “Taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekat koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada neće ponoviti”, rekla je.
U Srbiji, političari nisu reagovali ali puno je komentara u brojnim mejnstrim medijima koje uveliko kontroliše stranka na vlasti. Grupa koja je reagovala je Komitet za srpski jezik Srpske književne zadruge – udruženje koje se bavi promocijom i očuvanjem srpske kulture. Oni su odlučili ne podržati Deklaraciju jer je, kako tvrde, “njen cilj da naučno negira istorijsko utemeljenje i aktuelni status srpskog jezika”.
Reakcije na Deklaraciju o zajedničkom jeziku došle su i od lingvista u regiji i idu od osuda do potpunog prihvatanja. Dr Miloš Kovačević, profesor na Fakultetu za filologiju u Beogradu i član SKZ, tvrdi da su oni koji su kreirali Deklaraciju nekompetentni te, samim tim, rekao je, lingvisti mogu da ih ignorišu. Govoreći za medije, Kovačević je optužio autore Deklaracije za “otkrivanje tople vode” u stvarima oko kojih se svi slažu. Članovi Komiteta se slažu da svi ljudi u regiji govore istim jezikom, predlažući da se “historijski i naučno” jezik Srba ima nazivati srpskim, dok se književni jezik Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca ima zvati hrvatskosrpskim, bošnjačkosrpskim, odnosno crnogorskosrpskim jezikom. “Pošto jedino srpski jezik ima status lingvistički utemeljenog jezika, njegove varijante su politički jezici”, objasnio je Kovačević.
Profesor sarajevskog Univerziteta Enver Kazaz je jedan od autora i potpisnika Deklaracije. On ukazuje na to da, suprotno tvrdnjama Kovačevića i komiteta, autori Deklaracije nipošto nisu imali za cilj umanjiti simboličku vrijednost standardnog jezika, već da je upravo obratno: “Deklaracija podcrtava da se na rigidan ideološki način proizvode razlike između sadašnjih standarda i traži liberalizacija pravopisnih normi”, rekao je za K2.0.
“To znači da se dokida svaka mogućnost hegemonističkih fantazmi o srpskohrvatskom jeziku, ili onih fantazmi koje žele ostvariti dominaciju jednog nad drugim standardom. Standardne varijante u zajedničkom policentričnom standardnom jeziku s pravom njegova imenovanje u skladu s vrijednostima njegovih govornika, ne bi trebale služiti kao rigidne ideološke granice između kolektivnih identiteta.”
Ipak, Dževad Jahić, profesor bosanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odbacuje ideju zajedničkog jezika, tvrdeći da bosanski jezik postoji stoljećima. Nakon rata, bosanski jezik je zvanično uveden u Bosnu i Hercegovinu, a Jahić je autorizovao prvi rječnik koji se smatra kontroverznim kako u dijelu lingvističkih krugova, tako i u široj javnosti koja tvrdi da je Jahić vratio brojne arhaizme.
Jahić ideju o zajedničkom jeziku smatra eksperimentom koji bi, kako je rekao, mogao da se odigrava u Bosni i Hercegovini. “To bi opet išlo na račun bosanskog prostora, državnosti, na račun svega što ovaj prostor čini autentičnim”, rekao je Jahić referirajući se na nedavnu prošlost, period Jugoslavije, kada je zvanični jezik bio srpskohrvatski. “Ako narod postoji, naravno da ima svoj jezik, nije pozajmio ničiji jezik. Naši jezici na zajedničkoj bazi omogućavaju normalno sporazumijevanje, ali se ne može uskraćivati pravo jednom narodu.”
Nasuprot ovakvim stavovima je onaj uglednog lingviste svjetskoga glasa, i rođenog Sarajlije sa beogradskom adresom, Ranka Bugarskog, koji tvrdi da Deklaracija nije prijetnja za bilo koju nacionalnu grupu ili jezik. U intervjuu za beogradski sedmičnik Vreme, on kaže da jedini koji se mogu smatrati potencijalno ugroženi ovom Deklaracijom su “oni politički krugovi i pojedinci koji su upravo na razlikama izgradili svoju moć, uticaj, pa ponekad i akademske karijere. Takvi su se prvi i oglasili”, kazao je profesor Bugarski.
