U Bosni i Hercegovini, sistemska zaštita za LGBTQIA+ osobe gotovo da ne postoji. Ni centri za socijalni rad, kao ključne tačke socijalne podrške, uglavnom ne posjeduju senzibilitet da pruže pomoć onima koji su ugroženi zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. U tom institucionalnom vakuumu, Sigurna kuća za LGBTQIA+ osobe nije samo nužan zaklon – ona je i poziv na odgovornost: državi, društvu i sistemu. Istovremeno funkcionisajući i kao prostor transformacije, u njoj se uče osnovne životne vještine, te pruža psihološka i pravna podrška. Ali šta se dešava nakon perioda boravka? Sigurna kuća nije krajnja tačka, već prva linija otpora, mjesto obnove i postojanja – početak života poslije.
Piše Jovana Ivetić: Foto: Pixabay
Nasilje ne mora biti fizičko, već postoje različiti vidovi, poput emocionalnog i psihološkog nasilja, prisilne kotrole, online nasilja, i drugi. Kada se govori o nasilju s kojim se LGBTQIA+ osobe suočavaju, posljedice su višestruke, kako Geštalt psihoterapeutkinja Lejla Huremović upozorava:
“Posljedice se ogledaju kroz depresiju, anksioznost, suicidalne misli, čak i pokušaje samoubistva, naročito ako su osobe bile izložene odbacivanju kod porodice ili bliskih ljudi, PTSP, pojavu različitih strahova, poput straha od izloženosti i daljnjeg autovanja, straha za gubitak posla, prijatelja, podrške. Osoba koja je preživjela nasilje može osjećati manjak samopouzdanja, pojavljuje se stid zbog preživljenog nasilja. Nasilje često ne biva prijavljeno, a nerijetko se i ne doživljava kao nasilje, što dodatno čini osobu da se osjeća bezvrijednom i nedovoljnom. Zbog stalnog stresa i stigmatizacije, neke osobe pribjegavaju zloupotrebi psihoaktivnih supstanci kao mehanizmu suočavanja. Neke se zatvaraju u sebe, povlače od društva, smatraju da ni ne zaslužuju da osjete ljubav, pažnju.”
Proces oporavka nakon preživljenog nasilja je individualan jer ne prolaze sve osobe istu emotivnu i fizičku bol.
“Važno je pružiti razumijevajuće i podržavajuće okruženje za žrtve ili, meni draži naziv, preživjele. Oporavka nema vremensku odrednicu, to je dugotrajan proces iscjeljenja koji zahtjeva sisteme podrške. Upravo ti sistemi često izostaju kod LGBTQIA+ osoba. Ne postoje institucionalni programi koji bi se specifično bavili ovom zajednicom, pa je podrška sporadična i uglavnom dolazi kroz nevladine organizacije i pojedince/ke. Zato je postojanje Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe koje su preživjele nasilje veoma važno”, Huremović dodaje.
Prvi sigurni krov
Fondacija Krila nade, uz podršku Vijeća Evrope, otvorila je 2024. godine u Sarajevu prvu i zasad jedinu Sigurnu kuću za LGBTQIA+ osobe s područja Bosne i Hercegovine. Inicijativa je proizašla iz godina suočavanja s teškim nasiljem koje su mag. Siniša Sajević, geštalt psihoterapeut i izvršni direktor Fondacije Krila nade, i njegove kolege uočili kroz besplatne psihoterapije pružane u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom. Mnogi slučajevi uključivali su beskućništvo i porodično odbacivanje, zbog čega su Sajević i tim pružali pomoć, nerijetko i iz privatnih sredstava.
Danas, kada postoji Sigurna kuća, ona pruža sveobuhvatnu podršku osobama koje su preživjele nasilje.
“Nakon inicijalnog perioda prilagodbe, svakodnevni život u Sigurnoj kući poprima oblik stabilne i podržavajuće rutine. Korisnici i korisnice aktivno učestvuju u svakodnevnim obavezama poput pripreme obroka i održavanja prostora. Osim toga, aktivno tragaju za zaposlenjem, upoznaju novu sredinu i rade na svom mentalnom zdravlju. Sigurna kuća zadovoljava sve osnovne egzistencijalne potrebe – obezbjeđuje hranu, higijenske potrepštine, te siguran i podržavajuci prostor za život. Pored toga, nudi psihosocijalnu podršku kroz redovne individualne psihoterapije, rad s psiholozima i psihijatricom, savjetovanja sa socijalnom radnicom, kao i pravno savjetovanje u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom. Cilj je kreiranje prostora sigurnosti, povjerenja i rasta, u kojem osobe mogu ponovno izgraditi osjećaj kontrole nad sopstvenim životom”, navodi Nejla Zejnilagić, socijalna radnica i voditeljica projekta Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe.
Zašto je sve ovo važno? Odnosno, je li sigurni krov zaista krucijalan?
“Okruženje u kom dobijete razumijevanje, podršku, svakodnevnu pomoć, u kom ne morate brinuti šta pričate i kako se osjećate, može vas ohrabriti da uvidite da može biti bolje, da ima prostora i ljudi koji su tu, koji će biti vaš oslonac u teškim trenucima. Kroz takve sigurne prostore dobijate novu perspektivu mogućnosti življenja svoje autentičnosti, što vas definitivno ohrabruje da zakoračite u taj svijet osnaženije i spremnije”, tumači Geštalt psihoterapeutkinja Huremović.
I nekadašnji korisnik Sigurne kuće svjedoči šta mu je u datom trenutku značilo da ima fizički sigurno i emocionalno podržavajuće mjesto.
“Značilo mi je sve. Dolaskom iz neprijateljski nastrojene sredine u Sigurnu kuću osjetio sam prihvatanje i podršku kakvu u svojoj primarnoj porodici nisam imao”, priča naš sagovornik, čiji identitet ostaje anoniman zbog sigurnosnog protokola i privatnosti.
Snagom dalje
“Proces osnaživanja, dakle, počinje unutar same kuće, gdje korisnici i korisnice, uz podršku osoblja, prolaze kroz konkretne korake ka samostalnosti – uključujući pomoć pri pisanju biografije, pripremu za razgovore za posao i aktivno traženje zaposlenja. Zapošljavanje predstavlja važan trenutak prelaska ka samostalnom životu, jer omogućava stvaranje početnog kapitala i osjećaj nezavisnosti. Tokom boravka, korisnici i korisnice se podstiču na volontiranje, čime se ne samo uključuju u društvenu zajednicu, već i stiču nova znanja, poznanstva i osjećaj pripadnosti. Učestvuju i u različitim aktivnostima i događajima koji su namijenjeni LGBTIQ+ zajednici, što dodatno jača njihovu socijalnu mrežu i doprinosi procesu resocijalizacije. Uz kontinuiranu psihoterapijsku i savjetodavnu podršku, korisnici i korisnice rade na prevazilaženju trauma, razvijaju nove kapacitete i osnažuju se za život izvan Sigurne kuće. I nakon izlaska iz smještaja, mogućnost nastavka podrške ostaje otvorena”, iznosi Zejnilagić.
Nekadašnji korisnik prepoznaje najveće izazove upravo u prijelaznom periodu života nakon Sigurne kuće, ali i najveće pomake zbog prilike da boravi u jednom takvom bezbednom okruženju.
“Najveći izazov je bio kako ću se ponovo uklopiti u ambijent primarne porodice iz kojeg sam već jednom izašao zbog prijetnji, ali ono iskustvo koje sam ponio sa sobom i radeći na sebi tokom boravka u Sigurnoj kući bilo je ključno da bih mogao da kažem da sam se vratio otporniji i spremniji za neke dalje izazove koji su uslijedili”, iskren je naš sagovornik.
Nivo ljudskosti jednog društva
Neprofitne i nevladine organizacije, poput Fondacije Krila nade, Sarajevskog otvorenog centra, Tuzlanskog otvorenog centra, KVARTa i sličnih organizacija, aktivno doprinose kroz organizovanje različitih inicijativa za LGBTQIA+ zajednicu i/ili učestvovanjem u prikupljanju sredstava za rad Sigurne kuće. Povorka ponosa također je sprovela više donacijskih akcija. Ipak, iako značajna, ova podrška nije dovoljna za dugoročnu održivost Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe i nastavak pružanja adekvatne pomoći onima kojima je najpotrebnija. Neophodna je sistemska i kontinuirana podrška institucija, ali i cijele zajednice Bosne i Hercegovine. Kako Zejnilagić razlaže, sistemska podrška znači prihvatanje, validaciju i zaštitu svih osoba koje preživljavaju nasilje, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet:
“Potrebno je da institucije prepoznaju LGBTQIA+ osobe kao ravnopravne korisnike i korisnice zaštite, te da im pristupaju s poštovanjem i profesionalizmom. Sistemska podrška podrazumijeva i sigurno, kontinuirano finansiranje rada Sigurne kuće. Iako određeni budžeti za sigurne kuće postoje, uslovi za njihovo ostvarivanje su često veoma restriktivni, bodovne šeme zahtijevaju određene kapacitete koje pilot projekti teško mogu ispuniti. Bez sistemskog priznanja, dugoročna finansijska održivost ostaje neizvjesna.”
Izvršni direktor Sajević posebno ističe da Sigurna kuća nije projekat Fondacije Krila nade, već generalno dobro koje je potrebno za cijelo društvo:
“To je simbol sigurnosti i potencijala i mogućnosti, da smo u trenutku u istoriji Bosne i Hercegovine, ali i Balkana da možemo govoriti i o nasilju nad LGBTQIA+ osobama i kreiranju sigurnog prostora. To ranije nije bilo moguće, i na to smo vrlo ponosni. Da danas možemo reći da je žrtva – žrtva, bez obzira na njenu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Naravno, potrebe osoba iz zajednice su nešto drugačije i kompleksnije, jer se svakodnevno suočavaju sa različitim stresorima, tipa manjinskog stresa, različitim traumama, kolektivnom sviješću da živimo još uvijek u zatvorenom društvu i da često osobe iz zajednice još uvijek moraju da skrivaju svoj identitet. Cilj nam je da kroz suradnju sa institucijama BiH, NVO sektorom, ali i drugim ključnim akterima, i ljudima koji žele pomoći, pokažemo da Sigurna kuća za LGBTQIA+ osobe može biti svjetionik mogućeg, svjetlo prava i pravde, da ljude ne diskriminiramo, da se ne odnosimo drugačije prema žrtvi samo zato što je druge seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.”
Na kraju, Sajević upućuje jasan poziv institucijama:
“Ovom prilikom također apelujem na sve institucije, koje do sada nisu pokazale otvorenost, osjećaj za drugog i drugačijeg, da nas kontaktiraju, te da pokušamo naći način da se ova ideja održi i nakon što se oficijelno završi projekt kojeg financira Vijeće Evrope. Mislim da je to naš zadatak, naša obaveza, kako ne bi pali na testu ljudskosti. Odnos prema manjinama, ugroženim grupacijama, marginaliziranim grupama, drugim i drugačijim – često je pokazatelj nivoa demokratičnosti, ali usudio bih se reći i ljudskosti jednog društva. Svi smo negdje manjina, na bilo koji način. Mislim da to treba osvijestiti, da nije lako biti drugačiji u društvu koje apriori odbacuje bilo kakvu orijentaciju, rodni identitet, ili preferenciju koja nije u skladu sa tradicionalnim normama”, zaključuje Sajević.
Održiva podrška Sigurnoj kući za LGBTQIA+ ne može ostati odgovornost pojedinaca i nevladinog sektora. Potrebna je jasna institucionalna podrška koja će pokazati da osuda nasilja i zaštita od istog važi za sve.
