Kako da te obavjestim o posljedici, tebe uzročnika.
Ne bih da ti pokvarim dan ni njegov najljepši, ujedno najteži dio, Noć!
Ne bih i Neću.
Zašto prekidati tu bučnu tišinu kojoj se vjerno klanjaš?
Pazim da ne zapnem svojim golim bokom o tvoj ponos.
Da ne okrznem taj povez preko očiju.
Čuvam da ne posrnem haosu u glavi dok vjerno čutiš reda radi…
Sama pitam, sama odgovaram.
Sve vidim, još više osjetim i ništa ne razumijem.
Duboko prazna misao juriša van.
Napunjena mecima tvog tajnog oružija.
Odlaziš. Vraćaš se. Lutaš izgubljen u mojoj utrobi zarovljen.
Trčiš i ne stižeš dalje od mene.
Dalje od tebe diže se magla
Bjelina naokolo svira poslednji Marš.
Odlaziš, vraćaš se, lutaš izgubljen.
Stariš neprimjetno. Silom djela pečatiš pokoljenima za primjer, pomen i sjećanje
Ali povratak ne dotiče ovo umireno tijelo.
Hladno i mokro
Napukle lobanje iscjedila je…
Iscrpila, iskapala suze s osmjehom na licu blijedunjavom.
Zašto se smiješi pokojna duša?
A plakala je budna, često tužna bivala!
Tužna i sama, oprezna da ne pronađe Ono što traži.
Biće kasno ako te obavjestim na vrijeme!
Kasno biće za svako živo Biće ako prije vremena ne prepozna kraj!
